Dugometražni dokumentarni film Luke Mavretića “Biti u rodu s Johnom Malkovichem” uvid je u sve momente nastanka interesantnog djela koje se ne šverca na name droppingu poznatog glumca, već ga koristi kao sjajan motiv za daljnje istraživanje vlastitih obiteljskih korijena.
1. Prije ulaska u glavu Johna Malkovicha i kopanja po korijenima, kakav si s njegovom filmografijom? Koje mu voliš, a koje manje od filmova?
Meni najdraži dio filmografije, kao vremenska kapsula, ostao je zakopan u 80-im i 90-im godinama prošlog stoljeća. Objektivan sam jer su te uloge najbolje u karijeri Johna Malkovicha, a i subjektivan – zato što sam te reprize na televiziji gledao očima dečkića koji je začaran obiteljskim mitom da s tim čovjekom na ekranu imam neke veze. Kako da mi se onda ne svide Opasne veze? The film koji je u mojoj glavi pronašao vlastiti polukat i zauvijek ostao je definitivno Being John Malkovich, točka u kojoj se istovremeno dogodio vrhunac Malkovicheve karijere i moje djetinjaste vjere u naše srodstvo. Kako su godine prolazile, Malkovich je sa sve manje hrabrosti glumio sebe, a i ja sam kroz adolescenciju izgubio na hrabrosti da vjerujem u taj obiteljski mit, sve dok mi se nije vratio u život. Mit, ne Malkovich.
2. Rekao si da si se istovremeno veselio trenucima kopanja i istraživanja “missing linka”, ali i bio njima prestravljen i da je autor u tebi htio ući što dublje u neugodne situacije, a sudionik što prije iz njih izaći. Tko je na kraju pobijedio i je li to uopće bila prava bitka?
Iako sam kao osoba kroz ovaj dokumentarni film rješavao probleme u odnosima, rekao bih da je rezultat između autora i sudionika, ironično – neriješen. Bitka je bila stvarna, događala se ranim jutrima kad bih radio pripreme za snimanja, i to točno na polovici mene – tihi, ali snažni grč u trbuhu pojavio bi se kad bih na papir stavljao pitanja za sudionike, a kad bih ih pisao za tatu, grč bi me pozdravio malo snažnije. U nekom trenutku rada na ovoj priči našao sam mir s činjenicom da će ovaj film nastati i prihvatio sam odgovornost za to što radim. To je bila pobjeda i za autora i za sudionika jer sam konačno naučio lekciju da čovjek nekad treba biti sebičan, i boriti se za sebe, što god sve činilo mene.
3. Obiteljski mit o srodstvu s Johnom Malkovichem funkcionira u filmu kao žanrovski mamac, ali i kao metafora. Kad si shvatio da te legenda o slavnom prezimenjaku zapravo manje zanima od onoga što je ispod nje?
U filmu se događa preokret u fokusu radnje. Umjesto isključivo istraživačkog filma najednom postaje film odnosa s povremenim izletima u detektivske džepove, ali koscenaristica i ja smo od početka imali figu u džepu. Još od prve verzije scenarija, priča je postavljena s obiteljskim mitom kao zajedničkim nazivnikom svih likova i odnosa, a to nam je omogućilo da lakše zavirimo što je ispod te crte nazivika, i otkrijemo što skriva fenomenologija zajedništva koja se događa pod Malkovich prezimenom.
View this post on Instagram
4. Film te vodi kroz neobičnu galeriju likova, od starog farmera i dvojnika Johna Malkovicha do svećenika i voditelja podcasta. Kako si birao sugovornike? Jesi li ih tražio kao dramaturške kontraste ili su oni pronašli tebe?
Teško je reći. Kontrasti su se dogodili priči, ali vjerojatno je istina da u našoj autorskoj misli postoji i snažna sklonost spajanju udaljenih krajnosti. Jer toliko je ih puno u filmu da je to teško negirati. S jedne strane štale, s druge strane kristalne dvorane, pa djeca i starci, farmeri i književnici, puno je oprečnosti koje smo pronašli. Kod krajnosti postoji međa na kojoj se tiho svađaju zaključci o tome što nas čini, i na tom se mjestu dogodilo puno važnog podteksta za ovaj dokumentarac.
5. Scenarij potpisuješ zajedno s Valentinom istog prezimena. Koliko je pisanje zajedno o vlastitoj obitelji drugačije od pisanja zajedno o nečemu izvanjskom i gdje je bila granica između suautorstva i suočavanja?
Prijašnji zajednički rad pomogao nam je u nečemu dosta neobičnom – da ovu osobnu priču pišemo kao da se događa nekome drugome, ili kao da su likovi fiktivni, a ne mi. Scenaristički rad na ovom projektu zato je bio neočekivano ugodan, pomalo transcendentalan. Živjeli smo kako smo napisali, ili pisali kako smo se nadali da će se život odviti. Meta iskustvo koje je bilo nezaboravno, ali i jedan deep dive u poslovne uloge koji ne bismo voljeli ponoviti tako skoro.
View this post on Instagram
6. Dosadašnje prozne, pjesničke, dramaturške i scenarističke prakse, koliko su kompatibilne, koliko se prepliću a koliko si podmeću noge? Dokumentarac je žanr koji se po definiciji opire kontroli i testira snalaženje u nepredvidivim situacijama. Kako si se nosio s tim da materijal koji snažno hvataš jezikom i formom ovisi o tome što će ti netko drugi reći ispred kamere?
Važno mi je da se poezija pojavi negdje, bilo gdje. Film je jedinstvena forma koja kombinira gotovo sve što je čovjek naučio o umjetnosti. Tekst, slika, kompozicija, glas, glazba, gluma (čak i kod dokumentarnog filma jer svako predstavljanje sebe je društvena gluma). Iz tog razloga, postoji puno načina za suptilnu kontrolu, za lagani push kao kad ispraćaš dragog gosta, da bi dramaturgija otišla u poeziju. Za mene, kvalitetan rad na dokumentarnom filmu je upravo to, prisutno bivanje i promatranje prilikom kojeg upravljaš konstantno, ali isključivo govorom tijela. Najveći izazov zapravo dolazi u fazi post-produkcije, kad se ulazi u montaži, jer u tom trenu čovjek prvi put ima apsolutnu kontrolu, a tome nekako treba odoljeti.
7. Film je razvijen uz podršku bugarskog filmskog fonda, talijanskog Ministarstva kulture i HBO Europe, HAVC-a, internacionalnim sufinanciranjem. Je li ta europska koprodukcijska logika oblikovala film ili si je uspio neutralizirati u korist osobne priče?
Međunarodni novac ni u kojem trenutku nije zahtijevao kompromise za priču. Strani fondovi na koje smo se prijavljivali i koje smo osvajali uglavnom traže dodavanje svojih filmskih djelatnika, a ne dodavanje (ili oduzimanje) sadržaju. Na zvuku su zato tijekom pet godina koliko je proces trajao, radili Talijani, a na obradi slike Bugari. Nekad je jezik na setu bio hrvatski, a ponekad engleski sa snažnim naglascima, ali neovisno o tome koji su ljudi dolazili u autorski tim, svi su bili odlični gosti.
View this post on Instagram
8. Svjetska premijera bila je u Krakovu, hrvatska na ZagrebDoxu. Kako i koliko se razlikovala reakcija strane publike kojoj mit o Malkovichu funkcionira kao egzotika, od domaće, koja možda bolje čita regionalne obiteljske dinamike?
Nije bilo razlike u dojmu. Izazov kod filma o općim ljudskim emocijama je potencijalno upadanje u prostor općeg mjesta i već viđenog.
Reakcije potvrđuju da smo kod publike pokazuju da smo ovo uspjeli napraviti dovoljno svježe da poznate teme budu privlačne jer ih svi dijelimo, a ne dosadne jer ih svi dijelimo. Zakukuljeni odnosi sa članovima obitelji u kojima je sve okej iako nije sasvim, ali i činjenica da kompleks manje vrijednosti volimo liječiti slavnim gore-listovima, kao da su zajedničke crte svih slavenskih naroda.
9. Postoji li trenutak u montaži koji si morao izvaditi ne zato što nije bio dobar, nego zato što bi bio nepravedan prema oku, ocu, majci, sebi? Ili tragu Malkovicha samog? Imaš li info je li vidio film i kakav je njegov feedback? Pretpostavljam da ste došli do njega i post festum.
Prema pokojnoj mami postupao sam vrlo oprezno u filmu. Istina, napravila je greške sa svoje strane rastave, ali gledam na nju s velikom ljubavi i poštovanjem, zbog nje, ali i svih meni dragih ljudi koje predstavlja. Preminuli se ne mogu braniti, zato sam svaku rečenicu i filmsku misao oko nje promislio nebrojeno puta. Zbog te opsesivne promišljenosti i moralnog opreza, nije bilo potrebe da se išta izbacuje.
Što se tiče tate, u montaži je dugo bio jedan njegov komičan i slučajan pad preko poledice ispred knjižnice, sve dok nismo zaključili kako nije primjereno da se tako važnom liku ‘rugamo’ tako karikaturalnim kadrom. Do Johna Malkovicha pokušavali smo doći godinama preko raznih strana, od njegovog europskog menadžera do prijatelja sličnih korijena kao što je Pete Radovich. Vjerujem da je barem par od tih brojnih proxyja došao do Malkovicha s našom porukom, ali on sam se nikad nije direktno nije oglasio. Film je također poslan na pregled glumcu i njegovom pravnom uredu, ali oglasila se samo njegova agentica iz Los Angelesa. Doduše, više pozicije ganute gledateljice nego nečije predstavnice.
View this post on Instagram
10. Ovo je tvoj dokumentarni prvijenac. Što te format naučio o sebi kao pripovjedaču a što ti dosad ni dramaturška škola ni poezija ni scenariji nisu mogli pokazati?
Kao scenarist i dramaturg, u dosadašnjem sam radu mogao ispričati apsolutno bilo koju fiktivnu priču na svijetu, imao sam potpunu slobodu, ali istovremeno, nikad nisam imao nešto za što sam siguran da je moj glas. S druge strane, “Biti u rodu s Johnom Malkovichem” je jedina priča za koju sam imao autorsku polugu da je baš ja moram ispričati. Zanimljivo, u toj oskudici od samo jedne priče, naučio sam puno više nego od desetaka dramskih tekstova i filmskih scenarija koje sam dotad napisao. Sada nakon dokumentarca, osjetim da je djelić tog kreativnog glasa preselio i u sve druge što radim, čak i fikciju. Ulazak u sukobe sa sobom, pogurnuo me da ulazim u sukobe s likovima, a istovremeno, da ih naučim pustiti da žive. Sve ono što sam zapravo htio sebi, kad sam se ja našao u poziciji lika. Tome me ništa drugo nije moglo naučiti.
11. Budućnost u par kratkih crta i novi filmski projekti. Treba li Eric Bana strepiti za svoje korijene?
Za početak, od srca me nasmijao kraj ovog zadnjeg pitanja. Ne volim se ponavljati, a volim nove izazove. Zato je Eric Bana siguran.
Dogodilo se slučajno da je protekla godina prošla u znaku scenarija za kratke igrane filmove koji već čekaju prijavljeni na natječaj, a jedan od njih bi, jednom kad prođe, bio i u mojoj režiji. Aktivno tražim temu za idući dokumentarni film, ali mislim da će i mene i tebe iznenaditi koliko se razlikuje od prvijenca.
Napisat ću ovdje javno pa neka stoji i dodatno me pritišće, kako me u ladici čekaju bilješke i za prvi roman.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube