Hrvatski reggae band Brain Holidays, snimajući svoj peti studijski album “Jamaican Connection”, otputovali su čak do daleke Jamajke te u Kingstonu, srcu reggae svijeta, održali koncert, i to sve u 2020. godini, kada su proslavili dvadest godina uspješnog djelovanja.
S vođom benda Markom Gaćinom razgovaramo o avanturi u Jamajki, novom albumu, ali i dosadašnjoj karijeri, stanju na hrvatskoj glazbenoj sceni, suradnji s drugim glazbenicima te o budućih barem dvadeset.
Dvadeset godina benda
Kako je došlo do putovanja na Jamajku, i to lani – u godini koja nije postojala – snimiti svoj peti studijski album?
Taj put bio je dugo planiran, točnije dvije godine, a vratili smo se nazad tik prije lockdowna. Bila mi je želja godinama otići na Jamajku, a 20 godina benda je super došlo kao povod za to, a kad si već gore s ekipom, zašto ne i snimiti album i održat koncert.
Ispričaj nam nešto novo vezano uz to putovanje; mimo onoga što si već rekao…
Ufff, jako teško ću sad izvući nešto što već nisam rekao, od tripa je prošlo godinu dana. Mi smo takav bend da nam se teško dogovorit kad imamo probu. Zamisli sad kako nam je bilo dogovoriti takav jedan trip, a da sve prođe ok jer nismo išli tamo piti koktele ispod palme, nego snimati album. Ljudi u bendu imaju male klince i dnevne poslove, zato smo planirali dvije godine unaprijed.
To nam je bio jako dobar razlog za pripremu snimanja kakvu još nismo imali i opaku disciplinu nekoliko mjeseci prije samog snimanja. To cijelo vrijeme smo još više ojačali kao tim i zbližili se kao ljudi. Cijelo putovanje smo organizirali sami, bez ikakvih agencija i sponzora. Imali smo sreće da nas je tamo čekala Italee, jer je riječ o vrlo zajebanom i opasnom gradu.
Ako postoji reggae institucija, vi ste u pop primjesama tog zvuka stožerni branitelji zelene i žute s primjesama šahovnice. Dvadeset godina, ej?
Zvuči puno, ali fakat je prošlo za čas. U to vrijeme se puno toga izmijeni, puno naučiš, puno se živciraš, ali kad krene koncert, sve drugo nestaje.
Nitko ne živi od benda
To je više ono kao kad su Charlieja Wattsa pitali, nakon 25 godina Stonesa, pa kako? On kaže radili pet godina, zajebavali se i izbjegavali uspješno ostalih dvadeset. Jel u tome faza uspjeha trajanja ili u promjenama članstva s obzirom na to da, osim tebe kao korijenskog lika, nema puno prve postave. Ili?
Ljudi dolaze i odlaze, mijenjaju im se životni prioriteti. To sam odavno prihvatio kao dio puta. Ono što je važno u ovoj priči jest da nitko od nas ne živi strictly od ovog benda i samim tim nismo opterećeni, nego to radimo iz čiste ljubavi.
Peti studijski album je peto čedo. Ali rijetko brate u dvadeset godina. Ili nije? Sistematični ste i detaljni ili lijeni i deziluzionirani… jer, majke mu, za koga?
S obzirom na to da nam je prvi album izašao 2006., prosjek bi bio svake tri godine jedan album, što i nije tako loše. Bio bi sigurno i koji više da se nisu događale rošade, ali što je, tu je. Ima još materijala za snimanje. Imam osjećaj da se tek priča pokrenula kako spada otkad je Ivana Tolić preuzela ulogu bukera za bend. Od tad nekako sve bolje funkcionira. S obzirom na ostale obaveze koje svi imamo, ovo mi je nekako ok tempo.
“Jamaican Connection” treba napraviti što u karijeri Brain Holidaysa?
Mi na to gledamo kao na dobru priču koja je prvo nama samima dala neki dodatni elan, a i feedback na album je super sa svih strana. Htjeli bismo svirati što više izvan Hrvatske jer ima i više publike i prostora i festivala za ovo što mi radimo.
Mi nikad nismo bili bend koji svira samo covere Marleyja
Mimo suradnje sa Sašom Antićem aka Buendijom – ima li mjesta na kopanju scene u RH i interesa uopće dovoljno za jedan toliko korijenski „ljetni“ žanr?
Naravno da ima. Bez obzira na to što dosta ljudi doživljava reggae kao ljetnu mjuzu, reggae je puno više od ljetnog žanra za ispijanje koktela u beach barovima.
Faza benda kad ste svirali samo covere Marleya i reggea roots komade do ovoga danas. Što se sve osim iskustva mijenja? Tvoj pogled na scenu?
Bez obzira na percepciju, mi nikad nismo bili bend koji svira samo covere Marleyja.
Već 2002. smo snimili prvi autorski song u studiju, i pomalo do 2005. imali gotov prvi album. Vezano za reggae/dub scenu, scena je živa, ljudi grade sound systeme, događaju se partiji, ljudi slušaju reggae, doduše ne možda roots, ali neke modernije inačice žanra i elektronski dub.
Planiramo se vratiti na Jamajku
Korijeni su zapravo bili u ska punk bendovima od Gdnhy ako se ne varam… ali gdje je budućnost? Vidiš li se i za sljedećih dvadeset kako čuvaš dreadove i rokaš reggaeton u Hrvatskoj s izletima u inozemstvo ili ima naznaka da ćete u svom stilu popločiti put Dubioze Kolektiv s uspjehom vani?
Ono što je Dubioza napravila teško da itko može ponoviti, mi kao kolektiv ne bismo to ni mogli realizirati jer svi imamo dnevne poslove. Zapravo mi je to dobro jer nitko od nas nije opterećen nekim must uspjehom. Mi sviramo jer nam je to ljubav i trudimo se da napredujemo kao kolektiv. Svirke u budućnosti, apsolutno. U planu je i vratiti se na Jamajku i ponovo surađivati s ekipom od tamo.
Jučer danas sutra s pozicije vječnog peace and love optimista i zagovaratelja. Jel te deprimira ponekad činjenica da je žvakanje žvake u RH dvajs godina isto?
Volim tu živjeti i volim ljude s kojima sam okružen. U studiju sam non-stop i stalno se nešto producira i radi.
Ovo vezano za žvaku… ako aludiraš na to da se vrti isti žanr 20 godina, so what? Ljudi sviraju jazz cijeli život… We love what we do.
Snoop Dogg i Cypress Hill i gro roots reggae glazbenika od Leea Scratcha Perryja naovamo su svoje rekli. Trebate clickbait za naslov, a kako nećeš zbariti Severinu, molim te, treba li travu legalizirati? Jel trava droga?
Mislim da treba, ako zbog ničeg drugog onda zbog turizma. Vezano za drogu? Jesu li moć i vlast droga?
Foto: Matija Režek