Osijek, Sarajevo, Vinkovci – tri grada, jedna osoba. Glumica Matea Marušić rođena je Osječanka, akademska Sarajka, uloge niže u vinkovačkom Gradskom kazalištu Joza Ivakić u Vinkovcima.
Njezin talent prepoznaju i publika i struka pa u naručju ima i Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju glumicu do 28 godina, ali i Zlatni studio za novo lice u kazalištu.
S Mateom razgovaramo o odrastanju u Osijeku, studiranju u Sarajevu, radu u Vinkovcima, o nagradama, najvažnijim ulogama dosad, ali i o tome tko je od glumaca najviše veseli i inspirira.
Publika oplemenjuje svojom pažnjom
Prošla godina, koliko god teška bila, za Vas je bila sjajna. Osvojili ste Nagradu hrvatskoga glumišta i Zlatni studio. Što Vam znači potpora struke, a što publike? Ima li tu razlika?
Vjerujem da nema velike razlike, obje me strane na svoj način preporučuju. Jednako uživam privilegij dobre kritike, nagrade, ali i publike, to je pokretačka energija koja je nama glumcima svima važna jer je kanaliziramo dalje kroz svoje glumačko djelovanje. Preko publike koja oplemenjuje svojom pažnjom, reakcijama i iščekivanjem, ona tada na svojstven način živi svijet koji im donosimo, struka kasnije prepoznaje i priznaje to naše zajedničko stvaranje. Motivirajuće je biti dio tako jedinstveno spontane i žive sinergije.
Kao iznimno talentirana mlada glumica već ste odigrali glavne junakinje dvaju velikih dijela svjetske književnosti – Gospođice Julije i Staklene menažerije. Koliko su Julia i Laura slične i u čemu su Vama inspirativne?
Sve više uviđam koliko su slične, obje u potpunom disbalansu duše i tijela. Inspirira me njihova istodobna fragilnost i snaga, koja je upisana kako Lauri, tako i Juliji. Obje su satkane od čiste duše koje prekrivene manirama i društvenim određenjima otežavaju njihovu slobodu i ljubav prema životu, prema sebi. Izazov, ali i ljepota je upravo u skidanju tih plašteva koje svaka ima urezano u svom genetskom kodu. Inzistirajući na njihovoj razotkrivenosti, vjerujem da su ipak one odabrale mene, kako bi nadogradile moju privatnu i glumačku ličnost.
Čast je biti dio sarajevske Akademije
Akademiju dramskih umjetnosti ste završili u Sarajevu. Kako ste doživjeli taj grad, a kako je on prihvatio Vas?
Sarajevo zauzima veliki dio mog odrastanja i glumačkog sazrijevanja. Mogu reći s pravom da sam imala čast učiti i biti dio sarajevske Akademije. Često se znam sjetiti pojedinih profesorskih indikacija, koje imam osjećaj nažalost sve više blijede, ali ponekad, duboko pohranjene, potpuno nesvjesno u mislima progovore.
Što je bilo najteže na studiju? Imate li nešto što iz nekog osobnog razloga ne biste mogli napraviti za ulogu?
Do sada nisam imala tako nešto u iskustvu, moj put na Akademiji je tekao prirodno i blagoslovljeno. Svaku lekciju doživljavala sam kao glumački rast. Bila sam vrlo isključiva i strastvena na tom putu. Sve dok su pojedine ponude i situacije opravdane kroz lik kojeg tumačim, dok su one svrsishodne i logične – nisu mi strane i mogu ih pomiriti sa sobom.
Koliko su različite sarajevska, osječka i vinkovačka publika?
Nema pretjeranih razlika. Mislim da je više razlika u mojoj doraslosti i poimanju glumačke umjetnosti, ali i važnosti nepredvidivosti publike kao nezostavne karike kroz karijeru. Vjerujem da je kvalitetna predstava na široko vidljiva i prepoznatljiva. Nešto će nekom podneblju biti blisko, ali kada dođe do empatije, do prepoznavanja u glumačkoj igri, tu će kvalitetu svaka publika nedvojbeno nagraditi.
Milena Dravić kao stalna inspiracija
Kakvi ste kao gledateljica predstave u kazalištu?
Kritična, ali mislim da sam ipak puno više kritičnija prema sebi. Sve više uviđam koliko su neka rješenja na sceni zaista odluke glumca ili nekog drugog faktora, stoga pokušavam iz njih učiti te graditi razumijevanje i povjerenje i kao gledateljica, budući da je glumački poziv zaista jedno dugo nemilosrdno putovanje.
Tko Vas od glumica i glumaca magnetično prikuje za ekran?
Svjesna sam da sam dio neke druge generacije kojoj je mislim teže nego ikad u glumačkom pozivu, jer dolazak do istine sve je zamršeniji, u toj isprepletenosti brzine života iz koje “moramo” crpiti sokove jer to je naš udžbenik, pokušavam pronaći balans u njezinim prednostima, ali i sve više opominjati se na važnost suštine na koju me podsjete radovi mnogih kolega. Milena Dravić, glumica je koja me inspirira sa svojom pronicljivosti, jasnoćom, oštrinom i lakoćom koju prodorno unosi u svaku ulogu scenskog života.
Kako najčešće učite tekst i imate li neke rituale prije predstave?
Tekst najlakše pamtim na sceni kroz prve probe postavljanja komada, vjerujem da je tada tijelo najopuštenije i najotvorenijih čula u kojem je spremno prisutno djelovati i pamtiti za dalje.
Fotografije: Kristijan Cimer