U zemlji koja je na papiru davno završila rat, brojimo cca tri dekade, a u praksi svakodnevno iznova vodimo pod zastavama, pločama, ikonografijama, egidima i stihovima nepoćudnih i poželjnih izvođača. I ica. Made in Serbia. Made In Kroejšija.
Naša pop-kulturna stvarnost sve je češće teatrom apsurda. Najnoviji čin je serija zabrana i otkazivanja koncerata Momčila Bajagića Bajage, jednog od najvažnijih autora ex-Yu rocka, a sve pod pritiskom lokalnih braniteljskih udruga. Sisački slučaj, zatim Solin, sad već i najava otkazivanja u Dugom Selu – svi redom pod egidom ‘ne možemo garantirati sigurnost’ ili ‘tehnički problemi’ jer im se ne sviđa bjelovarsko-srpsko porijeklo i ekavica, ili poratni mirotvorski stavovi bivšeg gitariste Riblje Čorbe.
Dvije strane istog mikrofona
Istovremeno, Hrvatskom trijumfalno maršira kralj Marko Perković Thompislav, rekorder hipodroma i neformalni glasnogovornik ‘vjere, obitelji i nacije’. Koncerti u Zagrebu i Sinju postali su nova krunidba njegove mitske pozicije nacionalnog trubadura s isključivim pravom na patos i patriotizam. Za razliku od Bajagine ‘Samo nam je ljubav potrebna‘, Thompsonova ‘Samo je ljubav tajna dvaju svjetova’ ne izaziva zabrane, već masovno pjevanje pod križem i barjakom. Bajaga je, po toj logici, srpski roker iz sustava, a Thompson hrvatski pjesnik žrtve. Nebitno što Bajaga nikada nije ratovao, ni pjevao za paravojne formacije. Bitno je što ‘smeta’. Jer danas u Hrvatskoj, ako nekome ‘smetaš’, dovoljan je poziv, prijetnja, priopćenje, pismo ili ‘dojava’ da ti zabrane svirku. I ne moraš raditi doslovno ništa. Dovoljno je da postaneš simbolom, samo biti na piku dokonim ‘zabraniteljima’.
Bajaga je simbol Jugoslavije, urbanog Beograda, scene kojoj je nekad i Hrvatska pripadala. A takvi su ‘nepoželjni’. U međuvremenu, Lepe Brene se ne boji nitko, pa je u Malinskoj pjevala bez problema unatoč istim povicima udruga i prijetnjama jer nije Lijepa Brijena. Brena je folk standard ex Yu scene i harmonikaško-svatovske emo pirotehnike, pa ne izaziva rezonancu kritične mase. Thompson i Bajaga pak predstavljaju dva pola identitetskog sukoba koji nikako da završi. Braniteljske udruge koje su nekoć bile simbolom otpora, sve se češće ponašaju kao pop kulturna arbitražna murija. One ne samo da određuju tko smije na pozornicu, nego i tko smije do bine. Ako mogu spriječiti koncert jer im ‘ne odgovara izvođač’, onda nisu u funkciji branjenja ikakve slobode nego au contraire njena dokidanja. Sloboda govora i umjetničkog izraza mora biti za svakog jer ako nije, onda nije ni sloboda, nego privilegij. A tu smo jako blizu totalitarizmu i fašističkim kriptama ma koliko šutjeli o tome.
Samo je zabrana tajna dvaju svjetova
U svijetu u kom se se s jedne strane zabranjuje rock balada, a s druge slavi militarizirana misa u d-molu, gubimo ono najvažnije; zdrav razum, točnije, pokušaj istog. Bajaga u Sisku ne može jer, kažu, vrijeđa osjećaje, ali Thompson u Sinju mora jer, kažu, brani vjeru. Koliko je to daleko od istine, pokazuje činjenica da ni Bajaga ni Thompson zapravo više ne predstavljaju glazbu, nego borbene linije. S njima se ne pjeva, već navija i koristi ih se za mahanje dokonizmima. Navijačka logika je najopasnija kad uđe u politiku, jerbo kad institucije i gradovi drhte pred dopisom lokalne braniteljske udruge, a organizatori više ne pitaju ‘što publika želi’ nego ‘tko se neće naljutiti’, tada kultura prestaje biti kulturom i slobodom. A sloboda, ako nije i za Bajagu i za Thompsona, onda je samo još jedan oblik kontrole. Pa kad sljedeći put čujete da se neki koncert ‘odgađa zbog tehničkih problema’, slobodno prevedite: zabrana je pala i to ne zbog tona, nego zbog toga što tonovi ne smiju postojati.
Zabrane nam postaju i opstaju tolerirana svakodnevnica. Nije to od jučer, lani, preklani. Postojano je dokle je pleter i šahovnica jedini argumentirani adut i racionalizacija ‘sviđa mi se’, ‘ne sviđa mi se’ timova. Ne zato što smo slabi, nego zato što se više ne usudimo biti otvoreni pa lakše odšutimo i spustimo glavu. Dokle nas se direktno ne tiče, proći će. A kad se ljubav cenzurira, a rat potiče, onda nismo više na koncertu već opet na bojištu.
Istovremeno, ljubavi je nelagodno, a daljinski upravljač s promjenom programa stoji netaknut. Kao i životi i smislovi ljudi koji komuniciraju zabranama. Zabranjuju nesigurni, netalentirani, dokoni i nevidljivi. Tada jedino dobivaju ideju važnosti. Tužno je to, zapravo.
Jako tužno, biti u ogledalu zabranitelja. I njihovim potragama za smislom mimo vlastitih dvorišta i bavljenja stvarnim životima. Jer Samo je ljubav tajna dvaju svijetova jednako kao što nam je samo ljubav potrebna. Gdje nema mjesta ljubavi, nema ni potrebe. Stoga mrš natrag ispod kamena, odakle se zasjeni svaka ideja tolerancija i ljubavi.
Naslovna fotografija: Pexels
