Subota, 16 listopada, 2021

Pop Cooltura: Kako je punker Marko Perković Thompson obranio Hrvatsku vilama

I nikako da već godinama shvate gdje je krivi spoj. Gdje se to milo i pitomo janje pretvara u vučetinu koja će počistiti u krugu sebe od sebe svakog tko ne razumije njegov punk. A on samo još uvijek brani svoju Hrvatsku. I svoje pravo da bude nedodirljiv. Jer je bio za dom spreman

Postoje ti neki ljudi koji imaju X faktor. Y faktor. Z faktor. You name it they got it faktor. Štogod napravili nenapravili o njima se piše i govori. Naprosto magnetiziraju medije. Oni ih pak vole jer ih narod voli. I to po onoj glasovitoj krilatici nikad ne zapostaviti snagu masovnog neukusa, vox populija.

Klikbejt je neumoljiv ovih godina, ne pita ga se za porijeklo. Daj što daš, kakva pristojnost, kakva privatnost, pomičemo zadnju liniju obrane, nu, tik do virenja i nalukavanja preko ruba epruvete s koje gledamo embrij novog pop kult heroja i celebrityja u nastanku. Ili pupanju. In Bloom, rekli bi nimalo slučajno Nirvana i još poneko nam bliži.

A muku su mučili s trećim srednje, da se osjećaju bolje…

Bile to snimke s nečijih karmina, sprovoda, vjenčanja, tuče redatelja s nadzornih kamera u lobijima hotela, razvoda celebrityja, borbe oko djece, mackanja zidova spavaćih soba i postavljanja TV ekrana preko puta WC školjke… granica tuđeg prljavog veša i smeđeg odostraga na gaćama nije kao kod dojenčadi morebitno simpatična. No, svakako pomaže onima kojima je namijenjena, a muku su mučili s trećim srednje, da se osjećaju bolje.  

Pa makar, recimo, startali kao insiderska šala feralovaca Bore Dežulovića i ekipe dok su rubno ratnih godina na lokalnom splitskom radiju vrtili pristigle demo kazete, a među njima i jedan oskudno aranžirani, ali nabiti demo grlenog mladića koji je po čoban rock principima C varijante Dugme pjevača revao o obrani svog seoceta Čavoglave u zaleđu splitskih brda. Otada mudri vrte glavom i skoro da sociolozi razvijaju teorije po kojima će objasniti kako se to za Marka lijepi.

Pop Cooltura: Johnny Štulić preuzima Croatiju Records!

Bilo da dobije lovu za nenastupanje na političkim skupovima prije nacionalnih izbora time što mu vladajuća partija isplati pozamašnu svotu love samo da ne nastupa za neku dešnjački orijentiranu konkurenciju. Ili se rastavi od supruge koja poslije ode pod lakat Graši, pa opet ne bude dobro. Ili bude kandidat za Guinnessovu Kuću slavnih ne zato jer mu se na koncertu u Kupresu skupilo 2325 Ivana, nego jer… ma nađite bolje zarađene novce od plaće da nešto ne radiš.

Nađite bolje zarađene novce od plaće da nešto ne radiš

To je sposobnost za katedru nekog privatnog faksa bez pardona. Osim cirkusa Bijelog Dugmeta uspiješ zabiti mač u kamen na maksimirskom stadionu pred više od 30.000 gledatelja prije desetak, petnaestak godina. Uspiješ biti zabranjivan po inozemstvu jer ne kuže Nizozemci, Puležani, Švabe, ovi oni da BOD (Bog – Obitelj – Domovina) može inspirirati hvalevrijedne društvene vrijednosti, kad čuju ZDS, njima to zvuči sasvim dovoljno fašistički. Doduše, ti koji su ga zabranili nisu slabo učili povijest pa znaju da se ta pičvajz varijanta fašizma u domicilnim varijantama kretala u sjenama Duceta i Firera i jedino dokle je dobacila je biti najkukavičkijom vojnom formacijom u povijesti ratovanja na ovim prostorima.
Štovati takav dio desničarenja je otprilike kao češati se za tuđa jaja i mlatarati tuđim prostim spolnim organima kojima je odavna splasnula garancija i prestala biti vidljiva godina proizvodenje i upotrebe na rubu pakiranja. MP Thompson je tek druga margina kantautorstva s okusom ABBE od koje je volio MP posuditi melodije i harme, negoli recimo njegova kolege kantautora i Nobelovca Boba Dylana, koji je pak bio dosta gorljivi šezdesetosmaški ljevičar, pis lav brader i te sektaške preživljene forme.

Samo mu pretvorba od ideje u djelo i realizacija u tim soft rock i metal varijantama standardno šteka

Njegovi lirski vrtić dometi rimovanja i navučene metafore nikad nisu bili predmetom ozbiljne stilske analize i komparacije s manje darovitim i talentiranim dječacima iz četvrtog osnovne koji muku muče napisati prvu pjesmicu na temu: ‘Moja zemlja Hrvatska’. Ali ima neke vjerodostojnosti i simpatične tvrdokornosti u njegovom neodustajanju odbijati razvoj zadatih gorespomenutih simbolizama. Jok, tu smo gdje smo, Kupres, Ivan, vjetar, Dinara, Čavoglave, dida moj, stari kraj, kamen stina, srca ćaćina i materina. U samom sukusu i srži ništa sporno kao idejni izvor njegovih muza. Samo mu pretvorba od ideje u djelo i realizacija u tim soft rock i metal varijantama standardno šteka. 

Uživo naš punker bude iznimno pitom i civiliziran, priča tiho, gleda sugovornika u oči s pokušajem razumijevanja, toleriranja i neugroze, nađe se na relativno vrlo pristojnim i civiliziranim dijametralno suprotnim mišljenjima i rukuje se na kraju razgovora. Prva ruka. A onda ga u medijima vidiš kako preko produženih ruku suradnika siluje svoje sumještane zbog tamo nekih čestica zgrada. Ono što zapravo ne vidite je da oni siluju jadnog ni krivog ni dužnog Marka koji bi samo da mu ne ometaju posjed. I nikako da već godinama shvate gdje je krivi spoj. Gdje se to milo i pitomo janje pretvara u vučetinu koja će počistiti u krugu sebe od sebe svakog tko ne razumije njegov punk. A on samo još uvijek brani svoju Hrvatsku. I svoje pravo da bude nedodirljiv. Jer je bio za dom spreman.

Pop Cooltura: Tesla ti materina

Kod nas fetivih Balkanaca se to zove još uvijek punkom…

I tako ukrug. Imaju Ameri zgodan pojam – shit magnet. Kao Lemony Snickett lik Daniela Handlera čija je serija dječjih novela ‘Series Of Unfortunate Events’ pratila one momente koje ćeš zvati sistemom domina i baksuzlukom. Ono kad te baš oće. Da te ne ide. I ne ide. Neki će to prozivati karmom, neki hudom sudbom.
Kod nas fetivih Balkanaca se to zove još uvijek punkom, za sve one koji nisu obaviješteni da je punk mrtav, pa vjeruju u iluzije kako se buntovništvo ostvaruje drkanjem po susjedstvu viletinama i centimetražom bazena. Kad si buntovan, onda si punker. Makar se bunio kontra mira u duši, zdrave pameti, mira u svemiru ili kontra Danke Derifaj, novinarke koja mu je, navodno, skupljajući priču, provalila u posjed s TV ekipom. Onda će se naknadno saznati da ipak nije. Pa će advokati tvrditi da ipak je. Pa će oni drugi prisnažiti kako nije. Jer jedni fiškali upiru da je Thompson vlasnik, a drugi da je suvlasnik, susjedi misle da mogu ulaziti na česticu koja je zajednička, on misli da ne mogu.
Tumačenja hrvatskih zakona, to je igra smrtonosnija od ruskog ruleta. Jer svi su uvijek u pravu. Za daljnje obrazloženje pitat Vucu. Sinišu. Ili Cjepinskog Kmtonyja. Oni znaju više o tim strukturalnim zavrzlamama u kojima velikim zvijezdama ovih prostora pripada puno više nego malim susjedima.

U pravu je onaj koji najglasnije vikne

Tko će ga znat tko je u pravu, na kraju krajeva, nije ni bitno. U pravu je uvijek onaj koji prvi i najglasnije vikne. Za dalje se ti peri blata. Tako je to u velikijeh i malijeh Hrvatica i Hrvata.

Hrvatska je, Lijepa Naša, predivna mala zemlja. Doduše u obliku banane ili kifle ili kite (ovisno već o prljavoj mašti i pokvarenim strastima, Bora Đorđević, op.a.), ali u svakom slučaju nečeg vrlo jestivog, poslije čega ti bude ugodno u ustima. Mmmmmm, njam. Zemlja stotinu otoka, full of life i to, ali i svakojakih čudesa. Jedno od njih je to da je prirodno nalazište buntovnih primjeraka u kojoj najveći punkeri stanuju u vilama pa namjesto plastičnjacima s ostatkom bambusa iz parka (mješavina cole i jeftinog „Mornara“ a ka crnog vina), prolaznike gađaju advokatskim prijetnjama i sporovima jer im ne daju da na miru točaju muda na svom nadasve fer i pošteno zarađenom domobranstvoljublju.

A dan je tako lijepo počeo. Nekoć davno, iza sedam brda, iza sedam gora i sedam dolina. U Zagori. Na izvoru rijeke Čikole.

Pročitajte još...

Tko je hrabra Clarissa Ward – dopisnica CNN-a iz Kabula o kojoj priča cijeli svijet?

Neustrašiva reporteka ne samo da je jedna od rijetkih žena koje imaju hrabrosti izaći na ulice Kabula, nego i od tamo svaki dan izvještava za CNN pred očima talibana, što je riskantno čak i njezinim muškim kolegama. U Londonu je nestrpljivo čekaju suprug i dva sina, od koji mlađi ima tek godinu dana

Mixer jednog imidža: Nadia Nadim – od afganistanske izbjeglice do najbolje nogometašice na svijetu

Nadia Nadim je danas jedna od najplaćenijih nogometašica na svijetu, čija je obitelj morala izbjeći iz domovine zbog talibana. Uz sve to, uskoro će postati i kirurginja, a govori i devet jezika. Njezin je život nevjerojatna priča o djevojčici koja se nije predala nemoći, već je pobijedila okolnosti sportom

Ova fotografija o ženama u Afganistanu velikom se brzinom širi društvenim mrežama

Fotografija pod imenom 'Nestajanje žene' na vrlo emotivan način prikazuje kako vidi situaciju 'nestajanja' žena i djevojčica u Afganistanu, ali i drugim zemljama u kojima su na vlasti šerijatski zakoni

Afganistanska glazba: Između world music, folk etna i stidljivih varijanti pop glazbe

Klasična glazba Afghanistana ne postoji kao unisono tradicionalna već varijante razne glazbene tradicije i stilova razvijane stoljećima u kontekstu društva s vrlo raznolikim etničkim, jezičnim, regionalnim, vjerskim i klasnim razlikama

Povezano

Pop Cooltura: ‘Jesi probao prvo isključit’, pa uključit’?’

What if? Sutra bez Facebooka? Sutra bez Instagrama? Bismo li znali? Jesmo li dorasli tom izazovu? Squid game taktikom neke se nove binarne selekcije prepliću s onim prirodnima. U svakom slučaju taj je pad bio zgodan socijalni eksperiment. Prekratkotrajan, ali znakovit

Pop Cooltura: Netalent showovi – kultura imitiranja, duplikata i recikliranja

Talent showovi kao globalni patent i hit izmišljotina TV modela zabave novog milenija pustili su hobotničke pipke do raznih varijanti života i ulazaka u susjedna dvorišta. Sneak and peek moment. Bilo da je riječ samo o pjevanju, kuhanju ili tek šarolikim mogućnostima iz svijeta showbizza ili zabave po konceptu daj što daš, ponudi što nudiš, a mi imamo žiri stručnjaka i "stručnjaka" koji će dići palac ili ga spustiti

Pop Cooltura: Što gluplje to bolje, nije do mozga nego do volje

Povijest idiotskih stihotvorina na ovim prostorima nije vezana samo za turbo folk ili trap odlikaše i prvake. Gotovo da nema stila glazbe koji se svojim tekstualnim retardiranim patosom i, uvredljivo bi bilo nazvati ih osnovnoškolskim rimama jer su osnovnoškolci pismeni i ne kalkuliraju pritom, autorskom nemoći nije ogriješio o pitanje 'dobrog'. Ili bar 'pristojnog'

Pop Cooltura: Cijena strasti – raditi za nulu ili ne?

Ima jedna mala sitnica s kojom Nine i Žakovi ovih prostora pomalo licemjerno kockaju. Zove se strast. Strast nema cijenu. Ono što ima je ima odraz u ogledalu. Ili lokvi vode 😉 

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime