Nakon prvih dviju dijametralno (ne)kvalitetnih večeri ovogodišnjeg Eurosonga te plasmana
etno ornamenata domaće skupine LELEK u finale, sublimirat ćemo mimo kladionica ono što
nas može očekivati u finalu, ako je riječ o glazbi koju bismo mogli zapamtiti nešto duže od
izvedbe i nastupa. Realno, naše predstavnice nemaju gotovo nikakve šanse za top 5, možda ni top 10 plasman već zbog toga jer je konkurencija unatoč autohtonim elementima naših predstavnica ponudila daleko ritmički, melodijski i aranžmanski pop strukturi zahvalnijih pjesama.
Prije nego Wiener Stadthalle u subotu navečer ugasi svjetla i sedam stotina milijuna televizijskih gledalja zapali ekrane, vrijedi minutu zadržati na tome što se ove godine
dogodilo u prethodnih četiri dana, ne u natjecanju koliko u propuštenom. Veronica Fusaro,
pjevačica s pjesmom „Alice“ vrhunske EU pop produkcije, nastupila je u drugom polufinalu i
ispala. Podatak je vrlo praktična dijagnoza natjecanja u njegovoj sedamdesetoj godini. Fusaro nije žrtva lošeg nastupa, nezahvalne pozicije u redoslijedu ili tehničkog ispada već temeljnog zakona glasačke logike Eurosonga po kojem masa i publika ne glasa za sadržaj nego podražaj.
Energija, prepoznatljivost, identifikacija, vizualni spektakl su kategorije koje osvajaju glasove. Glazbena pismenost, originalna melodijska linija, interpretativna zrelost su kategorije koje se nagrađuju u kritičkim tekstovima ljudi s osnovama sluha i razumijevanja melodije, ne u glasačkim tablicama. „Alice“ je imala sve od potonjeg i gotovo ništa od prvog. To je, paradoksalno, bio njezin jedini grijeh. Po svim standardima koji glazbu razlikuju od karaoke-natjecanja, originalnost melodijske linije, kohezija između teksta i produkcije, interpretativna osobnost izvođača, ukupna pamtljivost kao pop artefakta Alice je najkvalitetnija pjesma obje polufinalane večeri.
Švicarska kao pobjednica iz nedavne 2024. kao zemlja koju Nemo i The Code dovode do
pobjede, dokazuje da EBU-ova glasačka baza povremeno slučajno može prepoznati netipičan glazbeni argument, ali većinski glasačko tijelo Eurosonga nije nesposobno prepoznati kvalitetu tek je strukturalno orijentirano prema drukčijim vrijednostima. Kad bi se iz finalne večeri izvukao zvuk i ostavila samo vizualna razina LED scenografija, koreografski promptovi, svjetlosni ritam podražaja teško bi se reklo koja je zemlja koja, to je produkcijska taksonomija finalista i zajednički nazivnik vizualnog šarenila.
Natjecanje između ‘promptova’ i ‘autora’ nije metafora o AI-u u glazbenoj produkciji ili nije
samo to koliko je metafora o temeljnoj razlici između dvije filozofije pisanja pop glazbe koje
su uvijek postojale, ali čija je razlika postala transparentnija u trenutku kada su AI alati za
glazbenu produkciju postali dostupni svakome s računalom i idejom o tome kako bi njihova
eurovizijska pjesma trebala zvučati. Promptna strana ne znači da je pjesmu napisao algoritam. Znači da je napisana prema matrici i predlošku koji je internaliziran iz tisuća sati prethodnih uspješnih eurovizijskih nastupa i koji reproducira ono što je funkcioniralo. Energičan dance u visokom tempu? Provjeri. Etno element za kulturni identitet? Provjeri. Koreografski moment za arenu? Provjeri. Klimatični vokal u trećoj minuti koji signalizira emotivni vrhunac?
Provjeri. Takva pjesma nema autora u književnom smislu ima dobrog producenta koji
razumije što prolazi. Autorska strana znači da pjesma ima unutarnji razlog za postojanje koji nije ‘što prolazi glasačku masu’. Finska ima violinu jer Linda Lampenius svira violinu i bez Eurosonga. Hrvatska ima vokalni folklor jer LELEK jest vokalna folk skupina i bez Dore.
Australija ima Delta Goodrem jer Delta Goodrem ne treba Eurosong da opravda svoju
karijeru. Te pjesme postoje neovisno o natjecanju i to ih čini estradnom mainstreamu drugačijima od ostalih.
Glasačka baza Eurosonga je sedamsto milijuna gledalja koji u jednoj večeri donose kolektivnu odluku. Takva masa ne može glasati za detalj već samo za osjećaj. I točno taj mehanizam omogućava da pjesma poput Choke Me prođe, a Alice ne prođe.
Kladioničarski favorit za subotu je Finska i ako kladionice imaju pravo to bi bio jedan od
rijetkih slučajeva u novijoj eurovizijskoj historiji u kojima glazbeni argument i glasačka
logika koincidiraju na podosta prvoloptaškom spoju klasike (violina) i emo
pjevača. Liekinheitin ima sve što ‘promptna strana’ ima, energiju, vizualni spektakl, emotivni luk ali ima i violinu kao strukturnu os i to je wannabe razlika. Violina nije ornament u pjesmi već „drugi vokal“ i razlog za nastup. Ako Finska pobijedi, pobjeda će biti zasnovana na sposobnosti da se glazbena pismenost upakira u eurovizijsko pakiranje dovoljno snažno da probije glasačku logiku podražaja ali još uvijek na vrlo promptovski i AI-u razumljiv način.
Hrvatska ulazi u finale s Andromedom kao jednako autentičnom ali manje kladionički
prepoznatom kandidatkinjom. LELEK-ov folklorno-kinematički pristup nema dance-podražaj
koji Finska ima što znači da se oslanja na onirički emo podražaj i koliko daleko ta vrsta
„podražavanja“ može putovati kroz glasačku masu od Atlantika do Crnog mora, ovisit će o
tome koliko sekundi Andromede svaka zemlja u Europi procijeni kao ‘nešto čega nismo vidjeli’. A vidjeli smo. Dosta smo vidjeli ranijih godina, od Ukrajine osobito. Ako je taj broj
sekundi velik, Hrvatska je u gornjoj petini. Ako nije, to je finale u finalu koje vrijedi puno.
Eurosong slavi sedamdesetu godišnjicu u gradu koji je 1967. domaćinski primio Vicky
Leandros i njenu pobjedu s „L’amour est bleu“, pjesmom koja je, uzgred, bila instrumentalna balada s minimalnim tekstom i orkestralnom produkcijom i koja bi u suvremenom polufinalu ispala zajedno s Veronicom Fusaro.
Sedamdeset godina produkcije mijenja standarde u kojima glazba postaje informacija, a
informacija postaje podražaj, a podražaj postaje glasački aparat koji samoorganizira rezultate prema logici popularne psihologije, a ne glazbene teorije. Svaki komentator koji večeras gleda finale i pita se zašto Švicarska nije tu a sigurno će biti takvih mimo potpisnika teksta ima odgovor, bila je predobra za to bude primijećena.
Dvadeset i pet zemalja u subotnjoj finalnoj večeri reprezentira gotovo svaki stilski predložak koji suvremena pop-glazbena industrija prepoznaje kao ‘eurovizijski kompatibilan’, ali taj spektar, koliko god vizualno raznolik, ima iznenađujuće uzak glazbeni raspon. Razlika između energičnog dance-pop hita s etno ornamentima i baladnog emocionalnog rasta prema finalnom dizanju ritmike jest razlika u tempu, ne u logici produkcije. Obje kategorije dijele isti temeljni pristup po kojem pjesma kao sustav za generiranje reakcije, ne kao autorov iskaz. U dance-pop varijanti cilj je tjelesna reakcija, ples, energija, euforija glazbene arene. U baladnoj varijanti cilj je emotivna identifikacija, suze, prepoznavanje, solidarnost. Ni jedna od tih kategorija nije loša sama po sebi. Obje postaju problematične kad ostanu jedine i kad publika glasa intuitivno za onaj predložak koji prepoznaje jer je prepoznatljiv, ne jer je izvrstan.
A) Prompt strana finala nudi produkcijsko šarenilo bez glazbene individualnosti
Finska – Lampenius × Parkkonen,Liekinheitin kojoj je violina kao strukturna os i drugi „glas“, ne kao ornament, ujedno jedini nastup koji želi reći kako zahtijeva bar osnovnoškolsku glazbenu naobrazbu kao preduvjet.
Moldavija – Satoshi, Viva, Moldova! nudi energičan dance s nacionalnom identifikacijom kao jedinom razlikom od ostalih.
Švedska – Felicia, My System je tipska industrijska pop perfekcija bez estetskog rizika.
Belgija – Essyla, Dancing on the Ice je glasovno kompetentna moderna produkcijska pop
bezličnost.
Grčka – Akylas, Ferto je Gangham style Nesuper Marija Brosa za EU potrebe iz video igrica.
Litva – Lion Ceccah, Sólo quiero más daje maskiranje geografije španjolskim jezikom.
Bugarska – DARA, Bangaranga je stylish dance u kojemu je vizual nadmoćan glazbi.
Rumunjska – A. Căpitănescu, Choke Me je kontroverza kao zamjena za glazbeni argument.
Cipar – Antigoni, Jalla je mediteranski wannabe u fazi traženja žanra.
Izrael – Noam Bettan, Michelle kao politički kontekst kojim nadglasava glazbeni sadržaj.
Danska – S. Torpegaard, Før vi går hjem kao nordijska produkcijska „originalnost“.
Poljska – Alicja, Pray kao ideološki rizik koji ima glasovnu potporu u crkvenozborovskom kakav je estradi nudi MC Hammer u svojim Bogu bliskim temama.
B) Autorska strana finala kojoj glazbena individualnost pokušava graditi prepoznatljiv
pop identitet
Hrvatska – LELEK, Andromeda je autohtoni etno-folk koji želi misliti kako polazi iznutra, ne izvana.
Ukrajina – LELÉKA, Ridnym je također folklor kao strukturni element, ne kao turistički i produkcijski ukras.
Albanija – Alis, Nân nudi pjesmu čiji vokal i aranžman ne zaboravljaju melodiju povrh
vizualnog isticanja.
Malta – Aidan, Bella je pjesma čije melodijsko pamćenje catchphraseologije bude primarna vrijednost.
Australija – Delta Goodrem, Eclipse biva mainstreamu i estradi bliska zvijezda koja podsjeća što znači nositi pjesmu glasom.
Srbija – Lavina, Kraj mene je teatralni rock-pokušaj bez dominantnog gitarskog argumenta.
Automatski kvalifikanti Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Njemačka, i domaćin
Austrija dodaju posebnu dimenziju „promptologijama“kao zemlje koje ne prolaze sito
polufinala, pa je njihov finalni izbor slobodniji od logike ‘što prolazi glasačku masu’. Italija se godinama prikazuje kao zemlja koja ta sloboda koristi suvereno (San Remo kao autonoman estetski sustav). Ujedinjeno Kraljevstvo od zadnjih godina aktivno investira u eurovizijsku ozbiljnost. Austrija nastupa zadnja kao domaćin i nosi simboličku težinu jubilarne obljetnice.
Crnogorska, švicarska, luksemburška i latvijska predstavnica imale su ili kudikamo ili tek
bolje pjesme od finalista i kao što je navedeno u početku teksta, eurosongovska faktografija je poput svijeta slobodnih borbi i MMA u kojem nisu bitni realno najbolji borci nego oni najlajaviji koji imaju najveći društvenomrežni reach i „personality“ zbog kojih se svijet slobodnih borbi pretvara u WWE. Eurosong je nimalo slučajna usporedba, WWE glazbene scene.
Naslovna fotografija: Screenshot Youtube