IN MEMORIAM Zrinko Ogresta – Redatelj velikih priča malog čovjeka

O Zrinku Ogresti često se govorilo kao o redatelju obiteljskih drama, intimnih priča ili psiholoških filmova. Sve je to točno. I pogrešno u isto vrijeme. Ogresta nikada nije snimao samo obiteljske filmove. Snimao je vrlo politički motivirane i intonirane filmove, samo što ga politika nije zanimala gdje je uvijek najglasnija i najnejasnija. Nisu ga zanimale sabornice, generali, zastave ni govori, već određeno gledanje na Hrvatsku i na to što politika ostavi za sobom kad se kamere ugase. Primjerice, šutnja za kuhinjskim stolom, brak koji se više ne može sastaviti, čovjek koji se više ne prepoznaje u ogledalu, branitelj s PTSP-jem pred besmislom života i obitelj koja pokušava živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Intimne drame, close upovi, krupni kadrovi lica, pokušaji biti životnim u situacijama koje poznaje više manje iz promatranja muško ženskih odnosa. Dok su mnogi hrvatski autori posljednja tri desetljeća pokušavali objasniti Hrvatsku, Ogresta je pokušavao razumjeti Hrvate.

Rođen u Virovitici, odrastao u Zagrebu i formiran na Akademiji dramske umjetnosti, pripadao je generaciji koja je hrvatski film prevela iz jedne države u drugu. Nije bio buntovnik u klasičnom smislu riječi. Nije rušio filmski jezik, nije provocirao radi provokacije niti je vjerovao da se autorstvo dokazuje formalnim eksperimentom. Njegova pobuna bila je mnogo tiša, ili je bar tako smatrao. Odbijao je pojednostaviti čovjeka. A to je u vremenu ideoloških rovova često bio najradikalniji mogući stav.

 

Zato su kritičari njegove filmove doživljavali hladnima, čitali bi ga kao knjiškog lika koji želi snimati ulične i životne filmove. Ogresta nije bio hladan redatelj. Bio je suzdržan. Postoji razlika u tome. Hladan autor bi promatrao svoje likove s distance. Ogresta ih je promatrao s poštovanjem, pokušavao im se uvući pod kožu. Nije ih prisiljavao da publici objašnjavaju osjećaje. Vjerovao je da je lice glumca inteligentnije od dijaloga. Malo je domaćih redatelja toliko vjerovalo krupnom planu kao Ogresta. 

Prvi novinarski zadatak kao mulac radio sam s Ogrestom u vrijeme promocije Crvene prašine, kad je s glavnom glumicom Mirtom Takač iz Varaždina promovirao film po RH. Bio je vrlo pristojan i pun razumijevanja na seciranje filma te nabrijan na tadašnje studoše novinare Nomada koji su promovirali Brešana i bili vrlo kritični prema većini RH autora. Mirta je čekala da završimo razgovor kako bi se povukli. Dvije dekade kasnije se susrećemo kao član žirija Pula film festivala (On) prema filmskom autoru (potpisnik teksta) čiji aktualni igrani film “4:2” u nacionalnoj konkurenciji, ali uz depešu da se filmu “Divljaci” i “4:2” kao predstavnicima hrvatske indie kinematografije ne smiju dati nikakve nagrade. Ogresta je pozvao na razgovor i objasnio situaciju i rekao kako mu je žao jer ne vidi razlog tome, obzirom da je film vrlo zanimljiv. Skica kao prilog tezi i karakteru. 

 

 

Zanimljivo je da gotovo u svakom njegovu dugometražnom filmu postoji lik koji kasni. Ne doslovno na autobus ili sastanak nego kasni za vlastitim životom. Junaci Krhotina, Ispranih, Crvene prašine, Tu, Iza stakla, Projekcija, S one strane i Plavog cvijeta stalno pokušavaju sustići nešto što je već prošlo: izgubljenu mladost, propuštenu ljubav, moralni mir ili osjećaj da pripadaju vlastitom vremenu. To onda nije dramaturška slučajnost već Ogrestina glavna tema. okupacija, interes i potpis. 

Njegov prvi dugometražni film, Krhotine – kronika jednog nestajanja, često se opisuje kao film o raspadu Jugoslavije, što je tek uslovno točno. Zapravo je više film o raspadu čovjeka kojemu se svijet promijenio brže nego što ga je mogao razumjeti. U tome je dobra klica Ogrestine poetike. Povijest ga nikada nije zanimala kao spektakl, već privatna katastrofa. Film je bio zapažen i izvan Hrvatske te nominiran za Europsku filmsku nagradu za mladog autora. S Ispranima je napravio moguće najhrabriji potez karijere. Devedesete su bile desetljeće wannabe glasnih propatria filmova. Njegov je bio tiši. Dok su mnogi pokušavali objasniti rat, Ogresta je snimio film o generaciji koja više nije znala kamo pripada. Stranci su u njemu prepoznali univerzalnu priču, dok su ga domaći gledatelji često promatrali isključivo kroz hrvatski kontekst. Ni Crvena prašina nije prije svega film o kriminalu ni tranziciji, nego prvi hrvatski film koji je ozbiljno naslutio da će devedesete proizvesti novu društvenu elitu čiji moral neće biti određen ratom nego novcem. Danas djeluje gotovo proročanski jer četvrt stoljeća poslije manje govori o vremenu u kojem je nastao koliko o vremenu u kojem još uvijek živimo. Bio je prikazan u službenom programu Venecije i hrvatski kandidat za Oscara.

 

 

Kada je snimio Tu, dio kritike govorio je o mozaik-strukturi i isprepletenim sudbinama što je bilo formalno točno, ali Ogresta nije povezivao priče zato da pokaže kako je svijet malen već koliko malo znamo o ljudima pokraj kojih prolazimo svaki dan. Film je nagrađen Posebnom nagradom žirija u Karlovym Varyma, ali njegova veća vrijednost ostala je u tome što je pokazao da hrvatski film može biti suvremen bez oponašanja svjetskih trendova. S one strane njegov je najpotpuniji film. Sve što je gradio desetljećima, rat kao intimna trauma, krivnja koja ne zastarijeva, obitelj kao posljednje bojno polje i moral bez jednostavnih odgovora spojeno je u cjelinu. U vremenu kada su javni razgovori o prošlosti gotovo uvijek završavali navijanjem za jednu ili drugu stranu, Ogresta je snimio film koji nije tražio pobjednika već mogućnost da ljudi nastave živjeti. Takav pogled bio je rijedak i zato je prepoznat na Berlinaleu. Projekcije o minimalističkoj psihoterapiji su njegov moguće najdraži film, dočim je posljednji Plavi cvijet, djelovao je poput smiraja jer je autor konačno prihvatio kako se život ne može popraviti, ali se može razumjeti. Malo je hrvatskih filmova o sredovječnim ženama snimljeno s toliko pažnje i bez ijedne potrebe da od svakodnevice naprave melodramu.

 

Katkad je vlastitoj disciplini dopuštao da priguši spontanost. Njegovi filmovi znali su biti emotivno zatvoreni i nisu uvijek nalazili put do šire publike. Neki su mu prigovarali da previše vjeruje kontroliranoj mizansceni, premalo kaosu života. Oni koji su ga voljeli upravo su u toj dosljednosti vidjeli autorske etike. Ogresta nije snimao da bi bio moderan. Nije se prilagođavao algoritmima festivala ni ukusima tržišta. Bio je jedan od posljednjih hrvatskih redatelja koji su vjerovali da ozbiljan film ne mora vikati da bi ga se čulo.

 

Kao profesor Akademije dramske umjetnosti ostavio je trag koji se ne može izmjeriti festivalskim nagradama jer su generacije redatelja od njega učile ne samo kako postaviti kadar nego kako razlikovati režiju od manipulacije a što je rijetka disciplina i najteža lekcija u filmskoj umjetnosti.

 

Zrinko Ogresta iza sebe nije ostavio školu, manifest ni pokret. Ostavio je nešto dugotrajnije, način gledanja. Učio nas je da se najveće društvene promjene ne događaju na naslovnicama nego u stanovima, bolnicama, hodnicima i automobilima. Ondje gdje ljudi ostanu sami sa svojim odlukama. Jednoga dana povjesničari će pisati o hrvatskom filmu nakon osamostaljenja kroz različite poetike, generacije i estetike. Ali ako budu tražili autora koji je najupornije bilježio emo cijenu toga razdoblja, teško će zaobići Zrinka Ogrestu. Drugi su snimali događaje. On je snimao ono što su događaji učinili ljudima. I zato njegovi filmovi danas ne djeluju kao dokumenti jednog vremena. Djeluju kao dokumenti ljudske savjesti.