U vrijeme kad se krcaju promptovi i nabijaju dance patterni, od pobjedničkih Eurosongova do domaćih alter pseudo estradnjaka želeći naći opravdanja za “miči tijelom, piči mozgom glazbu”, Urban se naslanja na akustičnu gitaru i nastavak onog intimnijeg, tišeg dijela ”Lipnja, srpnja, kolovoza” u kojem ne treba ni velike riječi ni velike aranžmane za opravdanje prosipanja svojih mikro intima.
Tamo negdje gdje su prestajale “Ptice” i “Nitko osim nas”, Urban piše elegičnu realističnu oproštajku bez stvarnog oproštaja i odlazaka. Upotrebljava svoja poznata mjesta koja nisu blindspotovi, već spotovi za pismene i one koji od glazbe traže i riječ i melodiju i osjećaj i prijenos atmosfere. Makar je u potpunosti fulali. Ali traže da ih nešto veže.
Pismeni autori zrelo-srednjih generacija poput njega ili Dina Šarana koji u recentnim radovima isto spominje komunikaciju pjesmom. Taj ”manje je više” princip u kojem je one man band i band uz jednako suvislu i tihu produkciju, točnije snimanje Mateja Zeca kao sve korištenijeg i široko pozicioniranog zvuk capturera, sasvim dovoljan emotivno bogat doživljaj tek će se podcrtati kad se u tandem uključi njegova najpouzdanija vizualka čiji je rad s odrazima i refleksijama stakla opet onaj točni odgovor i naoko priručni i demo pristup 1/1, daleko efikasniji od bilo kakvih žbukanja i bildanja da izgleda “skuplje”.
Na tragu intimnih dodira njegove lanjske turneje u kojoj se ništa više ne ponavlja osim ljudi u trenu i tog nekog zvučnog zapisa koji će poslije zahvalni koristiti kao markacije soundtracka života i skupljati mozaike, sagrađena pjesma je gotovo arsenovski tihi stan, dom, dvorište. Šetnja. Sve osim samo pjesme.
Ocjena: 8.5/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube