Bugarska predstavnica Dara pobijedila je na Euroviziji 2026 s pjesmom Bangaranga odnoseći trofej u Sofiju. Slijedi dionzijski trijumfalni ritual u kojemu europski glazbeni komentatori i ”kužeri” od Osla do Nikozije pokušavaju Bangarangi pripisati dublje značenje istražujući jamajčanski korijen riječi. Dok se book, pardon, memewormsi trude, pobjednica je rekla nešto o Europi i estradi. Pjesma koja načelno i navodno slavi pobunu (ahahahahaha, flashback na buntovnika Jerka Marića dok buntovno razbija gitaru na plastičnoj pozornici Zagreb festivala govoreći o buntu kao autentici, moment koji u enciklopediji pop kulture screenshotom ilustrira pojam cringe, op.a) afirmira različitost i identitet, govori o snazi žene, ponovit ćemo, radi jasnoće, nije ništa od toga.
Bangaranga je energična “južnjačka” plesačina bez cerebralne aktivnosti u podtekstu koja funkcionira na principu “bubnjevine” i tijela u pokretu. Što je njezina jedina i upitno dostatna kvaliteta zakačena na retrofittingu smisla praznine koja je pobijedila upravo zato što je bila prazna. Ono što pobjednička pjesma je, jest autokritika Eurosprd publike, žirija i cijelog aparata koji se jednom godišnje skupi u nekoj europskoj dvorani i kolektivno donese odluku koja će biti opisana kao “glazbeni izbor”, a koji je sve osim glazbenog izbora.
View this post on Instagram
Publika ne glasa za pjesmu, već za osjećaj
Bangaranga je za malo “a” u naslovu dalje od Skrillexova dubstep naslova koji jednako slavi braindead energičnost kao savršeni glasački mehanizam. Ono što nema je melodijsku liniju koja bi ometala ples niti tekst koji bi ometao ponavljanje. Ono što ima je ritam koji tijela prepoznaju bez prolaska kroz cerebralni korteks. Tehnički savršeno glasačko braindead i melodyless oružje koje je moguće poštovati onako kako se poštuje požar, sa sigurne argument udaljenosti, s razumijevanjem da prirodne sile ne pitaju za mišljenje. Eurosprd publika pritom ne glasa za pjesmu. Glasa za osjećaj koji bi htjela imati tri minute. Bugarska je taj osjećaj isporučila. Da je bilo do slavljenja crafta pisanja pop pjesama pobjednice bi bile Švicarska ili Malta, da je do slavlja autohtonosti bile bi Lelekice Ukrajina ili Hrvatska. Ali tražila se tek večernja zabava i večernja zabava je pobijedila.
Izrael je drugi. Noam Bettan s Michelle ima pjesmu koja je glazbeno negdje između sredine tablice i donje trećine, ali koja ima glasački mehanizam koji je sve osim glazbenog koji je poznat hrvatskom “stanju struke”, a on razumije riječ dijaspora, politička identifikacija i onih pet zemalja koje su bojkotirale natjecanje pa su glasovi stizali kompenzatorskom logikom. Izrael je drugi ispred mora kvalitetnijih pjesama i to je Eurosprd tradicija stara koliko i sam format. To što je Moroccan Oil glavni sponzor natjecanja fol samo po sebi nije relevantno za glazbene odluke, ali jest za razumijevanje vizualnog identiteta emisije, prodajnih mjesta u areni i ipak mehanizma pobjeđivanja ili bar pripetavanja finalu.
Eurosong je odavno prestao biti samo glazbeno natjecanje i (p)ostao sajam koji ima glazbeni program
Razlika je supstancijalna. Rumunjska, Italija, Australija, Finska, Danska, Moldavija i Ukrajina održavale su bodovni priključak s pobjednicom kroz večer onoliko koliko se može dati grupi koja je uglavnom plasirala funkcionalnu eurovizijsku produkciju u njezinim standardnim bezličnim ili promptovskim varijantama.
Hrvatska i Srbija su si po glasovima publike uzajamno dali po dvanaest bodova, dijalektički materijal koji nije dokaz kulturne bliskosti, koliko dijasporske glasačke mehanike kad isti Srbin koji živi u Stockholmu glasa za Hrvatsku i isti Hrvat koji živi u Frankfurtu glasa za Srbiju nije poruka o glazbenom ukusu balkanskog susjedskog obljubljivanja auslandera nego poslanica njihovim poštanskim adresama. Zato hrvatski žiri daje Srbiji 12 bodova, dotle igrokazu pravde srpski žiri daje Hrvatskoj 0 bodova. Smijeh u studiju je neizbježan i zaslužen, članove žirija iz pristojnosti prema struci nećemo imenovati. Žiriji bi, teorijski, trebali glasati po glazbenim kriterijima.
Ako je srpski žiri procijenio da Andromeda zaslužuje nula bodova od dvanaest mogućih i ako je hrvatski žiri procijenio da Kraj mene zaslužuje dvanaest od dvanaest, simbolički preuzimaju “krivicu” što su Lelekice završile na petnaestom mjestu, upravo kako smo u najavnim tekstovima predviđali. Čvrsta sredina tablice je školskim rječnikom solidna trojka. Andromeda je bila najautohtoniji nastup prvog polufinala i jedan od glazbeno najzrelijih nastupa ukupne finalnu večeri uz Ukrajinku Lelekicu. Petnaesto mjesto je, u kontekstu natjecanja čiji je pobjednik Bangaranga, zapravo kompliment. Skupljene po ključu laboratorijskog pop projekta girl band Cro Lelekice su nastupile kao glazbenice, natjecanje je to prepoznalo i nagradilo ih sredinom koje u Eurosprd ekonomiji biva počasno mjesto.
Sedamdeset godina slavili smo načelnu glazbu, a proslavili glazbeni Hrelić
Činjenica završenog Eurotrasha samo potvrđuje ono što smo pisali prije natjecanja, za vrijeme natjecanja i poslije natjecanja. Eurosong je high budget low songcraft manifestacija na kojoj je pjesma najmanje bitna. Bez trunka cinizma samo empirijska opservacija zasnovana na sedamdeset godina podataka, čast ABBA, Johnny Logan, Toto Cutugno ili Salvador Sabral iznimkama.
View this post on Instagram
Eurosprd publika ne glasa za sadržaj nego podražaj. Žiri ne glasa za glazbenu kvalitetu, glasa za politički kontekst, dijasporsku logiku, i formular koji je negdje između tih dvaju koordinata. Švicarka Veronica Fusaro je doma nakon polufinala, Bangaranga je u Zagrebu, Beogradu, Sofiji i na svim radijskim stanicama do sljedećeg Eurosonga. Sedamdeset godina slavili smo načelnu glazbu, a proslavili glazbeni Hrelić. Saučešće svima koji se zovu interesentima pokazanog sajma ničega.
Vidimo se sljedeće godine u Sofiji, gdje god ona bila unutar Eurozone, jer tko zna.