Spisateljica, gimnazijska profesorica i prevoditeljica, članica žirija mnogih književnih natječaja, autorica školskih čitanki i projekata za poticanje čitanja. Sve je to Korana Serdarević.
Za svoje kratke priče osvojila je niz nagrada (dva puta prva nagrada ‘Ranko Marinković’, nagrada ‘Zlatko Tomičić’, regionalna nagrada ‘Ulaznica’), a za prvu zbirku kratkih priča ‘Nema se što učiniti’ dobila je nagradu Ministarstva kulture za najbolja književna ostvarenja te godine. Uoči promocije njezine nove knjige ‘Gušterov rep’, kompilacije 15 priča, s Koranom razgovaramo o situaciji na hrvatskoj književnoj sceni, školstvu tijekom pandemije koronavirusom te budućnosti čitanja u Hrvatskoj.
Korana, jeste li svjesni da je Vaše ime vrlo blisko koroni? Znate li nešto o porijeklu virusa i je li Vas MUP ispitivao kao osumnjičenu u procesu izolacije covida? Ili opet ne rade posao… Izbacite pitanja uljeze 🙂
Svjesna sam otkako mi je to stotinjak muškaraca napisalo u inbox ili dobacilo, a svaki je mislio da je baš on taj koji se dosjetio 😊. Naravno, različite su verzije, od ‘volio bih umrijeti od koranavirusa’ do ‘jesi ti svjesna da podsjećaš na koronu’. Vidim, ti ideš na kriminalistički zaplet, sviđa mi se.
Zanimalo me kako se ljudi oporavljaju nakon trauma
Aktualni sat te zatiče pred promociju nove knjige ‘Gušterov rep’. To je četvrti samostalni naslov od 2015. naovamo i još jedan uz raširene ruke literarno zainteresirane javnosti. Posljednjih desetak godina malo je autorica/autora na našoj sceni uspjelo probiti barijeru ikakvog interesa, a kamoli ovolikog?
Interes javnosti, stručne i nestručne, za ‘Nema se što učiniti’ (2015.) bio mi je nepojmljiv, osjećala sam se tada kao da živim nešto u što nikako ne mogu povjerovati. Ali navikla sam se brzo – ljudima je lako naviknuti se na svašta, a na dobro itekako.
Osjećala sam taj prvi zalet kao odgovornost da pišem bolje, da obrađujem teme koje se dotiču nekih problematika koje smatram važnima
Mislim da je interes javnosti općenito moguće opravdati tumačenjem da su moji tekstovi dovoljno pitki da dopru do više čitatelja, a nadam se i dovoljno kvalitetni da poslije jedne posegnu za drugom knjigom. Osim toga, teme o kojima pišem vjerojatno osjećaju bliskima. Pozicija koju imam sada je vjerujem stabilna, prestali su me novinari čak zvati ‘mladom spisateljicom’, pa mogu biti zadovoljna. No, jako bih voljela više prijevoda, bez toga nemam osjećaj probijanja ikakve barijere kakvu spominješ.
Najnovije djelo je ‘Gušterov rep’ kompilira 15 priča. U životu gušterima rastu cvaknuti repovi. Koje je analogija s tvojim djelom?
Zanimalo me kako se ljudi oporavljaju nakon različitih trauma, ukratko. Neki likovi (manjina) u pričama imaju tu sposobnost rekuperacije; izađu iz svojih boli nekako jači, pomalo drukčiji, a neki se neprestano trzaju u tim pričama, kao što se trza onaj odbačeni repić, koji zapravo samo imitira život. Htjela sam vidjeti kako i zašto su neki ljudi sposobni mijenjati svoje živote nakon prekretnica koje nisu ni željeli ni planirali, a drugi ostaju na mjestu, koprcajući se.
Imaš li prostora raditi i pisati koliko želiš obzirom na zanimanje i posao nastavnice u gimnaziji?
Nikada nemam vremena, kao što vjerojatno većina zaposlenih majki nema. Žene uglavnom ipak još uvijek odrađuju veći dio roditeljstva te kućanstvo, stoga se pišući zbilja otkidam od raznih uloga da bih uhvatila malo prostora za rad koji najviše volim. Na neki način, to me oslobađa jer mogu sama sebi dokazati da uspijevam što želim, da imam vremena odgovoriti na te kreativne impulse koji me gone i od kojih bolje živim.
Mislim da je organizacija vremena uvelike stvar osobne odluke: koliko mi je pisanje važno da ne idem na slobodan vikend s prijateljicama ili da svakoga ljeta molim mamu da ona ujutro ode s djevojčicama na kupanje. To se sve kasnije uravnoteži – ja budem sretnija, pa u konačnici nadam se budem i bolja majka, nastavnica, što god.
Trenutno paralelno piše čak dva romana
Je li knjiga svake dvije godine dobar tempo s kojim si zadovoljna ili bi, da literati mogu živjeti od svog rada u RH i regiji, producirala više?
Možda bih na prste jedne ruke mogla nabrojiti te literate koji žive od svojega rada u Hrvatskoj, to je zaista gotovo nemoguće. Čak i oni koji žive, ne žive isključivo od književnoga rada, nego uz to novinare, ili sudjeluju u raznim kulturnim angažmanima. Tako da uopće ne uzimam u obzir financije kad razmišljam o tempu izlaska knjiga, nego jednostavno pišem i kad sam zadovoljna, ponudim na objavu. Trenutačno pišem dva romana paralelno (jedan je na pauzi jer su mi potrebna putovanja da bih krenula dalje), koji će možda izaći 2023., a možda 2030. godine.
S kojim si od dosadašnjih naslova, počevši od kratke priče ‘Kravosas’ 2014. pa sve do recentne zbirke priča, najzadovoljnija ili svaka odražava svoje vremensko razdoblje i određenu refleksiju tvog ili tuđih života likova o kojima pišeš?
Uvijek mi se najbolje čini ono što trenutno pišem. Također, nemam nikad osjećaj zaziranja od prošloga rada, nemam taj osjećaj srama ‘da bar ovo nisam napisala’, naprosto jer sam počela objavljivati kad sam bila dovoljno stara da mogu prosuditi da je dovoljno dobro. Sigurno svaka knjiga odražava moje trenutačne preokupacije, zarobi malo mene iz nekoga perioda među korice.
Čim s nekim tekstom završim, odmah počnem misliti od drugome, rijetko sam mirna. A taj dio, slaganje priče u glavi prije samoga pisanja, nekako je najuzbudljiviji. Poslije ide rad, koji je slatko-gorak
Često se uz tvoje ime spominje riječ “nagrađivana”. Što znače nagrade na domaćoj literarnoj sceni ako nisu posljedica VBZ-ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman pa autor dobije 100.000 kuna bruto (čitaj cca 60.000 neto za svoj rad i medijski pažnju)? Imaju li nagrade u nas ikakav financijski feedback ili otvaraju neka bolje mjesta i pozicije za daljnji rad? Ili je isključivo taštinski onima kojima treba takva vrsta tapšanja?
Nagrada ‘Ranko Marinković’ je također financijska, a svota nije zanemariva. Prva nagrada mi je otvorila vrata, značila mi je puno jer sam dobila ‘službenu’ potvrdu da je dobro, pa sam se ohrabrila. No, nagrade danas shvaćam prije svega kao referencu za objavljivanje na drugome jeziku, za više čitatelja do kojih mogu doprijeti. Nakon što je moj roman bio u finalu T-portalove nagrade, javilo mi se cijelo čudo ljudi koji su čitali knjigu. Tako da nagrade (one poznatije javnosti) imaju i tu vrstu odjeka, što mi je naravno jako važno.
Jedino je čitanje kod nas u problemu, stoga se ni knjige ne kupuju!
Kako žive i preživljavaju pisci u Hrvatskoj, regiji i na Balkanu? Koje je modus operandi? Je li pisanje pomalo pretvoreno u stare zanate?
Pisanje je oduvijek ‘stari zanat’, ali nikad zastario; ono je potreba za iskazivanjem ideje, za pričom koja tumači, zabavlja, za ljepotom, za slobodom govora – takva je mogućnost izražavanja i stvaranja za čovjeka neiskorjenjiva. Jedino je čitanje kod nas u problemu, čini mi se, stoga se ni knjige ne kupuju. Pisci uglavnom imaju dnevne poslove od kojih žive, gotovo svi koje znam u regiji dakle ne žive od književnosti. U Hrvatskoj donekle autorima (koje žiri blagoslovi) pomognu poticaji Ministarstva kulture, što autori u Srbiji, primjerice, nemaju.
Jednako tako, moj izdavač redovno isplaćuje honorar u dogovorenom iznosu, ali znam i za one koji grcaju i kasne s autorskim honorarima, najviše zato što i oni jedva preživljavaju. Sve je zajedno rezultat krize svijesti društva koje je zaboravilo da je čitanje vještina koja ga je dovela na civilizacijsku razinu koju žive, a da ih manjak dubinskog čitanja osiromašuje na mnogim razinama: od intelektualne do duhovne. Stoga, da zaključim, potrebno je čitati da bi pisci imali od čega živjeti. 😊
Pitam s obzirom na općenitu klimu u zemlji, koja je na svim društveno političkim nivoima kontaminirana, puna zlih jezičina, malignih kružoka koji u svojim medijskim izbama znaju kreirati razne profile i rovariti ljudima. Tebe je takvo klansko stanje balkanskog gena zaobilazilo, ali kako vidiš situaciju na domaćoj literarnoj sceni? Reflektira li spomenutu društvenu situaciju ili je milina?
Pisci ne mogu biti izdvojeni od društva u kojemu žive, pa je jasno da i na literarnoj sceni ima onih s kojima se slažem više ili manje, u čijem društvu se osjećam ugodno, i onih s kojima nemam potrebu popiti kavu, a kamoli išta argumentirati. Sebe vidim na ljevici, to je očito i transparentno, pa je jasno da se neću svidjeti konzervativnim skupinama ili pojedincima. Također se smatram feministicom, pa se ponovo neću svidjeti mnogima, što sigurno motivira mnoge “zle jezičine”.
Ne mislim da me išta zaobišlo (premda ne bih išla u stereotipizaciju i zvala to balkanskim genom), budući da je upravo moj roman ‘Eksperiment Irene Tot’ bio povod Ivici Matičeviću za mizoginu kritiku ‘Sluškinja, a ne gospodarica’ u Republici (časopisu Društva hrvatskih književnika koji financira Ministarstvo kulture) te je izazvalo mnoge reakcije. Osjećala sam se kao da me netko polio kantom govana kad sam pročitala tu kritiku, a to nije imalo nikakve veze s činjenicom da se kritičaru moja knjiga nije svidjela, nego da je posrijedi govor mržnje u akademskom odijelu. Dakle, naravno da se situacija u društvu u kojem pod ‘slobodom govora’ prolazi mizoginija i seksizam, može vidjeti i u literarnim redovima.
Online opcija nastave nije dobra ni prema učenicima ni prema nastavnicima
A školstvo? S pozicije profesorice – kako se pandemijske godine i školovanje zrcale prema djeci kao najbitnijem sloju društva? Pričajući s tvojim kolegicama i kolegama, ljudi su puni nezadovoljstva s načinom kako funkcionira školstvo na osnovnoškolskim i srednjoškolskim razinama jer se najmanje brige vodi o najvažnijim i krajnjim korisnicima. Dojam je da je sustav postavljen zbog imanja sustava a ne djece koja su najbitniji fragment istog…
Učenici su, nažalost, izgubili dosta kvalitetne nastave jer online opcija nije bila dobra ni prema njima ni prema nama nastavnicima, budući da smo radili dvostruko više, a ostvarili dvostruko manje (inicijalni testovi na početku ove godine pokazali su ogromne rupe u znanju). No, vjerujem da se činilo sve što se moglo, situacija s koronom i potresom agresivno je uperila prstom u važnost fizičkog psihičkog zdravlja. Izvukli smo koliko smo mogli, nisam po tom pitanju tragičar. Mislim da jedna ‘Covid godina’ nije ništa spram štete koja se dogodila jer smo propustili napraviti reformu kad se nudila. Iako smo imali dobar zalet, sve je u konačnici ostalo isto.
Koje bi trebali biti konkretni koraci da se neka nova kurikularna reforma uspješno provede i da škola za život odgaja neke kvalitetno obrazovane mlade ljude?
Konkretno se trebalo krenuti od vrha prema dolje. Odnosno trebalo je početi od fakulteta, nove metodike koja će onda dati nove nastavnike spremne za provođenje reforme. Ali, to se nije dogodilo pa nam preostaje sada krpati što imamo. Dakle, treba prije svega organizirati što više stručnog usavršavanja, savjetnici trebaju više dolaziti u škole, educirati po pitanjima novih metoda.
Možda ni to ne bi spasilo slučaj – govorim kao nastavnica predmeta Hrvatski jezik – novi kurikulum je toliko kaotičan i nelogičan da me iznervira čim ga spomenem. No, jedino što, dakle, imamo su nastavnici i u njih se treba ulagati 300% više nego dosad
Kakvi su klinci 21. stoljeća kroz tvoj rakurs profesorice? Nezainteresirana bagra koja ostavlja smeće pred HNK, zabijena u touchscreenove mobitela, ili zadnja linija obrane od svijeta odraslih i generacije na kojim počiva više od nade u bolje sutra ovih prostora?
Mladi su uvijek potencijal društva: boljeg ili goreg ovisi o tome kako ćemo ih pripremiti za njihovo vrijeme. Da, oni su generacija s mobitelom u ruci, ali to ih ne čini lošijima, samo drukčijima. Prezirem pogled s visoka na njih i gunđanje kako smo “mi bili bolji”. Oni su jednako izgubljeni, jednako osjetljivi, jednako puni neprepoznatih talenata kao što su adolescenti uvijek.
Na nama je da ih obrazujemo i odgojimo, a bilo bi idealno i da im ostavimo svijet bolji nego što smo ga dobili. Kakvi će oni biti i što će raditi nitko ne zna, ali generacija Z već je pokazala da ima stav, energiju, glas. Ako im ne uništimo planetu (zbog koje su trajali njihovi protesti po cijelome svijetu), pokazat će se. Za Hrvatsku ne govorim ništa je iz nje mladi trenutačno žele uglavnom pobjeći.
‘Velika mi je želja da mi se čitave knjige objavljuju na drugim jezicima’
Izlazak na međunarodno tržište. Što znači podatak da su ti priče prevedene na engleski, njemački, talijanski, makedonski, slovenski i ukrajinski jezik? U smislu prodane tamošnjem tržištu i otvaraju li takve prilike situaciju u kojoj bi te plasman na globalno tržište lišio egzistencijalnih briga prodajom slijedećeg romana u EU u 100.000 primjeraka?
Znači da zanimanje postoji, ali još ne toliko da mi se na drugim jezicima objavljuju čitave knjige, što mi je velika želja. Valjda još nisam pogodila u žicu. Ako dođe, želim da mi promijeni život, da mogu imati brojke koje spominješ i da živim samo od pisanja. Nadam se da neću biti ‘spisateljica najstarije generacije’ kad se to dogodi.
Likovi u svim tvojim djelima iznimno su stvarni i životni. Osjećaju se osobama od krvi i mesa, susjedstva i vrlo živopisnih i poznatih ti situacija. Koliko vučeš iz života pretvarajući ga dijelom drugog kreativnog formata izražavanja a koliko je uvijek kompilacija maše i tvojih ilustracija i bildanja karaktera?
U svakoj je priči dio mene, mog života, dio ljudi bliskih meni, iako može neka započeti iz ideje koja je u potpunosti fikcija. Da parafraziram Krunu Čudinu, sve je autobiografija, a ništa ne može biti autobiografija. Nekad krenem od lika, dakle stvorim karakter pa gledam što bi mu se moglo dogoditi, a nekad znam što trebam ispričati, pa krenem graditi. Međutim, taj je drugi put teži jer često se priča odmakne od moje sažete ideje.
Mimo pisanja u jednom dijelu života si se bavila i sinkroniziranjem animiranih filmova. Koje su još neka područja kreativnog izražavanja ili umjetnosti u kojima bi se htjela ostvariti? Ili je pisanje – to je to.
Voljela bih se baviti znanstvenim istraživanjem u području književnosti, no što se tiče kreativnoga rada, držim se pisanja. Glasovna gluma je bila fora, ali nije me nikad ispunjavala toliko da bih se htjela vratiti.
U mladosti sam i plesala i glumila, ali nisam bila nikad neki preveliki talent. Najmanje sam pisala. Dakle, samo u pisanju još moram provjeriti granice svojih mogućnosti
Daljnji literarni planovi u smislu izdanja i bilo koje vrste aktivizma. Što te čeka u ostatku godine?
Sudjelovanje na književnim festivalima, puno čitanja, pisanje romana, moguć je i upis doktorskog studija, a ako bude moguće, službeno putovanje na edukaciju za kreativno podučavanje najesen… Neće mi biti dosadno.
Ako sam štogod propustio pitati, a da je bitno za razumijevanje materije, lijepo te molim za skretanje pažnje i nadopunu. Hvala 🙂
Korana mrzi koronu.