Utorak, 2 srpnja, 2024

Blanka Vlašić: Ostat ću zauvijek povezana sa sportom, nešto se lijepo sprema!

Nakon osvojenih čak 12 europskih, svjetskih i olimpijskih medalja, Blanka Valšić nedavno je službeno objavila kraj uspješne atletske karijere. U razgovoru za Mixer.hr progovara o tome kako je tekao proces sazrijevanja najteže odluke u životu, ali se prisjeća i važnih trenutaka blistave karijere te otkriva planove za budućnost

Kad je ona skakala i osvajala medalje, skakali smo od veselja i mi. Samo nebo joj je bilo granica. Blanka Vlašić u svojoj kolekciji ima ukupno 12 europskih, svjetskih i olimpijskih medalja.



Berba je počela na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti 2004. godine odakle se vratila s broncom oko vrata. Medalja istog sjaja nagrada je i za golemi trud i patnju na Olimpijskim igrama u Riju 2016. godine. Kraj karijere objavila je nedavno, a u razgovoru za Mixer.hr otvoreno progovara o tome kako je tekao proces sazrijevanja najteže odluke u životu, ali se prisjetila i važnih trenutaka blistave karijere.

Za Moskvu me vežu gorko-slatke uspomene

Ovaj se razgovor odvija s potpisom – Iz Rusije, s ljubavlju. Trenutačno ste u Moskvi, gradu u kojem nogomet igra Vaš brat, ali i gradu u kojem ste iskovali svoju drugu veliku medalju – svjetsko srebro 2006. Kakav odnos imate s Moskvom?

U Moskvi nikada nije bilo lako skakati. Često sam bila jedina strankinja, budući da Rusi imaju jak skakački kadar. Sjećam se dvoranskog natjecanja ‘Ruska Zima’ 2006. gdje sam prvi put nakon operacije štitnjače skočila dva metra i pobijedila. S druge strane, zbog ozljede sam propustila Svjetsko prvenstvo u Moskvi, 2013. godine. Rekla bih da me za ovaj grad vežu gorko-slatke uspomene. 

Blanka je nedavno gostovala na popularnoj ruskoj Match TV

Kraj velike karijere objavljen je svima. Je li sada lakše kad svi znaju?

Nemjerljivo lakše. Doživjela sam veliko olakšanje budući da s tom odlukom živim već pola godine, ali sam čekala prikladan trenutak kako bih je objavila javnosti.

Morali ste odluku najprije priopćiti sami sebi i prihvatiti je. Koliko je to bio kompliciran proces?

Proces je trajao dvije godine. U početku, od same pomisli da više neću skakati, dobila bih napadaj panike. Trebala sam polako prihvaćati realnost, pozitivno razmišljati o budućnosti i prihvatiti da je sve što mi je karijera donijela bilo najbolje za mene. Željela sam u trenutku ‘rastanka’ biti mirna, bez želje za osvrtanjem i ponosna na svaki skok. Velike životne odluke ne treba siliti. One dođu u pravo vrijeme. Samo treba poštivati proces jer sa svakom osobom je drugačije.

Cijelo mi se tijelo bunilo. Pred sam ulazak u zrakoplov, oblio me znoj i počela sam hiperventilirati. Tijelo kao da je znalo da idem u borbu za koju nije bilo spremno

Broj osvojenih medalja je impozantan. Ona olimpijska iz Rija osvojena je u nevjerojatnim uvjetima. Sve je bilo protiv Vas. Kako ste se uopće natjerali ući u zrakoplov?

Snagom volje. Jer cijelo mi se tijelo bunilo. Pred sam ulazak u zrakoplov, oblio me znoj i počela sam hiperventilirati. Tijelo kao da je znalo da idem u borbu za koju nije bilo spremno.

Nikad se nisam trudila sakriti emocije

A onda na zaletištu, unatoč svim bolovima, sve počinje biti bolje. Jeste li vjerovali tad u sebe?

Zapravo je na skakalištu bilo najteže. Injekcija protiv bolova koju sam dobila popustila je i imala sam osjećaj da skačem s nožem u Ahilovoj tetivi. Toliko mi je bilo stresno da se pola natjecanja ni ne sjećam. Sjećam se tek kako sam bodrila samu sebe: izdrži još ovo. I kako sam molila Boga da mi da snage. Bilo mi je teško vjerovati da ću išta osvojiti pod takvim stanjem. Zato sam sada itekako svjesna koliko je ta bronca veliki dar.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Blanka Vlasic-official (@blankavlasic_official)

Kad nije bilo ozljeda, Vaš ples do letvice bio je jako elegantan, kao da ste smišljali cijelu koreografiju. Što prolazi kroz glavu u tim trenucima?

Nikad se nisam pripremala za ples. Puštala sam da pokreti krenu spontano. Nikad se nisam trudila sakriti emocije. A kada sam bila zadovoljna sa skokovima, pokazivala bih to na specifičan način koji je na kraju postao moj način komuniciranja s publikom. U tom trenu o ničemum posebnom ne bih razmišljala, samo sam uživala u trenutku.

A onda dođe pogled Bojana Marinovića iz kojeg čitate sve…

Zanimljivo kako smo, nakon svih tih godina, počeli komunicirati samo pogledom.  I to je bilo dovoljno. Jedan ‘mot’ rukom kao uputa za idući skok i to je bilo to. Bojanov pogled mi je uvijek ulijevao mir i sigurnost.

Kad se brk tate i trenera Joška najviše smiješio?

Osaka 2007., Hanžek 2009., Kontinentalni Kup 2010. Ali i u svim onim natjecanjima između kada bi mene vidio sretnu i zadovoljnu.

Držati visok rezultat dulje razdoblje za mene je uvijek bio jedan od najvažnijih ciljeva. Trofej Dijamantne lige mi je bio savršen završetak sezone i donosio bi mi mir i zadovoljstvo 

Dvije godine zaredom, 2010. i 2011., bili ste pobjednica Dijamantne lige. Kakav je to osjećaj?

To je iznimno postignuće jer svjedoči o konstanti dobrih rezultata kroz cijelu sezonu. Držati visok rezultat dulje razdoblje za mene je uvijek bio jedan od najvažnijih ciljeva. Trofej Dijamantne lige mi je bio savršen završetak sezone i donosio bi mi mir i zadovoljstvo uoči odmora.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Blanka Vlasic-official (@blankavlasic_official)

Rijetka su prijateljstva među suparnicama

Ima li prijateljstva u vrhunskom sportu? Tko Vam je od dojučerašnjih protivnica najbolja osoba i zbog čega?

Teško je održavati te odnose. Rijetka su prava prijateljstva prema suparnicama, što je i logično. Ali, s nekim curama sam se znala družiti poslije natjecanja. U najljepšem sjećanju mi je ostao odnos s Kajsom Berqvist.

Majka je, čini mi se, najemotivnije doživljavala Vaše uspjehe. Kako bi čestitala, a kako tješila?

Mama je uvijek znala reći prave riječi. Od nje sam dobivala čistu emociju. Njoj je bilo najvažnije da sam ja zadovoljna. A tješila je kao i svaka mama: ‘kćeri, idući će put biti bolje. Nemoj se nervirati’.

Kraljica ste hrvatske kraljice sporta. Koliko je status atletike u Hrvatskoj zaista kraljevski?

S obzirom na status i konkurentnost atletike u svijetu, mislim da još nismo svjesni koliko je teško uspjeti u atletici. Svakako zaslužuje više pažnje i ulaganja u mlade nade kod nas u Hrvatskoj.

Ništa ne bih mijenjala jer me život naučio kako se sve događa s razlogom. Svaki uspjeh i neuspjeh me naučio jednu važnu lekciju

Sve će sjesti na svoje mjesto

Nakon ove važne odluke o kraju karijere vjerojatno se nazire pitanje – što sad? Ima li odgovora?

Odgovori se naziru i sve će sjesti na svoje mjesto u pravo vrijeme. Ni sada ne treba brzati. Ostat ću zauvijek povezana sa sportom, samo sada na drugačiji način. Uvjerena sam da se nešto lijepo sprema i veselim se životu poslije sporta.

Perfekcionistica kakva jeste, biste li ponovili čitavu karijeru ili niste ipak nešto mijenjali? 

Kako se kaže u narodu –  poklonjenom konju se ne gleda u zube. Ništa ne bih mijenjala jer me život naučio kako se sve događa s razlogom. Svaki uspjeh i neuspjeh me naučio jednu važnu lekciju. Bog me blagoslovio bogatom karijerom i nemam potrebe osvrtati se preko ramena. Sve je bilo jako, jako dobro!

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime