Dvanaest godina čekanja od zadnjeg viđenja, gomila sijedih sljepoočnica i pivskih trbušina u prvim, drugim, trećim i zadnjim redovima i sjajan razglas, sve zajedno u večeri koja je bila is tovremeno impresivna instrumentalistima frustrirajuća likovima nezaljubljenim likom i djelom Lydona.
PIL je, u svojoj aktualnoj iteraciji, stroj koji funkcionira. Bruce Smith iza bubnjeva, Lu Edmonds na gitari i raznim žičanim instrumentima, Scott Firth na basu plus elektronika trio je koji zna što radi i kad radi profesionalno dostojanstveno, granično s hladnoćom.
Set je osmišljen kao presjek karijere od post-punk klasika prve epohe, do elektroničkih ekskurzija devedesetih i materijala s recentnih albuma
Ono što funkcionira izvanredno je ritmička arhitektura nastupa, izmjena elektroničkih i živih beatova kao što ni središnja ritmička dramaturgija seta nije slučajna ni kozmetička, PIL je oduvijek bio bend koji je ritam tretirao kao supstancu, ne podlogu. Death Disco i Poptones bili su, u tom smislu, vrhunci večeri, komadi u kojima Smithova preciznost susreće s Firthovom dubinom u nečemu što zvuči bliže mantri nego oldschool post punkerskom-nastupu. Zvuk Tvornice ovog je puta bio na strani benda s dovoljno prostora da se hipnotički groove Flowers of Romance osjeti u svakom plesnom pokretu. Set bi u ritmičkoj logici bolje funkcionirao kao jedna neprekinuta, višedjelna kompozicija jer svaki je prekid bio korak unazad iz trancea u koji je publika jedva uspjela zaći. Svaki prekid između pjesama raskidao ono što ritam strukturira.
John Lydon kao frontman je pojava s izgrađenim mjestom u pop kult povijesti ali u aktualnoj formi, najslabija je karika večeri. Ne radi se o glasu već o načinu na koji upotrebljava ono što mu je ostalo od glasovnog arsenala. Artikulirana melodija gotovo da nije prisutna, ono što dominira je serija chant obrazaca, ponavljajućih ritmičkih recitativa koji su funkcionirali više kao vokalna gesta nego pjevanje u bilo kakvom konvencionalnom ili čak eksperimentalnom smislu. Paradoks je u tome da je Lydon nekad bio frontman koji je s minimalnim pjevačkim tehničkim sredstvima komunicirao maksimalnu emo i ideološku naboj. Večeras se taj minimum i dalje sužavao, a iza njega je ostajao prostor koji banda nije imala placa popuniti. Bilo bi pošteno reći da je fizička prisutnost Lydona kao lik himself djelomično nadomjestila odsutnost pjevačke energije.
PIL u Tvornici zvuči bolje nego izgleda
Gotovo tisuća svijeća i stajaća generacije 50 + koja pamti PIL kaseta i posuđenih vinila stajala je rukama najčešće prekriženim, spuštenim, pivi posvećenim ili pokojim smartfoneom u zraku. Ne iz neprijateljstva već navike tijela koja su zaboravila što s muzikom na živim nastupima raditi. Onaj moment kad mrtvačnica živne je kad gotovo pet desetljeća stara, a i dalje opasno kompaktna naslovna Public Image i Rise s polifonijskim refrenom, budu jedini trenutci u kojima Tvornica prestaje biti skup pojedinaca nahajpanih na ideju Lydona i postala nešto bliže zajednici. I to je sve.
PIL u Tvornici zvuči bolje nego izgleda, koherentniji su kao filozofija nego izvedba i najiritantnije funkcioniraju u onim trenucima kad Lydon pokušava biti Lydon. Banda jest ritmički sjajna ekipa, a frontman već poduže vremena vlastita karikatura u nestajanju, pred publikom koja se ponaša kao da je na razgledavanju muzejskih primjeraka. Suma sumarum, zvuk sjajan, ritam je argument, Lydon je komplikacija. Kao i oduvijek.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube