Na jednom od brda iznad Rijeke djeluje zanimljivo imanje i okvirni poduhvat sljubljivljanja gradske ekipe s prirodom. Zove se Šumski dvor. Stanište je ljudi okupljenih oko prirode i “farm lifea”. Popričali smo s jednom od pokretačica projekta, Irenom Ćućom.
Šumski dvor se prezentira kao bijeg od užurbane svakodnevice, ali što je bio osobni okidač za vas? Je li iza projekta neka konkretna frustracija, osobna kriza ili je to zaista bilo toliko organski tipa ekipa se družila u šumi, a onda se spontano pojavila ideja da taj mir podijelite sa svima? Je li bilo nekih role modela Vašem projektu koji ste vidjeli u nas ili vani?
IRENA: Šumski dvor je bio naš osobni bijeg, mjesto gdje smo se družili, uživali sa životinjama i punili baterije. To je ljubav prema ovakvom funkcioniranju i načinu života, baš te obveze koje imamo prema životinjama, jedni drugima i ranču obožavamo. Od početka smo vjerovali da bi se iz toga jednog dana mogao razviti ozbiljan projekt, ali nismo ni sanjali da će se sve dogoditi tako brzo.
Nema konkretnog uzora. Šumski dvor nastao je iz naše priče i naših vrijednosti. Cilj nam nikada nije bio stvoriti još jednu turističku atrakciju, nego mjesto na kojem će ljudi usporiti, osjećati se dobro i povezati s prirodom i životinjama.
Bilo je puno prijedloga da budemo komercijalniji i isplativiji, ali to bi značilo izgubiti našu ideju. Zarada tu nije velika, ali osjećaj koji živimo ovdje vrijedi puno više. Zato tvrdoglavo guramo svoje.
Udruga Lotus formalno je okvir svega, ali koliko je birokratski zahtjevno u Hrvatskoj pokrenuti projekt ovog tipa koji spaja udrugu, životinje, djecu, terapijsko jahanje, javni prostor i privatno financiranje? Koji su bili najveći administrativni izazovi i je li pravna forma udruge ograničavajuća ili pogodna?
IRENA: Iskreno, osnivanje udruge nije bilo komplicirano. Ako nešto ne znate, u Registru udruga stvarno pomognu i objasne cijeli postupak. Nama je udruga prvenstveno formalni okvir za prijave na natječaje, donacije i subvencije.
Zaklada Novo sutra dala vam je gotovo 440.000 eura za infrastrukturu ako je vjerovati Novom Listu, što je izniman startni kapital. No, što je model dugoročne održivosti? Ulaz je besplatan, radionice pretpostavljam nisu, kako izgleda ekonomija projekta i sudjeluje li Grad Rijeka na bilo koji način, financijski ili logistički?
IRENA: Važno nam je razjasniti jednu čestu zabludu. Zaklada Novo Sutra nije nama uplatila gotovo 440.000 eura na račun. Oni su financirali izgradnju infrastrukture tako što su izravno plaćali izvođače radova. Zahvaljujući toj podršci nastao je prostor koji danas svi koristimo i na tome ćemo im uvijek biti zahvalni.
Održavamo se kroz donacije, radionice, različite programe i suradnje s ljudima koji dijele našu viziju. Ulaz je besplatan jer želimo da ovo mjesto bude dostupno svima, a svaka donacija pomaže da tako i ostane. Grad Rijeka trenutno ne financira naš projekt, ali otvoreni smo za svaku suradnju.
Četvero vas je pokrenulo cijelu priču, Vi, Valentina, Milenko, Ivan. Koliko je danas ljudi aktivno uključeno, tko su suradnici, ima li stalno zaposlenih ili sve funkcionira na volontersko-honorarnoj bazi? Kako izgleda tjedan reda rada i mira na Šumskom dvoru iznutra?
IRENA: Više nas je bilo, ali da…baza je upravo ta. Pokrenuli smo Šumski dvor jer smo htjeli imati svoje mjesto za druženje, jahanje i dom za Valentinine konje. Dečki su doslovno raščetvorili šumu, a mi smo pratile što treba odraditi, uključili su se mnogi prijatelji i sveukupno odradilo se druženje, zezancija, posao.
Šumski dvor u početku je nastajao isključivo volonterski. Danas imamo zaposlene i projekt se polako sam održava, što je veliko olakšanje, jer je do prošle godine sve išlo iz naših džepova. Svaki dan su iste obaveze, briga, čišćenje, održavanje. Tijekom tjedna radimo najavljene grupe, školu jahanja, radionice. Vikendima koje mi odredimo jer su svi uvjeti ispunjeni, otvaramo vrata svim posjetiteljima koji žele provesti nekoliko mirnih sati u prirodi.
Konji, psi, magarci, sove, srne, zečevi kako izgleda jedan tipičan dan na Šumskom dvoru? Tko se brine o životinjama, koje su radionice najtraženije i po čemu se razlikuju posjeti vrtića, škola i privatnih obitelji?
IRENA: Iskreno, ne postoji tipičan dan…postoji baza koja se mora odraditi. Redom se sve životinje nahrane, očiste, provjeri se jesu li svi dobro, zatim ide red pažnje i maženja sa njima. Ovisno o vremenskim uvjetima radimo dalje, a to su dogovorene grupe, treninzi, rođendani i slično.
Svi mi koji smo na ranču postali smo kao jedna velika obitelj, svi uskaču, pomažu i dogovaramo kada će tko doći i slično. Bitno da se sve odradi. Naravno da su najzanimljivije i najposjećenije radionice sa uključenim životinjama, svima i odraslima i djeci, a što se tiče razlike u posjetiteljima, pa i nema je bas, svima se isto posvetimo.
Terapijsko jahanje za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom posebno ste istaknuli, koliko ste to već razvili i s kim surađujete? Postoji li suradnja s institucijama, domovima, školama s posebnim programima? Koliko je tu prostora za skaliranje?
IRENA: Terapijsko jahanje je važan dio rada i razvijamo ga postupno, radimo zapravo malo s djecom s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom kroz individualizirane pristupe, uz stručno vodstvo, jer bas tog stručnog vodstva jako fali. Tu smo oprezni, nema puno stručnih ljudi u tom dijelu, a stvarno ne želim sa tu ispadnemo traljavi, radije polako i sigurno nego ne daj Bože kakvog zla.
Svi bi dolazili, pitaju… no treba nam rampa, stručno osoblje… Mislim, možemo i mi odraditi, ali postoje ljudi stručniji od nas. Njih treba platiti, koliko znam te ustanove koje žele suradnju pitaju grad/državu novac i onda se ide dalje, odnosno k nama.
Svako imanje s životinjama ima svoje legende, bijeg konja u noći, nevrijeme koje je srušilo pola truda, životinja koja je preuzela kontrolu nad prostorom… Koje su vaše naj-anegdote, i koji su bili trenuci kad ste se ozbiljno zapitali u što ste zapravo upali ?
IRENA: Uh! Jedna od najdražih dogodila se jednog prekrasnog ljetnog dana kada su naši konji odlučili da je vrijeme za samostalni obilazak naselja. Nazvala nas je naša divna susjeda Mateja i rekla da imamo “mali problem” na rotoru u sred naselja. U roku od nekoliko minuta skupila se cijela ekipa, a Valentina je dotrčala ravno s mora u kupaćem kostimu.
Moram napomenuti da je Valentina stvarno zgodna žena. Privođenje odbjeglih konja tako se pretvorilo u pravi spektakl. Mislim da su se više uzburkale glave prolaznika nego sami konji… Imamo i one anegdote koje ti u trenutku nisu nimalo smiješne, pitaš se samo ima li tko luđi; ne pitamo se treba li nam to jer nam baš treba!!
Znam za Grgin konak Hrvoja Grgurića Grge koji funkcionira na sličnom principu na međi između Bilogore i Podravine, komunicirate li s njim ili sličnim inicijativama, postoji li ikakva mreža ili ste svaki otok za sebe? Koliko je uopće Hrvatska zemlja pogodna za ovakve projekte ili to uvijek ostaje na entuzijazmu pojedinaca?
IRENA: Za razliku od klasičnih izletišta ili utočišta poput Grginog konaka, Šumski dvor prvenstveno je usmjeren na čovjeka. Naša je misija stvoriti prostor koji svojim sadržajem, prirodom i atmosferom doprinosi kvaliteti života današnjeg čovjeka.
Jedan od glavnih stupova naše priče uz čovjeka je konjarstvo. Razvijamo primjer kvalitetne konjičke priče koja će biti bombastična, ali to još nije sve dovršeno pa neću previše o tome. Ne znam za druge slične projekte, ali sve je ovo nastalo na čistom entuzijazmu!
Projekti koji nude “bijeg u prirodu”, mentalno zdravlje i holistički pristup životu postali su u zadnjih nekoliko godina gotovo brend sam po sebi, sve više ih je u raznim formatima, pa neki poput Vaših sugrađana prodaju maglu viskovima rješavaju čakre i slične “mumbo-jumbo” ponude za naivne i nije svaki jednako iskreno motiviran. Kako se vi nosite s time da se vaš projekt ne pretvori u Instagram-friendly odredište za ljude koji kupe wellness atmosferu za seanse objašnjavanja “life-coachinga”, “well-being”a i sličnih trendi termina koje naplate po 3000 eura za vikend u prirodu, ali se pritom suštinski ne mijenjaju ni za milimetar?
IRENA: Ne, ne. Mi smo “raw”.. kod nas je zapravo, rad, kava, roštilj… druženje kao u vrtu kada pozoveš frendove ili susjede. Ne idemo holističkom smjeru. Planiramo npr. za sada mali šumski caffe i staze za natjecanja… To iziskuje puno meditacije sa alatom, vremenom i voljom. Ali i vikendi od 3000 eura su isto super, samo mi ne nudimo takav odmor… Mi imamo brdo posla, brdo ideja da gurnemo “western jahanje” u Hrvatskoj na visoke nivoe, da uveselimo zajednicu jer postojimo kao rekreacija za glavu.
Pretpostavljam da su reakcije posjetitelja uglavnom afirmativne, ali nas zanima ona druga strana. Tko su bili najteži posjetitelji, je li bilo onih koji nisu razumjeli što ste, tko vas je iznenadio na pozitivan način i da dotaknemo i ovu temu, jeste li ikad naišli na nerazumijevanje ili otpor institucija, susjeda ili lokalne zajednice?
IRENA: Ima svakakvih reakcija, od dobronamjernih do zlonamjernih. Ljudi sjednu s nama na kavu oduševljeni projektom, donesu hranu za životinje, alat ili svoje vrijeme, ima i ljudi koji šalju razne prijave jer smo im žulj u cipeli. Ima ljudi kojima ovakav način života nije blizak. Kod nas su konji, psi, blato, prašina, miris sijena i šuma, nije sve sterilno ni savršeno uređeno. I to je sasvim u redu. Ne mora se svakome svidjeti. No, uglavnom je reakcija ljudi pozitivna!
A budućnost? Koliko je sjajna u vrijeme AD 2026? Koje su Vam planovi i projekcije trajanju u društvu kojem će AI uskoro nuditi ne holistički nego hologramski boravak u prirodi u 4D momentu i fotelji svoje sobice s ugrađenim mirisima i zvukovima kompletnog ugođaja.
IRENA: Osobno mislim da je budućnost sjajna. Bude li se Šumski dvor razvijao, rastao; super. Bude li samo za nas i za našu ljubav i uživanje, neće nam teško pasti. Trudit ćemo se kako god, mi svi volimo jako taj projekt, ideju i smatram da ono što je toliko nabijeno pozitivom, dobrom namjerom, trudom i voljom jednostavno raste po samom zakonu univerzuma!!
Fotografije: Irena Ćuća/Šumski dvor