Devedesetih je bila prvo ime hrvatske dance scene, 2001. nas je predstavljala na Eurosongu, prije četiri godine s ‘Izmiješanim bojama’ zamiješala vlastitu autorsku kuhinju. Vanna – žena kristalnoga glasa i šarmantne glazbene energije. Posljednja u nizu pjesama – ‘Puna memorija’ – osvaja eter zavidnom brzinom i publika je izvrsno prihvaća.
O njoj, svim pjesmama koje su je obilježile pa i prvom nastupu ET-a razgovarali smo u godini kada još nije odradila niti jedan koncert, ali se nada da će ih, barem nekoliko, biti tijekom ljeta.
Vaša pjesma ‘Puna memorija’ jako dobro puni eter. Čini mi se da je nastala pod utjecajem punokrvne kreativnosti?
Ispada tako, da. Nastala je u prosincu 2019. relativno slučajno. Kako vi kažete, jako dobro puni eter iako iz iskustva znam da eter voli pjesme bržeg tempa više nego one sporijeg, pa sam znajući to, jako zadovoljna i zahvalna. Pjesma zato još bolje kotira na youtubeu gdje je u četiri mjeseca skupila 800.000 pregleda što je dosta bolje od prethodne pjesme ‘Loš trenutak’ koja je isto jako upalila.
Provela sam godine dokazujući da sam više od te pjesme
Od trenutka otkad ste počeli pisati autorske pjesme dojam je da ste zadovoljniji i da je sada to to. Je li bilo straha kad ste napisali prvu?
Ne sjećam se koja je moja prva samostalna pjesma, u bandu ET smo svi potpisivali svaku pjesmu zajedno – nas troje i Miro Buljan; i tako smo ih zaista i radili. Ja sam prirodno bila zadužena za melodije koje sam na kraju i pjevala, a tekst smo kreirali svi pomalo – u baladama je bilo više mojih stihova, mojih igri riječi. Ne sjećam se nikakvog straha, ne vidim razlog. Naime, to je kao da se bojite hoćete li se nekom kao osoba svidjeti, ionako ne možete na to utjecati. Možete se samo prezentirati najbolje što možete po mogućnosti bez prijetvornosti.
Iako ‘tek je 12 sati’ obožavam i redovito je izvodim, nije mi baš učinila uslugu što se daljnje karijere tiče – provela sam godine i godine dokazujući da sam više od te pjesme i možda mi ljudi tek sad vjeruju da je tako
Tako je i s mojim pjesmama. Odličan mi je taj osjećaj, skoro pa stvara ovisnost i iako iziskuje puno više angažmana, truda, strepnje, sumnje u samu sebe i preispitivanja, sve se to zaboravi s prvom pohvalom za pjesmu. Naravno, svaka dobra pjesma, od kojeg god autora došla je – dobrodošla, ali eto, sad sam kreativno angažirana sama sa sobom i uz Gorana Kovačića koji je aranžer i producent. Još se pritom i dobro zabavljamo.
Oliver je jednom rekao da se u karijeri dogode barem dvije pjesme koje obilježe karijeru. U njegovom slučaju to bi bio ‘Galeb’ i ‘Cesarica’. Jesu li to za Vas ‘Tek je 12 sati’ i ‘Izmiješane boje’ ili se druga pjesma još nije dogodila?
‘Tek je 12 sati’ – za tu sam sigurna. Za drugu ne znam, pokazat će vrijeme. Inače, kad skoro pa prva pjesma u karijeri bude takav meg-hit, nije jednostavno stvarati dalje. Ljudi vas nesvjesno stalno uspoređuju s takvim mega hitom i očekuju slično, pa ako nije tako, sve im izgleda kao razočaranje. Iako tu pjesmu iskreno obožavam i redovito je izvodim, nije mi baš učinila uslugu što se daljnje karijere tiče – provela sam godine i godine dokazujući da sam više od te pjesme i možda mi ljudi tek sad vjeruju da je tako. Pomirila sam se s tim jer dobro je što sam si kupila vrijeme trajanja, pjesma je u međuvremenu postala evergreen, pjevaju je klinci mlađi od nje same i nisam ni sigurna da znaju da je to moj glas.
Vaš dugogodišnji suradnik je Ante Pecotić. Što je važno kod takve suradnje? Što je spojilo vas dvoje?
Prva pjesma koju sam prezentirala nakon raspada benda ET je bio duet s Gibonnijem ‘Ja ću budna sanjati’. Slažem se, od takvog početka nema boljeg. Ante je tada bio ton-majstor u studiju kod Trulog gdje sam snimala svoj prvi samostalni album kada mi je ponudio, relativno sramežljivo, pjesmu ‘Ispod istog neba’. Rekao je da je to brza pjesma i da misli da bi mi baš odgovarala. Ja sam je poslušala i rekla sam da je u pravu oko tog da bi mi baš odgovarala, ali da nije brza, nego pjesma middle tempa.
Nazvala sam cijeli album po njoj. Vrijeme u kojem je napisao ‘Ako je vrijedilo išta’ ili ‘Kao da me nema’ je zaista bila ekspanzija njegovog talenta i imam sreću što sam se našla u blizini da sve te pjesme snimim. Tada je bio svjež, asocijativan, direktan i moderan autor i super smo surađivali od početka. Ono što je super jest što je i danas takav – moderan, aktualan, raznolik. Nadam se da me vidi u nekoj od svojih pjesama, da malo pokvarim tu njegovu idilu sa Zsa Zsasom, hahaha…
Još nisam u fazi ‘the best of’ albuma
Kad se danas prisjetite vremena ET-a i tih pjesama koje su sve vremenske u dance disciplini. Kakve su prve asocijacije i sjećanja?
Uh, nadam se da ovaj intervju ne odlazi u retrospektivnom smjeru jer mi evociranje davnih dana i uspjeha ne pričinja posebno zadovoljstvo, a i još uvijek nisam u fazi ‘the best of’ albuma pa da služim samo za to da se prisjećam sebe iz prošlih dana. Ali ok, da, bili smo hrpica mladih entuzijasta i istomišljenika što se glazbe tiče. Boytronic i DaReal su imali zaraznu energiju i posvećenost cilju, iz mene su izvlačili svaku kreativnost.
Zajedno smo tijekom puno sati i dana dobrog druženja stvorili pjesme koje danas svi znaju, iako ih oni objesni trendsetteri nazivaju trash. Bilo nam je super zajedno, doživjeli smo trenutke prve masovne popularnosti, zaradili i potrošili neki novac, saznali dosta toga o sebi i ljudima, pa i o životu zajedno, i tih se godina prisjećam s ponosom i zadovoljstvom.
Bili smo senzacija, pojavili smo se u pravom trenutku kad je u našoj mladoj državi još vladao pravi zanos oko svega novog, prozapadnjačkog i urbanog, a mi smo valjda bili i sinonim toga
Moramo još malo o prošlosti, jer i nama samima ta glazba budi lijepa sjećanja. Sigurno tada niste očekivali takvu popularnost. Kako ste se nosili s tim?
Naravno da nismo, ali relativno smo se brzo privikli upravo zato jer nismo imali nekih neugodnosti. Bili smo senzacija, pojavili smo se u pravom trenutku kad je u našoj mladoj državi još vladao pravi zanos oko svega novog, prozapadnjačkog i urbanog, a mi smo valjda bili i sinonim toga. Pomalo arogantni klinci koji furaju svoj film i nikom se ne ulaguju, a pjesme su im lude. Neodoljivo.
Sigurno imate nekih anegdota. Gdje se zbio prvi nastup?
Da, vjerojatno imam desetke anegdota, nisam se nikad u životu nasmijala kao tada i posebno bi zabavno bilo kad bismo priređivali zajedničke koncerte sa Sandijem i Tonijem Cetinskim. S nama su uvijek bili i naši plesači i bilo je zaista zabavno. Iako smo prošli našu zemlju uzduž i poprijeko, kao i Sloveniju i Njemačku, naš prvi nastup je bio u disko klubu u mjestu Strizivojna. Klub je bio toliko krcat da se “cijedilo” sa zrcala na zidovima. Mislila sam da ću pasti u nesvijest, ali sam se nakon tog nastupa brzo privikla.
Gdje je danas iz fokusa nestao dance ? Ili smo samo malo stariji, što mislite?
Ma nije nestao, samo se tako više ne zove i promijenio je odavno oblik. Plesna glazba kao takva je i dalje in, rade je DJ-evi, ili je otišla u smjeru trapa. Da sam danas klinka koja počinje, vjerojatno bi bila u sličnom glazbenom izričaju.
Eurosong nije ni izbliza onakav kakvog sam zamišljala
Prije dvadeset godina predstavljali ste nas na Eurosongu s pjesmom “Strings of my heart”. Kakva su sjećanja na te tri minute na pozornici? Je li stres?
Ja bih odlazak na Eurosong iz svog iskustva opisala kao ono postignuće u životu koje jako idealizirate kada o tome razmišljate i nakon što završi shvatite da nije ni izbliza bilo onako kako ste zamišljali. Govorim isključivo iz svog iskustva i da, da sam kojim slučajem pobijedila, vjerojatno bih govorila drugačije. Ne sjećam se nekog naročitog stresa, pa bili smo dobro uvježbani i probali smo puno puta, a i ne mislim da količina publike pojačava dojam stresa, barem ne meni.
Eurosong zaista primarno nije glazbeno natjecanje i stvarno nije mjesto gdje glazba dominira, ali to sam spoznala tek kasnije i vrlo brzo izgubila interes za Eurosong kao takav. U to doba sam bila vrlo ambiciozna sa željom da osvojim te sve titule, statue i nagrade koje su se nudile izvođačima, pa eto, i jesam. Doduše, lijepo je imati to ostvarenje u karijeri iako nije dobro ako ti to ostane jedino važno ostvarenje u karijeri. Iako smo osvojili deseto mjesto, smatram da smo i bračni par Huljić kao autori, i ja, poslije dobacili puno dalje na glazbenom polju, samo što se to ne rangira po osvojenim mjestima.
Jeste li pratili ovogodišnju Doru? Reakcije su, rekao bih, u zadnjih desetak godina jednoglasno pozitivne za Albinin „Tick Tock“.
Nadam da će se visoko plasirati, zašto ne? Branimir Mihaljević je pjesmu “ispolirao” da zvuči idealno za 3-minutni nastup na jednoj takvoj šarenoj pozornici. Nije mu uostalom ni prvi put, a Albina se tu sjajno uklopila sa glasom i pojavom. Ne sumnjam ni u scenski nastup, uostalom bili su odlični i u Opatiji.
Stvara se privid da je svjetska karijera samo dva, tri klika daleko
Bili ste u žiriju HTV-ova showa „The Voice“. S obzirom na to, što mislite kakva nam je glazbena budućnost?
Amerikanizirana i britanizirana, pa da, kako drugačije! Dominacija svjetskih trendova kroz formatirane radio postaje ne ostavlja previše prostora nekoj ludoj i autohtonoj kreativnosti. Kanaliziran youtube izbor koji nam se nudi, tik-tok trendovi koje mladi slijede, brišu glazbene granice, brišu i akcente kod izgovaranja engleskog jezika, marginaliziraju ljepotu materinjeg jezika i stvaraju privid da je svjetska karijera samo dva, tri klika daleko. I meni djeluje da je tako, ali srećom, ja više nisam na početku i nije mi cijeli svijet pozornica nego “samo” ovih nekoliko stotine tisuća ljudi koji razumiju hrvatski i gledaju i slušaju moje pjesme na YT-u.
Ljudi će ionako poželjeti odlaziti na koncerte tek kad im bude ugodna pomisao na blizinu druge osobe bez straha izaziranja
Meni ste Vi, uz Zoricu Kondžu, najjači i najblistaviji ženski vokal. Za Vas je to Whitney Houston. Jeste li bili na njenom koncertu i jeste li gledali dokumentarni film o njoj?
Hvala vam na komplimentu, ali ja stvarno ne spadam u istu rečenicu s Whitney Houstom. Ona je zajedno s najvećima – Ellom Fitzgerald, Billie Holiday, Arethom Franklin, Amy Winehouse, glazbenicama koje su mijenjale percepciju žene na pozornici i vokalne izvedbe kao takve. Da, gledala sam sve dokumentarce i gledala je jednom uživo na koncertu u Beču, turneja ‘My love is your love’.
Nažalost, njezin iznadprosječan glazbeni talent je bio nesrazmjeran u odnosu na njezin ispodprosječan talent za život kao takav i eto, nije dobro završilo. Ni za nju, ni za njezinu kćer i još mnoge koji su je voljeli. Uvijek će me stegnuti u grlu kad je čujem, nikad neće prestati sjati njezina aura iznad njezine prelijepe glave kada ima mikrofon u rukama i nikad joj neću oprostiti što je sama uništila takav glas kakav je dan samo rijetkima.
Kad ste imali zadnji nastup prije pandemije? Što mislite o Vladinim mjerama za umjetnike?
Da ne idem u detalje, u 2020. sam održala jedan koncert. Ove godine do sada dakako, nijedan, ali recimo da imam potvrđena tri ljetna koncerta i još nekoliko upita u nadi da se sve neće odgoditi. Kao i mnogi, ni ja ne trebam potporu nego dozvolu za rad uz nadu da moj koncert neće proširiti zarazu među publikom uz uvjet da je na otvorenom. Kako god okretali i kombinirali, dođe na isto. Mnoge su profesije nastradale, ali mi se čini da je naša glazbenička naročito.
Ljudi će ionako poželjeti odlaziti na koncerte tek kad im bude ugodna pomisao na blizinu druge osobe bez straha izaziranja. Do tada je nemoralno tražiti da nas Vlada financira – koliko bi to ta naša država trebala biti bogata da financira stagniranje svih djelatnosti zapelih u koroni? Predviđanja mi nisu baš ružičasta, ali ne želim širiti “crnjake” na druge jer ih i sami imaju dovoljno.
Što se još krije u Vašim notnim zapisima, diktafonima, datotekama? Kakve pjesme za publiku spremate uskoro?
Goran i ja planiramo u sljedećih dva tjedna snimiti 3 moje nove pjesme. Za sada smo ih finiširali kod njega u studiju, slijedi nam snimanje mog vokala, back vokala, živih instrumenata i onda ćemo vidjeti dokle smo dobacili…