Petak je, 19. veljače, kasnije popodne, neki vrlo neutralan i sunčan dan. Jedan od onih koji najave kraj zime s uranjenih 17 stupnjeva. Zove Nikica, prijatelj iz Irske. I šutimo. I plačemo. I jecamo. Kao djeca.
Neki stariji klinci, onih generacija koje su učile pričati uz „Celovečernjeg The Kida“ i „Božu zvanog Puba“. I učile osjećati uz „Ne lomite mi bagrenje“, „Ringišpil“ i slične desetke vječnih pjesama u čijim ste stihovima imali cijele filmove i živote pred očima.
Panonsko more ljudskosti, topline, razumijevanja, drugih i sigurnijih vremena…
Stara RIZ-ova Tosca s čijih igala si trebao prašinu skupljati svakih par dana, preskakala je tamo negdje kada „daje svijetu malo boje“. Osamdesete, o da. One strašne, nečije tuđe, nečije zadnje normalne i zadnje zajedničke prije nego se počelo mjerkati po prezimenima, krvi, bradama i brojanju kolijeko ij i je ima mleko i mlijeko, koliko je brije u bre, a koliko kraja u kaj. Sjeo bih i vrtio prkosnu „Nikad kao Bane“ i šeretsku „Pesmu o jednom petlu“ i „Al se nekad dobro jelo“ bjesmučno puno puta. I opet. I dugo. I onda još. Starom bi dopizdilo više, vikao bi iz kuhinje može li neka druga pjesma, balavi bi musavac naslonjen na omote ploča vikao: „Ne, još samo jedanput“. I onda još jedanput deset.
Imali ste more u tom tjedan dana neobrijanom licu i škiljavom pogledu. Panonsko more ljudskosti, topline, razumijevanja, nekih drugih i sigurnijih vremena. Imali ste znati da dokle je on tu, ta prisutnost daje neku sigurnost, bude brana od bezumnih ljudi i vremena. Jeste da je iluzija i da je sve to samo pitanje vaše želje takvog postavljanja stvari. Ali taj neki dalečniji rođak po kojem se prije računalo vrijeme, dođe kao neki eks Yu Big Ben. To je bio Đole.
Jedan od onih kojima ste vjerovali jer naprosto kad netko napiše pjesme kakve je ta gromada od stiha pisala, nemate argumente za nevjericu više
Bio je i ostao najdraži i najveći
Znali smo već nekoliko dana da nije dobro, ali smo se nadali da će svojom vedrinom i osmijehom raskrčiti sve ružne scenarije. Otkad je zaprimljen u bolnicu zbog upale pluća i šutnje oko korone. Tog popodneva nisu respiratori izdržali puštati Laleta kamo će odmoriti od bezumlja ovih prostora. Onog istog koje ga je izjedalo i mučilo ne samo u pjesmama. Njegovim odlaskom dobili smo i znanstvenu potvrdu da Nada kao takva ne postoji. Ne u obliku kakvom smo je znali. Ne ovim prostorima. Jednako kao što smo dobili materijalni dokaz da Bog postoji. Jedan od njih sitnih bogova. Jedan od onih kojima ste vjerovali jer naprosto kad netko napiše pjesme kakve je ta gromada od stiha pisala, nemate argumente za nevjericu više.
Štogod krenuli reći nedostaje riječi, bio je i ostao najdraži i najveći. S druge strane Arsena ovih prostora. Liričar koji je došao do mase nikad se ne utopivši u njoj. Nasmijao im se, namignuo, naklonio, raširio ruke i opjevao je. S puno osjećaja i razumijevanja. S daškom gorkog humora. A oni bi mu zauzvrat pobacali one male plišane medvjediće i zasuli cijelu pozornicu. Suza suzu i ne staje, umro je dio obitelji. Onaj daleki tetak i strikan koji se smješkao za stolom pričajući pošalice. I kad su bile redukcije struje. I kad se vozilo i kupovalo na neparne dane. I kad se propucalo. On je bio onaj balans kojeg su jednako prihvatili za ruke i musavi balavci i njegovi starci i djedovi i bake. Taj je swingao i twistao i čardašio generacijama s toliko lakoće i šarma, istovremeno bi se čudili i divili.
Nikad nitko ni blizu nije znao tako lako i tako dobro opisati životarenje kao on
Na sličnu foru smo gubili kad je otišao Bowie. I gubit ćemo kad ode Springsteen. Ali Đole je fizički sjedio za vašim stolom. Njega ste razumjeli kad bi rekao „Ne volem“. I kad bi pričao o Vasi Ladačkom i desecima likova koji su u pjesmama oživjeli. S njim još malo odlazi ono drugo i drugačije, sporije vrijeme, ljudskost i toplina. Vječnost je za njega počela odavna “jer sati i minute nisu čuli za slow motion…”. Nikad nitko ni blizu nije znao tako lako i tako dobro opisati životarenje kao on.
Balaševiću ne pakovati.
Odavna je Đole postao društvena vrijednost i sociološki pop kulturni light motiv jednog prostora i jednog vremena. Čovjek po kojem su se namještali satovi. Po njemu se određivalo nekad isto i kao prema Ramonesima. Kužite se na pogled. Na gotovo istih jen dva tri četri. Migne ti, ajmo mali. Ili si njegov ili se ne razumijete. Ili mu citiraš i prisvajaš bar jedan jedini stih u koji je stisnuo cijeli jedan život ili mu napamet citiraš sve ploče i pjesmarice. Jer, naprosto, nisi imao izbora.
Igranje rimama je silno podcijenjena vještina, osobito kad ih kombiniraš kao on
Razumiješ tko ne voli, ne paše njegov patos, ali igranje rimama je silno podcijenjena vještina, osobito kad ih kombiniraš kao on. I kad ti takvom lakoćom u par stihova ispriča životne priče sve ih vidiš. Vještinom, bez kurčenja i naduvavanja, a imao se taj duvati s čim. Imao je čovjek mot i tu lalačku neposrednost. I niste mu mogli dati za pravo išta drugo osim beskrajnog respekta. I naklona. Ne samo njegovom stihoklepstvu i rimama, već i na tome kako se dobar dio vremena usukao u ramena rekavši da on nema puno veze s tim talentom, da to ide odnekud daleko, mimo od njega. On je bio istinski narodni pjevač čije narodne pjesme nisu dugovale patetici nego šarmu. Toplini tog lica koje je svakim novim ženskim imenom u pjesmama i razornim rimama pokazivao nevjerojatne sposobnosti mimikrije, zavlačenja ljudima pod kožu. On je bio jedna od rijetkih karika koje su nedostajale i spajale ove razvaljene, razorene i razdvojene prostore. Lik koji je znao.
Lik kojem potpisuješ onaj vječan aforizam o životu:
Život? To ti je, znaš ono na grobu, pa kad piše godina rođenja i godina smrti? E, ona crtica između, to ti je život
Pa zatekneš se na toj crtici na njegovih 5, 6 koncerata. I ježilo je svaki put. Ali svaki put. Takvo nešto vidiš vani samo na Springsteenu. Tu moć blizine. Gledati ljude i profile kako mu jedu s dlana i njega kako šmira između pjesama, sve se nešto spušta među njih, a oni ga grle kao svojeg da im pjeva o njihovim slomljenim i sačuvanim ljubavima.
Za razliku od masovki Thompsona i Severini ovih prostora, za razliku od klikbejtova Jala Bratova i Buba Corellija, masovke Đoleta drže neke trajne ljudske i humane vrijednosti. Svaki je njegov koncert bio stand up prije stand upa. On je bio reper prije repa. Takav vještak riječi, živa svirajuća katedra lirike, rime i stiha. I te divne žene kojima se okružio za života, Olja i Beba. Sve je to postajalo dijelom obitelji. A svaki njegov dolazak poslije rata i prije rata rasprodana radost. Ne postoji obitelji na Balkanu s njegovim pločama koje nisu imale svoje pečate i svoje pjesme i zajednička okupljališta kad se vratila struja. One koje su činile razliku.
U mom domu su život preokretale “Ne lomite mi bagrenje” i “Slow motion”
U mom domu su život preokretale “Ne lomite mi bagrenje”, po skromnom osjećaju jedna od najljepših balada povijesti ovih prostora. Preslušana stotinama puta, svaki puta iznova do ježenja i preko ruba suza. Onaj tren kad pjesma nadživi, pretekne autora, dobije i ruke i oči i tijelo i srce i postane i ostane vam živa u rukama. I zagrlite se, držite se čvrsto i ne puštate. Takva je.
I onda „Slow Motion“. Ona zbog čijih 5:50 minuta doslovno pospremiš zadnji stres u životu, okreneš stranicu i kažeš, evo točno je ovako. I nikako drugačije. I zbog koje napišeš scenarij i predložak za istoimeni dokumentarni film o ljudima koje su njegove pjesme spajale za život. I čekaš pogodan trenutak da mu ga predaš, pošalješ Bebi i Olji da klimnu daju li amen za portret s druge strane Đoleta.
Ali dočekaš petak popodne, 19. veljače, poslije atipično vrućeg dana, atipično odvratnih vremena i godina, kada šutiš na slušalicu s prijateljem Niketom iz Irske. I plačeš. I jecaš. Jer naprosto ne znaš niti možeš ikako drugačije.
Sve suze koje si uz njega proplakao za života neka budu na naplatu i nakon
“Život je stari kučkin brat.
Sve manje sa njim vodim rat
Jer sve mi više liči na peščani sat
U svakom zrnu neki dan
U svakom danu neki san
I “keep on smiling”…”
Đoletova. I moja. I vječna.
Ona zbog koje si zahvalan jer si imao čast trajati i svjedočiti vremena i crtice njegova lirskog genija.
I za onaj stisak ruke i u Puli i Opatiji i Koprivnici. I za toplinu i ljudskost i sve te riječi.
I kao što bi i sam rekao, ajde lako ćemo. Jer tvoja je zadnja.
Fala Đole.
I keep on smiling.
Tvoj, neki stari klinac.
Fotografija: @djordje_balasevic_official