Prema mišljenju Hrvatskog novinarskog društva, jedna je od najboljih domaćih odvjetnica iz područja medijskog prava, a nedavno ju je Europska komisija imenovala članicom Stručne skupine Europske komisije za SLAPP (Strategic Lawsuits Against Public Participation) tužbe – to su neutemeljene ili pretjerane tužbe protiv onih koji postavljaju pitanja javnog interesa, kritiziraju ili prenose poruke koje su neugodne za tužitelje, državne organe, poslovne korporacije ili pojedince.
Osim toga, ona pruža besplatnu pravnu pomoć članovima HND-a u okviru Centra za zaštitu slobode izražavanja, a više od 10 godina zastupa različite medijske nakladnike i novinare u SLAPP-predmetima, poput, primjerice Hrvoja Zovka ili Sanje Mikleušević Pavić.
Sve je to odvjetnica Vanja Jurić, s kojom razgovaramo o situaciji u hrvatskom pravosuđu, koje u zadnje vrijeme drmaju razne afere, posebice nakon presude Zdravku Mamiću.
Problem nije u zakonima nego u njihovoj primjeni
Aktualni sat zatiče te usred imenovanja članicom Stručne skupine Europske komisije za SLAPP tužbe. Predan i nezavisan rad, vjerujem, ne čini te pretjerano omiljenom među politikantima i ljubiteljima demokracije i slobode izražavanja na rvacki način. S obzirom na desetgodišnje iskustvo, kako ocjenjuješ stanje u domaćem pravosuđu u odnosnom segmentu?
Zakoni koji se odnose na medije i slobodu izražavanja, iako naravno uvijek ima prostora za poboljšanja, u velikoj su mjeri usklađeni s međunarodnim načelima i praksom Europskog suda za ljudska prava. Do problema, nažalost, često dolazi u primjeni tih zakona, vjerujem zbog nedovoljne educiranosti svih sudionika u tim postupcima, o standardima slobode izražavanja i tumačenju nekih temeljnih pojmova. Iako prvostupanjske odluke znaju biti nepovoljne, mislim da u većini slučajeva viši sudovi ipak isprave te pogreške nižih instanci. Ono na čemu treba još puno raditi jest stvaranje svijesti u javnosti da tužbe protiv medija i novinara nisu i ne smiju biti sredstvo kažnjavanja i pritisaka te da javne osobe, dužnosnici i pripadnici vlasti, moraju biti puno spremniji na kritiku nego što je to slučaj sada.
A općenito? Opće je mišljenje javnosti, a i nekih kolega s kojima sam imao prilike pričati, kako je pravosudni sustav spor, neefikasan i nedovoljno nezavisan te podložan raznim kompromitiranjima. Zadnje cirkusijade s konferencije za novinare Zdravka Mamića dosolile su tom dojmu… ili?
Činjenica je da je pravosuđe sporo i često neefikasno, i to nitko ne može osporiti. Javno eksponirani slučajevi, u kojima se događa ovo što se događa, uzrokuju veliko nepovjerenje građana u sustav. To stvara nepopravljivu štetu jer, u tim okolnostima, rad izvrsnih sudaca, kojih doista ima, nažalost postaje nevidljiv. To je jako loša poruka, i za društvo u cjelini, i za ekonomiju i za ostvarenje temeljnih načela vladavine prava. Dobra vijest, koliko god se tako nekad ne čini, jest da ipak postoji napredak u brzini rješavanja sporova. Tome je doprinijela i korona kriza koja je znatno ubrzala digitalizaciju pravosudnog sustava. Uglavnom vjerujem da stvari polako (možda prepolako) idu na bolje i da prolazimo sve one faze koje prolaze mlade demokracije.
Građani nemaju povjerenja u sustav, što uzrokuje ogorčenost te pokušaje da svoja prava rješavaju na druge načine. To nepovjerenje i nama odvjetnicima jako otežava posao
Koliko je hrvatsko sudstvo i ustroj nešto u što bi građanima trebalo ulijevati povjerenje, a koliko skepsu? Kad pitaš Matiju Babića ili Zdravka Mamića o toj tematici obojica su s razne strane nezadovoljni sustavom poslovanja sudova, Horvatinčić će pak biti prilično zadovoljniji… Što je s pukom iza susjednih vrata?
Iz mojeg profesionalnog iskustva, građani nemaju povjerenja u sustav, što uzrokuje ogorčenost i frustraciju te pokušaje da svoja prava rješavaju na druge načine. Što opet za posljedicu ima pravnu nesigurnost i cijeli niz drugih nepovoljnih efekata koji utječu na cijelo društvo i sve njegove segmente. To nepovjerenje i nama odvjetnicima jako otežava posao. Vladavina prava temelj je demokratskog sustava, nužna je za zaštitu temeljnih prava i za funkcioniranje države. Ali to nije samo načelna vrijednost, nego je presudno da to stvarno djeluje i u praksi.
To potiče povjerenje građana u sustav i kao takvo je osnovni uvjet za demokratsku suradnju građana i države. Potpuno je jasno da u državama, u kojima se zakoni primjenjuju učinkovito i ravnopravno, a sredstva troše u skladu s pravilima jednakim za sve, građani imaju znatno veće povjerenje. Vladavina prava osigurava povjerenje u javne institucije, uključujući i u pravosudni sustav, i to je doista presudno za funkcioniranje demokratskih društava.
Šira dostupnost podrške žrtvama SLAPP-a
Što konkretno možeš raditi kao članica skupine i kako utjecati u predmetima tipa izravnih i neizravnih pokušaja čepljenja prava na slobodu misli, govora i javnog istupa?
Radna skupina savjetovat će Komisiju o političkim inicijativama povezanim sa SLAPP tužbama i u postupku izrade regulative, na razini EU, koju će države članice tada inkorporirati u svoja zakonodavstva. Ciljevi su i stvaranje središnje točke, na razini EU, za suradnju i razmjene iskustava, prakse i znanja među stručnjacima, o pitanjima vezanim uz SLAPP. I na kraju kao stručna radna skupina, mi bismo trebali pružiti pravnicima i udruženjima praktičara forum za angažman na razini EU-a, kako bi se potaknuo razvoj njihovog rada i šira dostupnost njihove podrške žrtvama SLAPP-a. Prvi sastanak trebali bismo imati uskoro, i nadam se da ćemo već tada pripremiti izvješća o određenim temama, izdati mišljenja i pripremiti sažetak najboljih praksi.
Ako možemo dvokorak natrag. Studentica treće godine prava Vanja Jurić napisala je “Na ovaj faks sam se upisala jer sam bila prilično neodlučna i nesigurna u to što jednoga dana želim raditi. Znala sam jedino da se želim baviti nečim važnim pa se pravo činilo kao logičan izbor. Tek krajem druge godine, nakon što sam položila Kazneno pravo (i nakon što su došli ostali stručni predmeti), znala sam da je to – to. Ne želim sada nabrajati sve svoje uspone i padove, i jednih i drugih bilo je dovoljno i volim vjerovati da sam sada upravo radi cijelog tog sklopa tu gdje jesam. Planiram (ako sve bude išlo kako treba) upisati postdiplomski u Beču ili Grazu i nakon toga raditi i mijenjati svijet…”. Uspijevaš li mijenjati svijet ili si prilagodila svoje prekrasne tadašnje ideale vremenu i prostoru?
Ideale nisam prilagođavala, ostali su isti kao i tada, samo sam danas svjesnija da se oko njih treba jako truditi i puno raditi. Nisam upisala postdiplomski u Beču ili Grazu, nego u Hrvatskoj i bila sam kratko u Berlinu. Plan je i dalje isti, i dalje se trudim biti pozitivna oko toga što mogu učiniti (i što ne mogu) i vjerujem da dugoročno radim nešto korisno za društvo.
Medijske slobode podrazumijevaju pravo na kritiku
Česta nezavisna istraživanja ukazuju kako unutar naše zemlje štošta ne funkcionira, a osobito sloboda medija… Kakav je tvoj dojam po tvom pitanju? Koje su konkretno stvari koje bi trebalo mijenjati za dolazak bar na ground zero i prekid negativnog trendinga?
Kao što sam rekla, medijski zakoni su nam uglavnom u redu, i tu naravno ima mjesta za poboljšanja, ali zakonodavni okvir nije glavni problem. Problem je često što sudionici u javnom prostoru nisu osvijestili da medijske slobode podrazumijevaju pravo na kritiku i problematiziranje svih tema od javnog interesa pa podnose tužbe, i kada to nije opravdano. Problem je i što se i dalje traže i dosuđuju isplate visokih odšteta, iako zakon jasno propisuje da je primarni načini naknade štete objava ispravka informacije ili isprike. Iako ima odličnih sudaca, koji jako dobro barataju ovom materijom, problem je često i nedovoljna educiranost sudaca o ovim temama i standardima zaštite medijskih sloboda.
Sigurno utjecaja ima i okolnost da je dio medija izložen ograničenjima, bilo od strane pripadnika vlasti, vlasnika medija ili oglašivača o kojima ovise prihodi. U smislu rješenja, mislim da je ključno sustavno educiranje svih – i novinara, i odvjetnika koji se bave ovim predmetima i sudaca koji u njima sude. Kada sudska praksa postane čvrsta, kada bude jasno da određeni postupci doista ne mogu „proći“, sudskih postupaka u medijskim predmetima bit će sve manje, a time i pritisaka kojem su mediji izloženi.
Problemi naravno postoje i u strukturi i načinu rada nekih medija i nekih novinara, kao što takvi problemi postoje i u bilo kojoj drugoj struci, novinarstvo nije iznimka
S druge, pak, strane utjecaja političara na medije i medijski kružoci i redakcije također znaju pogodovati, odnosno biti nježniji u slučaju strankama ili političarima bližim njihovim političkim uvjerenjima, bilo da je riječ o načelno kulturnijoj ljevici, bilo da je riječ o tvrđoj desnici, bili to centralisti… Ponekad i druga strana medalje zna biti ne baš neokaljana pa se često prišivaju ljudima etikete već na temelju novinskih naslova, sumnja, indicija. Sklizak teren. Ima li često slučajeva kada novinari prekorače svoju etiku pa treba javne osobe zaštiti od njihova nesolidnog rada?
Problemi naravno postoje i u strukturi i načinu rada nekih medija i nekih novinara, kao što takvi problemi postoje i u bilo kojoj drugoj struci, novinarstvo nije iznimka. Ako su prijeđene granice slobode izražavanja, ako pojedini novinar ili medij objavljuje neistinite informacije, bez ikakve osnove i bez opravdanja, bez provjere i dobre vjere, bez da za objavu neke informacije postoji javni interes – tada naravno može i treba odgovarati. U takvoj situaciji svatko treba biti u mogućnosti zaštititi svoja prava. Ali mislim da čitatelji znaju prepoznati medije i novinare koji na takav način rade i da to ne nagrađuju. A opstojnost i ugled medija ovise o povjerenju njihove publike. Uglavnom, mislim da se nijednom mediju takav rad dugoročno ne može isplatiti i da javnost (i oglašivači) prepoznaju kome treba vjerovati, a kome ne. Pored sudskih postupka, tržište uglavnom samo riješi takve probleme.
Govora mržnje ima manje nego što ljudi misle
Govor mržnje u elektroničkim medijima – koliko je raširen istinski jer vjerujem da se odnosi samo na one anonimne ili neanonimne komentatore članaka i pacijente s društvenih mreža kojima šteka offline osobnost pa je nadoknađuju u online pojavnostima?
Govora mržnje ima, međutim, percepcija je da ga ima puno više nego što to pokazuju analize. Posljednje istraživanje koje je koristilo Ministarstvo kulture pokazuje da tek 1,4% komentara objavljenih ispod članaka predstavlja govor mržnje. To, naravno, ne znači da se protiv toga ne treba boriti, i 1,4 % je previše, ali ovaj podatak pokazuje da ipak najveći broj ljudi pravo komentiranja koristi u okvirima zakona. Neki sadržaji mogu biti nepotrebni, nepristojni ili uvredljivi, međutim i to je način sudjelovanja građana u raspravama o društvenim pitanjima. Ljudima to služi i kao neki ispušni ventil, kao rješavanje frustracija koje su posljedica sustava u kojem živimo. Mislim da je primaran put u borbi protiv govora mržnje – edukacija, obrazovanje djece, učenje o različitostima i poticanje tolerancije i uključivosti. Zakon može biti jedan od načina suzbijanja govora mržnje, ali ne smije biti ni primarni ni najvažniji. Govor mržnje je golemi posao svih dijelova društva, i osim propisa, mislim da je iznimno važno promovirati, na razne načine, razumijevanje između različitih skupina.
Sloboda govora nije neograničena niti apsolutna, ima svoju granicu u pravima drugih. Te granice su dosta drugačije kada govorimo o političarima, dužnosnicima i javnim osobama, nego kada govorimo o prosječnim, ne-javnim građanima
Živimo u vrijeme osobitog licemjerja i populariziranja terminologije svih varijacija političkih korektnosti u svim oblicima pop kulture. Kolika je opasnost tog novostoljetnog puritanizma i konzervativizma (rasizam, seksizam, prava manjina…) u smislu branjenja slobode govora. Konkretno, u današnje vrijeme nema šanse za Monty Pythonima, South Parkom, Jackassom i sličnim rubnim anarhičnim varijantama humora. Koje su granice stavljanja lokota na javnu riječ i djelovanje?
Sloboda govora nije neograničena niti apsolutna, ima svoju granicu u pravima drugih. Te granice su dosta drugačije kada govorimo o političarima, dužnosnicima i javnim osobama, nego kada govorimo o prosječnim, ne-javnim građanima. U odnosu na prve – nema zapreke za problematiziranje njihovog rada kroz satiru, ironiju, ismijavanje, dok god je riječ o pitanjima za koje postoji javni interes i dok takvo izražavanje predstavlja komentar javnog djelovanja. Politička korektnost izbjegava oblike izražavanja za koje se smatra da isključuju određene skupine koje su u ugroženom socijalnom položaju ili na drugi način diskriminirane.
Iako nisu dijametralno suprotni, politička korektnost i sloboda govora daleko su od toga da mirno koegzistiraju. Ali je li neko izražavanje dopušteno ili nije, ne mjeri se političkom korektnošću. Zakon, kao niti odluke međunarodnih i domaćih sudova, ne smatraju politički nekorektan govor ujedno i nedopuštenim, i važno je da tako i ostane. Neki društveni problemi ne mogu se uvijek komentirati i problematizirati na politički korektan način, nekad je potrebno da izvještavanje bude žestoko, strastveno, pa čak i do razine koja nekom može biti uvredljiva. To su davno postavljeni standardi slobode izražavanja.
Koliko mimo profesionalne posvećenosti ostaje vremena za privatni izvanpandemijski dio? I gdje Vanja Jurić prikuplja i puni baterije za nove pravne bitke…
Uvijek ima vremena za privatni dio. Meni je taj dio jako važan pa, čak i kad sam u zahtjevnim poslovnim razdobljima, jako pazim da postoji bar nekakva ravnoteža. Imam obitelj, prijatelje i relativno širok krug ljudi s kojima se družim, treniram, hodam, volim biti vani što je više moguće. Okolnosti su sada, zbog epidemije, malo drugačije, druženja organiziramo na drugačije načine, ali život se uvijek trudim organizirati da mi cijeli ovaj privatni dio puni baterije za poslovne stvari.
Fotografije: privatni album