Subota, 2 srpnja, 2022

Iz zone sumraka: Novi život turbo-folka

Turbo-folkeri su svuda oko nas. Bez obzira na to dreči li im iz automobila glazba "srpskih pevaljki", Maje Šuput, Thompsona i Škore ili pak Pipsi, Urban i Majke 

Ajmo reći da turbo-folk, kakvog smo ga znali u devedesetima i početkom dvijetisućitih, više ne postoji. Uostalom i nije više “in”. Promijenio se. Mutirao je i prešao u druga žanrovska polja i postao legitimni dio najšire shvaćene estrade. No, je li baš nestao?  Nije. Dapače!



Budući da je najbolju i najprecizniju definiciju odavno u skladbi  “Turbo folk” dao Antonije Pušić alias Rambo Amadeus alias “mega svjetski car”, vrijedi je ponoviti.

Kakofonija ukusa

Folk je narod, a turbo je sistem ubrizgavanja goriva“, veli Rambo i logično zaključuje: “turbo folk (je) gorenje naroda“. I svako pospješivanje “sagorijevanja naroda” je turbo folk jednako kao i “razbuktavanje najnižih strasti naroda“. Turbo folk, nastavlja Rambo, stoga “nije muzika“; on je zapravo “kakofonija ukusa“. “Ja nisam izmislio turbo folk“, tvrdi Rambo, “ja sam mu (samo) dao ime“.

Iz zone sumraka: Tu du du, nema nam pomoći…

Naime, u turbo-folk nisu ušle samo pevaljke s jednom nogom u narodnjaku, a drugom u danceu, nego, sukladno teoriji o gorivu za rasplamsavanje  i sagorijevanja naroda te najnižih strasti, naljepnicu turbo-folka, kaže Rambo, zaslužuju i alkohol, pečenje na ražnju, porno shopovi, nacionalizam, trgovina ljudskim organima, kriminalci, silikoni, kokain, McDonalds, kladionice, Eurovizija, modni kreatori, politički marketing, glasački listić “koji omogućuje svakoj budali da ga ispravno popuni”, registracije s malim i okruglim brojevima…

Podužem popisu fale samo još nogomet, nogometaši, manekenke i modeli. Koji su, i po Rambovoj definiciji unutarnjeg sagorijevanja, ali i po glazbenom ukusu i svjetonazoru, neodvojivi od fenomena turbo-folka.

Logična etapa hrvatskog (balkanskog) svagdana

Uzgred rečeno, što je to što nogometaše te njihove prve & druge pratilje iz svjetla reflektora i bljeska kamera, s promocija novih automobila i kozmetičkih linija, post-premjernih zabava i improviziranih  televizijskih studija na stadionima, vuče na “after party” u opskurna gnijezda najšire (a ne samo glazbeno) shvaćenog turbo-folka?

Šarm zabranjenog voća, mogućnost razuzdane zabave, čarobna privlačnost hibrida šlagera i narodnjaka te pokoje ustašoidne pjesmice ? Možda, no prije će biti da je popularnost turbo-folka i njegov očiti izlazak iz ilegale springsteenovske “mračine na kraju grada” –naprosto logična etapa hrvatskog (balkanskog) svagdana, ali i posve logičan sporedni proizvod  procesa koji već dugo traju i na društvenoj, estradnoj i nogometnoj sceni.

Iz zone sumraka: Tko leti, vrijedi; tko vrijedi, leti; tko ne leti, ne vrijedi

Drugim riječima kazano, turbo-folk i u novom preobraženom izdanju nije samosvojni entitet; on je “soundtrack” odnosno zvučna kulisa našeg svagdana. Turbo-folk, rekoh,  nije izolirani glazbeni fenomen kako ga se najčešće i nekoć i danas – posve pogrešno -interpretira. On je doista način sagorijevanja naroda i razbuktavanja njegovih najnižih strasti, ali i logičan ishod opsežne selidbe pseudofolklornih  rituala iz svojeg izvornog tradicijskog i ruralnog prošlostoljetnog okruženja u urbani prostor današnjice. Naravno i u prostor društvenih mreža hranjen lažnim vijestima, govorom mržnje, teorijama zavjere i najrazličitijim bedastoćama.

Stigao je ruku pod ruku s novim primitivizmom

Glazbeni turbo-narodnjak je uostalom na scenu stigao zajedno s modom vjenčanja, pričesti i krizme pretvorenih u bulajićevske masovke sa stotinama gostiju za čije se udomljavanja preuređuju negdašnja skladišta s periferije, a za financiranje podižu krediti.

Stigao je ruku pod ruku s novim primitivizmom (ne brkati sa sarajevskim “new primitivs”“) koji se – danas je to očito – nastanio i u saborskim klupama i na društvenim mrežama, u mainstream politici i među aktivistima; među antivakserima koji zazivaju pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu niječući toi isto pravo drugima, u “hodačima za život”, drekavcima ispred klinika za pobačaje, među “bujičarima” te svima koji profitiraju od “sagorijevanja naroda” i “razbuktavanja najnižih strasti”.

Jer, turbo-folkeri su svuda oko nas. Bez obzira na to dreči li im iz automobila glazba “srpskih pevaljki”, Maje Šuput, Thompsona i Škore ili pak Pipsi, Urban i Majke. 

Pročitajte još...

Parangall / Brain Holidays: Reggae im je mila majka – Jamaican Connection

Najbolji i najzreliji projekt Brain Holidaysa (koji ujedno pokazuje da je izvorna vizija lidera benda Marka Gaćine bila vraški točna) mirne duše može pod ruku s bilo kojim aktualnim albumom globalne reggaeom nadahnute produkcije

Parangall / Kensington Lima, Southbound – Ništa manje od blistave petice!

Josip Radić i družina, ovaj put povećana gostovanjem viđenih faca s domaće scene, i drugim su albumom pokazali da je Radić jedan od najintrigantnijih (i najsvestranijih) autora i izvođača (pjevač i multiinstrumentalist) na domaćoj sceni

Čiste petice: Top 15 domaćih izdanja u 2021. prema izboru Zlatka Galla

Od brojnih domaćih albuma koji su izdani u 2021. godini, naš kolumnist Zlatko Gall izdvojio je njih 15 koji su zaslužili - čiste petice!

Najbolji albumi 70-ih: Rod Stewart i Faces – Velike face i Rod The Mod

Rod je jedan od veterana koji se može doista pohvaliti senzacionalnom diskografijom tijekom prve desetljetke (ili preciznije od 1968. do 1974.) ali i lukrativnom karijerom globalne mega-zvijezde koja se protegnula do danas

Povezano

Kuhača i telecaster: Glazba i gastronomija iz engleskog puba

Pub rock je kao žanr definiran u Londonu polovinom sedamdesetih kao svojevrsni odgovor i pompoznosti prog-rocka i flambojantnosti glama. Donosimo 4 top recepta gastro pub scene

Kuhača i telecaster: Naranče i mandarine – Nije Kristina, al’ je mandarina

Naranče i mandarine koje su u kontinentalnoj Europi stoljećima bile pojam nedostižnog luksuza, obilato su zastupljene i u gastronomiji. Postoje stotine recepata za deserte u kojima naranča i mandarina igraju glavnu ulogu, no tu je i nemali broj slasnih slanih jela. Poput itekako poznate patke s narančom

Iz zone sumraka: Parni valjak – pustimo ih da traju

Parni valjak ima dvije važne osobine koje Hrvati (a ni u susjedstvu nije drugačije) ne podnose: uspješnost i dugovječnost. Jer, za svakog luzera ili samozvanog 'alternativca' kojemu – kazat će - 'nije do komercijale', svaki se tuđi uspjeh doživljava kao vlastiti neuspjeh, a nečija dugovječna karijera, uz pripadajuće teorije zavjere, koristi kao alibi za nedostatak vlastitog talenta, marljivosti, vizije...

Iz zone sumraka: Roosevelt, govor mržnje i Tram 11

Ako je Tram 11 želio - a očito jest - napraviti album koji je kritičan prema događanjima u hrvatskom parteru i u ložama gdje su smještene glavonje, tada je to uspio. No, je li on baš provokativan s pljuvanjem istina u oči kako ih do sada još nitko nije ispljunuo?

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime