Wiener Stadthalle, utorak navečer, 12. svibnja. Petnaest zemalja, sedamdeset godina natjecanja i ono što je godinama tinjalo kao kvantna teorija antiestradne fizike konačno se manifestiralo kao neosporiva estetska činjenica. Ako bagatelizirate činjenicu da politički aspekt Eurosonga ovisi o zadržavanju big branda Morocco Oila od 2020. kao prezenting
partnera Eurovizije namjesto odašiljanja poruke isključujemo države agresore u ratu te da se na parama lome svi bojkot interesi sufinanciranja Izraela kao države agresora u ratu, pa to o(p)stane kao politički čvarak oko kojeg brinu samo svjesni kolege s portala i par stotina bendova i pet država koje su bojkotirale nastup ove godine, show must go on i artwashing se nastavlja.
View this post on Instagram
Eurosong 2026. u svom prvom polufinalu daje najotvorenije moguće svjedočanstvo o tome što se dogodi kad industrijska logika AI-generirane produkcije postane dominantni kreativni
model popularne glazbe. Rezultat nije katastrofa, katastrofa bi bila dramatičnija. Samo tiše i dugotrajnije jednolično monolitno neljudsko nefunkcioniranje.
Je li Eurosong zauvijek ubio klasiku?
Rijetki su sinoć imali hrabrosti ili je stvar trezvenosti ponuditi ono što je nekada bila najrelevantnija eurovizijska forma, naočitu pjevačicu/pjevača, baladu o ljubavi i miru u
svijetu i glas koji nosi pjesmu bez ekrana, bez scenografsko kostimografske dramaturške
banalizacije i pratnje, bez konceptualnog rješenja za trideset sekundi vizualnih tranzicija. U
odsutnosti crafta pisanja pjesama i osnovne škole pismenosti leži dijagnoza. Kad ni jedan od petnaest nastupa ne prepoznajte tu formu pop standarda i klasike nije u pitanju slučajnost nego svjesna ili nesvjesna procjena kako je odnosni obrazac mrtav ili ga se svi trendseteri boje. Preostalo je uklapanje u sustav i uplatu loto listića da će njihovo kreveljenje i afekte Eurosong publika koja je hipodrom publika, prepoznati. Ako niti jedan od petnaest nastupa ne predstavlja jednostavnu baladu raskošnog ili minimalističkog aranžmana (Sobral, Johnny Logan types) nije u pitanju slučajnost nego svjesna ili nesvjesna procjena kako je obrazac nekonkurentan. Prvih petnaest nastupa ponudilo je savršenu taksonomiju suvremene pop-glazbene produkcije: čitaj: bezličnu produkciju napravljenu za playlistu, artističke pretenzije, anomalije i ostatak koji zauzima pozicije na matrici između tih dviju krajnosti.
View this post on Instagram
Generički prompt dance patterni u visokom tempu s dodanim etno ornamentima (Grčka, Crna Gora), pokušaji refleksije autohtonih etno folk motiva (Lelek), bezlična dance produkcija uvlačenja svima (Moldavija, Belgija, Njemačka, Gruzija, San Marino), artističke preference u emo kombama s klasikom (Finska), zadržavanja nacionalnih šlagerskih skrupula pop pjesama s prizvukom arhaike (Italija, Portugal), koketiranja s vjerom (Poljska), nehotičnom politikom (Izrael), maskiranjem (Litva) i teatralnim pokušajima dozivanja Manneskin vibea ali bez dominacije rocka za modne piste (Srbija). Ono što sve predstavljene pjesme dijele uključujući ispale jest da su producirane prema logici koja je jasno optimizirana za striming metrike, glasačku pristupačnost, scenske mogućnosti Wiener Stadthalle. Proces optimizacije bez obzira na to obavljaju li ga ljudi ili AI algoritmi generira glazbu koja funkcionira u svojoj kategoriji, ali rijetko nadilazi tu kategoriju.
Ali ako ste preživjeli ponudu konkurencije dotukli su vas edukativno zabavni momenti u
kojima vam dovitljivi organizatori u pauzi glasanja ponude vrtić cringe geografskog razlikovanja Austrije i Australije spojenih u jednu državu Austrialiju. Citirajući politički nekorektne kolege show je izgledao kao prilagođavanje nastupa za djecu s posebnim
potrebama, osobito se fokusirajući na riječi posebne i potrebe, ne mareći o profanom ukusu djece.
Eurosong je oduvijek bio industrijska glazba na najvećem europskom ekranu. Razlika je što se to nekad skrivalo iza karizme izvođača. Večeras je karizmu sve češće generirala LED scenografija. Fino je razlikovanje, ali nije nevažno.
Za statističare i higijeničare ovdje je popis finalista: Moldavija · Satoshi, Švedska · Felicia,
Hrvatska · LELEK, Grčka · Akylas, Finska · Lampenius × Parkkonen, Izrael · Noam Bettan,
Belgija · Essyla, Litva · Lion Ceccah, Poljska · Alicja, Srbija · Lavina.
Ispalisti su redom: Portugal · Bandidos do Cante i Crna Gora · T. Živković (potpuno nezasluženo gledajući konkurenciju i prolaznike), Gruzija · Bzikebi, Estonija · Vanilla Ninja, San Marino · Senhit (potpuno zasluženo gledajući preostale).
TOP 5 pjesama večeri ako ćete gledati kvalitetom lišenom svih drugih kategorizacija:
1. LELEK: Andromeda
2. AKYLAS: Ferto
3. LAVINA: Kraj mene
4. TAMARA ŽIVKOVIĆ: Nova zora
5. LINDA LAMPENIUS × PETE PARKONNEN: Liekinheitin
A ono što ste odgledali redom pojavljivanja bilo je:
1. Moldavija – Finale
Satoshi: Viva, Moldova! = Bezlična dance prompt štancaona
Otvaračka pozicija i lako pamtljiva nacionalna identifikacija Moldavije ugužavanjem svima je krasna autorska odluka. Zemlja koja je uvijek bila majstoricom onog eurovizijskog zanata u kojemu geografija zamjenjuje glazbeni argument nudi stvar Viva, Moldova!, generički dance-pop s etno-folklor ornamentima pobacanim redom i neredom suvremene produkcije koja nema vlastitu osobnost ali ima ritam dovoljan da nekritička tijela u areni reagiraju. Satoshi je pokušao biti dovoljno bezlično energičan prebaciti ono što pjesma zapravo jest, bezlična konfekcijska formula s ispravno postavljenom zastavom. Prolaskom u finale potvrđen je princip po kojem se ne mora biti dobrim, samo prepoznatljivim.
Ocjena: 5/10
2. Švedska – Finale
Felicia: My System = Industrijska pop dosada
Švedska je na Euroviziji ono što je IKEA u namještaju. Funkcionalno, dostupno, tvorničko, dizajnirano naizgled jednostavno, ali rezultatom dugogodišnjeg inženjeringa za eurotrash masu. My System zvuči kao da je nastao iz prompta koji je glasio izbaci "europski pop hit 2025. s eurovizijskim potencijalom" što nije kompliment ni kritika, tek pusti manirizam podvljen od ”kreativnost”. AI Felicia izvodi bez greške, produkcija je besprijekorna, scena vizualno čista. Svjetla drame, crveni su tonovi. Sustav funkcionira. Sustav je problem.
Ocjena: 5/10
3. Hrvatska – Finale
LELEK: Andromeda = Autohtonih povijesni etno-folk motivi
Andromeda ne pristaje niti uz jedan od ovogodišnjih eurovizijskih predložaka jer polazi od unutarnjeg (pjesme, sadržaja), a ne vanjskog (forme, pakiranja). Pet ugodnih arhaično
zborovski aranžiranih glasova, grimizni ogrtači, tamna, minimalistička futurističko-GOT
scenografija i dramatski luk izgrađen oko glazbenog materijala koji bi opstao i bez vizualne
podrške. Hrvatska je imala najzreliji i najautohtoniji nastup večeri stoga prolaz u finale nije
iznenađenje nego potvrda da autentičnost još uvijek ima tržišnu vrijednost čak i kad je se
nagrađuje iz rubrike ‘etno egzotike’ i čak kad se servira publici koja ne razlikuje melodiju od
ritma.
Ocjena: 8/10
4. Grčka – Finale
Akylas: Ferto = Gangham Sytle Nesuper Maria Brosa za EU siromašne plus etno elementali
Ferto je lik iz video igrice nalik Super Mario Brosu čiji energičan muški vocal-led dance-pop s mediteranskim ornamentima Gangham Style zvuči kao zalogaj autentičnosti, ali i dovoljno
strateški da jasno signalizira porijeklo.
Ocjena: 8/10
5. Portugal – Ispali
Bandidos do Cante: Rosa = Nacionalni šlager arhaične forme
Cante alentejavfno je višeglasni folklorni vokalni stil s juga Portugala s UNESCO statusom zaštite narodnog dobra. Kontekst je nezasluženo ispao nespojiv s logikom hi budget trash
spektakla, cante je intimna forma, a Eurovision format u kojemu se intimnost mora pretvoriti u montažni rez. Najkorisniji nastup večeri za razmišljanje o granicama medija, ali ne i za glasačke algoritme.
Ocjena: 7/10
6. Gruzija – Ispala
Bzikebi: On Replay = Bezlična dance produkcija
Pobjednici Dječjeg Eurosonga 2008. vraćaju se 18 godina kasnije ali glazbenim štancerajem dance-pop matrice koja ne daje nikakav razlog za posebnu pažnju osim biografskog konteksta. Crno-žuti kostimi kao referenca na nastup iz 2008. bili su jedini vizualni argument koji je trebao bit pamtljiviji od same pjesme, ali da je značio ikom osim njih samih, nije.
Ocjena: 5/10
7. Finska – Finale
Linda Lampenius × Pete Parkkonen: Liekinheitin = Artističke emo pretenzije s klasikom
Finska nudi mikro strukturni pomak i sitno različito od ostalih uparivši klasičnu violinu s pop-rock formom, ne kao ornament nego dodatak scenografiji. Linda Lampenius svira uživo s posebnom dozvolom EBU-a nakon toliko godina. Liekinheitin (Bacač plamena) je izvedba
njihovog prekvarcanog Luke Nižetića s dosatkom blonde Ane Rukner (nije tipefeler)
Preokrenute stolice, pyrotehnika, kaotičan klimaks, sve uz dodatak Lampeniniene violine kao nosive konstrukcije. Favorit za finalnu pobjedu prema „kriterijima“ Eurosong publike. To dovoljno govori.
Ocjena: 7.5/10
8. Crna Gora – Ispala
Tamara Živković: Nova zora = Dance + etno elementi
Crna Gora je nudila plesnu baladu s pretenzijama južnjačko-mediteranske emotivnosti, a Tamaru Živković je pjevala više nego dobro. Dio problema je što je Nova zora u tom
generalnom predlošku koji Crna Gora godinama primjenjuje snažna žena, etno-obojana pop-balada, ambijentalna scenografija bez elementa razlikovanja unutar postavljene matrice. Balada bez bijega od predloška u polufinalu s previše snažnijih konkurenata nije bila dovoljna, a zvučala je jednako efektno kao i Lelek samo s dance beatovima i odličnom glazbenom produkcijom.
Ocjena: 7.5/10
9. Estonija – Ispala
Vanilla Ninja: Too Epic to Be True = Pop rock nostalgija kao zamjena za pjesmu
Vanilla Ninja su estonska skupina koja je 2005. nastupala za Švicarsku a sad nose zastavu Estonije, ju huuuuu, ali Too Epic to Be True nije bila dovoljno epska da opravda vlastiti naslov. Pop-rock s nostalgičnim nabojem koji se oslanja na memoriju Eurosong tinejdžera 2005. nije glazbena strategija, nego demografska.
Ocjena: 6/10
10. Izrael – Finale
Noam Bettan: Michelle = (Ne)hotična politika i pokroviteljstva
Izraelski nastup s kontekstom koji nije glazbeni posljednjih godina rata i agresije nije nešto što bi Noam Bettan mogao promijeniti ni da je htio. Michelle je mekana pop-balada koja je po glazbenom sadržaju bliža sredini tablice nego njenom vrhu, sentimentalna, bez izlazne točke. Bettan je pjevao dobro. Kontekst pjeva glasnije.
Ocjena: 6/10
11. Belgija – Finale
Essyla: Dancing on the Ice = Prompt dance produkcija i sjajan glas pjevačice
Dancing on the Ice je generički dance-pop s glasovnom izvedbom dovoljno snažnom za pokrivanje produkcijske banalnosti. Essyla je kompetentna, scena funkcionalna i Belgija je u finalu. Ništa naročito, novo, originalno, pamtljivo, savršeno eurosongovski.
Ocjena: 7/10
12. Litva – Finale
Lion Ceccah: Sólo quiero más = Facepainting u srebrno umjesto pjesme
Litva pjeva na španjolskom. Sólo quiero más potiskuje geografsku logiku u korist pristupačnosti. Maskiranje je savršeno vidljivo, ali funkcionira, Litva je u finalu, a nitko u areni nije posebno razmišljao o tome gdje se Vilnius nalazi na karti niti kako mu pjesma stvarno zvuči kad je faca srebrna.
Ocjena: 6/10
13. San Marino – Ispali
Senhit: Superstar = Boy George je bio superstar, camp dance prompt nije
Senhit je 2021. s Flo Ridom dobacila do petog mjesta u finalu. Superstar uz koautorstvo Boya Georgea bila je oklada za ponavljanje recepta. Ne ide. Camp disco-pop s porukom
samopouzdanja funkcionira kao format kad sadrži element iznenađenja, a ponovljeni format iste formule je marketing, ne glazba. Boy George je kao koautor i glasovni gost dao kredibilitet, ali natjecanje je neumoljivo prema proigranim igračima.
Ocjena: 6/10
14. Poljska – Finale
Alicja: Pray = Estradizirano koketiranje s vjerom
Poljska je večeras imala najizravniji ideološki sadržaj: Pray je pop-balada s eksplicitnim duhovnim nabojem koja se kreće u onoj eurovizijskoj zoni gdje religiozna tema nije
zabranjena, ali je rijetka jer je glasački prinos nesiguran. Alicja ima glas koji opravdava ambiciju i predposljednja pozicija u redoslijedu je bila statistički povoljna, ali Pray produkcijaje kompetentno modernizirana verzija onog šlagerskog šablona koji je rabio još MC Hammer u ”religioznim” stvarima.
Ocjena: 6.5/10
15. Srbija – Finale
Lavina: Kraj mene = Teatralni rock-modni pokušaj
Srbija je zaključila večer s nastupom koji se trudio biti nešto između Måneskin pozerstva i balkanske dramaturšije bez da je ispalo jedno ili drugo. Kraj mene je teatralni rock-pop koji
ima vizualnu ambiciju za modnu pistu i vokalnu izvedbu za Eurosong estrado rockere, kombinacija koja na kraju funkcionira jer Lavina, bez obzira na sve, pjeva s kazališnim
uvjerenjem koje je funkcioniralo.
Ocjena: 7/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube