Kad se Eurovision Song Contest spomene u Hrvatskoj, najčešće ga prate fasade fanova, Dore i rasprave o glasovima žirija, preuveličavanje značaja kad bljesne Bejbe Lazanja, ili minoriziranje potopa kad se desi Marko Bošnjak sized debakl. Ove sezone Eurosong nudi produžetak jedne od najtežih svjetskih političkih kontroverzi i pitanje koje nadilazi šarenilo konfeta i pop melodija – treba li Hrvatska bojkotirati Eurosong 2026. zbog sudjelovanja Izraela? Vi stavite navodnike na odgovarajućim mjestima, po vlastitom nahođenju.
Pitanje (ne)sudjelovanja više nije teoretsko već suštinsko, u razini rješavanja novog zakona o privatnim investitorima koji će vam kapitalno preuzimati zemlju s 51% zemljišta okupljenih oko vašeg grunta. Ili uvođenja vojnog roka za mlade nedisciplinirane metrosex Hrvatine. Za slučaj da Srbe opet zasvrbe granice. Ili Hungare. Ili Svemirce. Ili Hrvatiće. To su oni unutarnji neprijatelji i deminutivi koji nisu bili na hipodromima i ne vole Cecu i Kralja Thompislava podjednako. Takvo je. Pitanje. Krucijalno.
Nekoliko zemalja najavilo je da se povlači iz natjecanja. Španjolska, Nizozemska, Irska i Slovenija kažu neće sudjelovati na Eurosongu 2026. jerbo EBU (Europska radiodifuzna unija) nije izglasao isključivanje Izraela nakon međunarodnih poziva i protesta zbog rata u Gazi i pitanja ljudskih prava. Nedavno im se pridružio i Island u odluci nesudjelovanja, navodeći kako ‘ni radost, ni mir’ nisu mogući pod sadašnjim okolnostima.
Reforme umjesto konkretne odluke
Na generalnoj skupštini EBU-a nije se glasovalo o sudjelovanju Izraela na Eurosongu. Umjesto toga, članovi su usvojili nove reforme glasovanja i pravila o neutralnosti natjecanja, korak koji je mnogima bio zamjena za odgovor na političke zahtjeve. EBU smatra da bi potiskivanje zemlje iz natjecanja zbog njezinih vanjskih politika narušilo temeljnu ideju unutar glazbe, ne politike. A Eurosong, jelte, načelno brani miješanje i politiziranje i bilo kakve intervencije tih tipova. Odgovor doduše nije samo birokratski jer pet ne baš neprimjetnih zemalja najavljuju bojkot, posebice oštro kritične prema Izraelovoj ulozi u ratu, smatrajući kako je sudjelovanje agresora u odnosnom pop kulturnom hi budget trash događaju poput Eurosonga neprihvatljivo.
A gdje je tu Hrvatska? Retorički je. Jer, naime, zašto bi bilo drugačije? Delegacija Hrvatske nema jasan stav. Na EBU-ovoj skupštini nije bilo hrvatskog zahtjeva da se Izrael izbaci. Nema ni glasnih izjava o tome treba li se bojkotirati ili ostati uz glazbu. Umjesto toga, Hrvatska će, najvjerojatnije, i dalje sudjelovati, što se vidi iz organiziranja Dore kao nacionalnog izbora. To znači da će Hrvatska poslati predstavnika jer čim manje konkurencije, tim veći izgledi pobjede. Baš kao i većina zemalja koje nisu opterećene ratnim kontekstom u Izraelu, ili jednostavno ne žele miješati umjetničko natjecanje s geopolitičkim pitanjima, miiii Hrvati tn tn tn tn tn, nesvrstani smo i neopredjeljeni. Neutralni. Lihtenštajnski. Švicarski. Ne bi se šteli mešat. Štefovi smo malo po potrebi. Fućkamo i držimo ruke u džepovima.
Takav ‘tiši pristup’ nije neočekivan, dapače. Popis zemalja koje ignoriraju pozive na bojkot držeći se ideje da je Eurovision mjesto gdje glazba i zabava trebaju nadjačati geopolitičke tenzije, nije iracionalan. Iako je žmirenje na tenzije upravo ono što se događa van pozornice ne bi li se samo problematizirala bazna ne samo poslovna, etička i moralna dvojba.
Je li u pitanju tzv politički bojkot ili kulturna inkluzija i gdje je, zapravo, linija?
Kako nije prvi put da se Eurosong nađe u političkom vrtlogu sudjelovanje zemalja s kontroverznim vanjskim politikama uvijek je otvaralo pitanja određivanja ostalih sudionika. Kritičari bojkota tvrde da bi isključivanje neke države zbog političkih odluka kompromitiralo umjetničku (hahaha) i popkulturnu prirodu natjecanja te potaknulo spiralu obostrane isključenosti. Oponenti racionaliziraju drugačije odgovarajući da kad se ratne operacije smatraju humanitarnom krizom, a nastup na najvećoj televizijskoj pozornici nije apolitičan već vrlo podcrtano kažnjava one koji pate i daje legitimitet agresoru.
Za Hrvatsku, država s relativno neutralnim (ili nejasnim) diplomatskim postavkama i po ovom pitanju, bojkot bi značio explicitnu politizaciju kulturnog izbora. Na jednoj strani bi djelovalo kao solidaran etički stav za ljude zabrinute geopolitičkom situacijom, s druge pak bi se moglo protumačiti kao gubitak manje pozornice za hrvatske glazbenike i publiku koja Eurosong doživljava kao zabavu i kulturni događaj. Takav si rizik HTV delegacija ne smije priuštiti.
Neodlučna smo država, ali zato glasno pjevamo
Odgovor na pitanje treba li RH bojkotirati Eurosong zbog Izraela nije jednostavan ‘da’ ili ‘ne’. Nema ga uopće, ako ćete pravično. Odluka je već donesena i kriva je s koje god strane interpretacija prilazili. Odraz velike paneuropske rasprave gdje povlačiti granicu između kulture i politike, nema odgovor. Ima stav. Mogu li i trebaju li se umjetnost i rat razdvajati, ili je svaka međunarodna platforma u današnje vrijeme već nužno politička nije samo pitanje o tome hoće li Hrvatska sudjelovati u glazbenom natjecanju, koliko je pitanje o tome što glazba danas znači među ratovima, krizama i polariziranim medijima. Dok se karakterne zemalje povlače, većina ostaje uz glazbenu notu, a Hrvatska ostaje u svojoj uobičajenoj kulinarsko-diplomatskoj neodlučnosti, pa organizira Dorin šou i šalje predstavnika, ali ne govori jasno zašto to radi. Jesmo li iz pragmatizma, političke distance ili jednostavno zato jer željno čekamo nove pjesme i glasove publike? I to je očekivano.
Stoga kakav vas bojkot pobogu lovio? Mi smo zemlja hipodroma, ponosita, vilovita, s mačem u kamenu. Nama glazba može biti samo most i ogledalo vremena u kojem živimo. Zato i pjevamo, čak i kad ne znamo pjevamo li za mir ili protiv rata, opet pjevamo. Eurosong je nama relevantna glazbena platforma, a ne PR i lobistička pista za određene estradne sekte. I u pravu smo. Apsolutno smo u pravu. O pravdi pritom, doduše, ne znamo apsolutno ništa.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube