“Josipu i Josipa poznajete. Upravo ste vi sretnici koji pripadaju njihovoj užoj i široj obitelji, možda ste im prijatelji, kumovi ili tek poslovni partneri. O njima čitate u novinama, njih gledate u rubrikama slavnih, a zovete ih ako vam treba neka veza ili novac. Oni svoju bračnu obljetnicu žele podijeliti s vama i pritom vam ispričati sve svoje tajne”, stoji u kratkom opisu predstave iza koje stoje mladi glumci Josipa Anković i Josip Ledina.
Predstava ‘Fešta’ njihov je zajednički projekt, a sami su osmislili tekst i režiju.
Predstava ‘Fešta’ govori o neuralgijama hrvatskog društva
“Fešta je predstava koja progovara o neuralgijama našeg društva, ona se duhovito i satirički poigrava s ljubavnim, bračnim, rodnim i društvenim odnosima, kritički propitujući identitete novije hrvatske stvarnosti zatvorene u vrtloge korupcije i nepotizma. Fešta je priča o neizvjesnostima naših životnih sudbina, ali i događaj u kojem publika nije nijemi promatrač već direktan sudionik i svjedok vremena u kojem ne djeluje dovoljno. Inspiracija za naslov i temu je došla kroz proces, htjeli smo postaviti suvremena hrvatska lica na scenu, a što je bolja okosnica novije hrvatske povijesti od fešte/svadbi/ krštenja i ostalih naših kulturoloških događaja takozvanih derneka?”, kazao nam je Josip.
Na odluku o realiziranju vlastite predstave došli su na 5. godini Akademije dramske umjetnosti, kada su odlučili ‘uzeti kazalište u svoje ruke’, nakon ispita kod prof. Bobe Jelčića, shvatili kako imaju zanimljivu scensku kemiju, da oboje vole konkretni i neposredni tip igre s mnoštvom interakcije s publikom.
Scene su stvarali iz improvizacija te osluškivanja svakodnevnih životnih situacija i razgovora, najčešće su slušali razgovore po kafićima, dok bi pili kavu i samo bi nešto počeli improvizirati. Kasnije bi po sjećanju to prenosili na papir, a zatim i na scenu. Proces pisanja, glume i režiranja samih sebe trajao je više od godinu dana. Josipa je i nacrtala i plakate kojima su promovirali svoj ispit: ‘Josipa i Josip’.
Ravnatelj Exita je odlučio kupiti predstavu čim ju je odgledao
“Znali smo da želimo više uključiti publiku, da se želimo osjećati manje osamljeno na pozornici i tako smo kreirali interaktivnu predstavu u kojoj publika ‘dotjeruje’ scene jer se i njih tiču, a ne samo glumaca na pozornici. Divno je promatrati kako se publika polako otvara i opušta, sudjeluje, živi s nama taj sat i pol i vrlo često i bude nagrađena otvorenim aplauzom zbog snalažljive reakcije, što ohrabri i ostale gledatelje”, objašnjava Josipa.
Fešta je kroz improvizacije nastajala godinu dana, a ovo im je prvi zajednički autorski projekt, ali nadaju se ne i posljednji. Puno im je pomagala redateljica Anica Tomić koja je prva vjerovala u njih. S njom su vježbali satima, a osim pomoći u razvijanju ideja, ohrabrivala ih je i pružala im podršku.
“Trema se javila par dana prije generalne probe ispita, jer ‘Fešta’ je nastala na ADU i bojali smo se kako će akademski svijet reagirati na nešto do sad neviđeno na Akademiji. Kada smo shvatili da je većina profesora oduševljena bilo nam je lakše, a ravnatelj Exita je odlučio kupiti predstavu čim ju je odgledao. To nam s pravom daje vjetar u leđa”, pričaju nam s ponosom Josip i Josipa.
Upravo im je Teatar Exit i matični teatar, a predstava je već krenula s gostovanjima. Među inim, prošla je na jake kazališne festivale kao što su Festival glumca (Vukovar), Marulićeve dane – festival hrvatske drame i autorskog kazališta (Split), Festival Virkas (Virovitica) i Ljetne noći Teatra Exit. Također, imaju gostovanja i u Belom manastiru, Đakovu, Krku i još mnogim lokacijama. Ispred njih je radno ljeto.
Znali smo da želimo više uključiti publiku, da se želimo osjećati manje osamljeno na pozornici i tako smo kreirali interaktivnu predstavu u kojoj publika ‘dotjeruje’ scene jer se i njih tiču, a ne samo glumaca na pozornici
Gluma je za njih životni poziv i ne mogu zamisliti da rade nešto drugo
Josipa je u glumi od malih nogu, već u vrtiću je glumila u raznim predstavama, a redovito je sudjelovala i na LiDraNu. Pohađala je i dramske radionice u kojima su djeca sama kreirala svoje predstave. Kroz razne uloge i aktivnosti u dramskom svijetu, naslućivala je da će joj glumački posao biti jako važan, a jedno je vrijeme čak mislila da će se baviti nogometom. U Vrgorcu na Tinovim danima Josipa je pogledala studentski ispit klase Ševo, dodala sve studente na Facebook i kako kaže ‘redovito ih špijunirala’. Tako se, valjda, uvukla i demistificirala svijet pozornice i ljude na njoj.
Za Josipa je ulazak u svijet glume došao malo kasnije i bio je sasvim slučajan. U prvom razredu srednje škole kolega ga je pozvao na dramsku i rodila se ljubav prema daskama koje život znače.
“Rekao mi je da ćemo moći izostajati s nekih satova. Na dramskoj je bila super ekipa i baš sam uživao. Prijelomni trenutak je bio kad sam bio 3. srednje, tada sam upisao i dramsku PlayDramu i shvatio da je to moj životni poziv. Okolina je mislila do zadnjeg trenutka da se šalim”, otkrio nam je Josip.
Za ADU ih oboje vežu lijepe uspomene i uživali su u svakom trenutku studiranja. Josipa je glumu upisala iz drugog pokušaja, ali sada joj je drago da je tako.
“Nisu me primili jer sam bila nezrela. Naravno, ja tako sebe tada nisam doživljavala, ali danas sam zahvalna što nisam odmah primljena jer se u toj godini izvan obiteljskog gnijezda (upisala sam književnost) i samostalnog života doista počne drukčije, zrelije gledati na život i ljude: i one stvarne i fiktivne junake. Pozornica traži onoga kojeg neprekidna izloženost neće izbaciti iz kreativnog procesa, što je vrlo teško. Osim toga, ta je godina dodatno učvrstila i moju želju tako da više nije bilo nikakve sumnje u izbor zanimanja.”
U profesorima i mentorima sada pronalaze prijatelje
Josip također s Akademije nosi divne uspomene.
“Opuštenog i prilagodljivog karaktera, nosim pozitivnu energiju i sve nesuglasice ako bi do njih došlo, rješavao sam sa šarmom. Uvijek sam znao da je Akademija jedno prolazno razdoblje i tek priprema za stvarni glumački život tako da se nisam puno trošio kada bi došlo do nekih problema koji nemaju veze s učenjem glume. Pokušavao sam što više učiti i uživati. Za ADU sam se dosta pripremao tako da me nije bilo strah male kvote”, kaže Josip.
Josipa je diplomirala u klasi Dore Ruždjak Podolski i predstavom “Sluškinje”. Najdraža uputa koju je dobile od Dore glasila je “Nema greške!”
“Jedna banalna rečenica koja me nevjerojatno oslobodila, dala mi samopouzdanje i potvrdu, tako da je radom na toj predstavi, čini mi se, sve sjelo na svoje mjesto. Prekrasan je osjećaj dobiti apsolutno povjerenje redatelja, mentora”, otkriva Josipa.
Njezin imenjak diplomirao je u klasi Kreše Dolenčića i kaže nam da s ponosom može reći da mu je on profesor, a danas i prijatelj.
“Imao sam sreću da sam kroz školovanje učio od divnih ljudi i pedagoga kao što su Robert Raponja, Vlasta Ramljak, Anica Tomić, Antonio Nuić, Bobo Jelčić…. Teško je sumirati brojne savjete iz ovih 5 godina, možda najljepši: ‘Samo budi ono što jesi, to je dovoljno’. Na prvi pogled jako paušalan savjet, ali krije toliku filozofiju u sebi”, kaže Josip.
Iako su mladi, iskustva im ne nedostaje
Od upisa Akademije Josipa je snimila nekoliko kratkometražnih i dugometražnih filmova, bila je gost u jednoj epizodi u domaćoj humorističnoj seriji, surađivala s glazbenicima i glumila u njihovim spotovima, kao i u nekim reklama, a Fešta je njezina prva profesionalna uloga u kazalištu.
Josip je igrao nekoliko predstava u Teatru ITD, a sa ispitnom predstavom ‘Skriveno u oku’ igrao je po Kini, Rumunjskoj, Austriji, BIH, Srbiji. Igrao je u serijama ‘Crno Bijeli svijet’ i ‘Dar Mar’, a ubrzo će igrati u novoj seriji Dalibora Matanića ‘Šutnja’. Igrao je u jednom dugometražnom filmu i u više od 10 kratkih filmova.
“Jedan od posljednjih filmova ‘U šum’, gdje igramo samo kolegica Lana Meniga i ja, osvojio je glavnu nagradu na ZFF. Idem nekako step-by-step i pokušavam uhvatiti što više iskustva. Najdraži projekt mi je predstava ‘O miševima i ljudima’ redatelja Kreše Dolenčića. To je najzrelija i najteža uloga koju sam do sada odigrao. Glumio sam Lennyja Smalla, siroče s teškoćama u razvoju koji traga za komadićem svog mjesta na ovome svijetu. Ukratko, potraga je to za pripadanjem”, kaže nam Josip.
Za nekoliko godina ih gledamo u Hollywoodu?
Josip trenutno više teži filmu i razvijanju filmskog potencijala jer mu je ‘film privlačniji jer je dinamičniji proces’, ali paralelno razvija i kazališno i filmsko iskustvo. Misli da ipak ne bi mogao opstati bez susreta s publikom uživo.
“Nemam neke zacementirane želje, ali volio bih dok sam mlad što više putovati, upoznavati kulture raznih država, njihove filmske kulture. Imam želju ostvariti i inozemnu filmsku karijeru. Mislim da nema uloge koju ne bih prihvatio, osim ako smatram da određeni scenarij nema umjetničku jakost. I naravno, odbio bih ulogu u filmu ako se film ekstremno kosi s nekim mojim intimnim i moralnim načelima”, rekao je Josip.
Josipa se također želi iskušati u filmu i na daskama koje život znače.
“Postoje projekti, ali znate da smo mi glumci malo praznovjerni i da ne volimo spominjati ništa što nije zakoračilo u život tako da neću ništa više reći o trenutnim poslovima. Što se tiče budućnosti – naravno da se vidim u najboljim domaćim i svjetskim. Ne znam što ne bih mogla na sceni napraviti, a nadam se da neću ni saznati”, kaže nam Josipa.
Našem teatru nedostaje tema koje su bliske mladima: pijanstva, neželjene trudnoće, nezaposlenosti, priče iz kvarta, nemogućnost djelovanja u društvu uhljeba, monotonija života, nerazumijevanje starijih, odlazak u Irsku i Njemačku kao jedina mogućnost za radom, kao i mnoge druge svakodnevne teme
Mladi glumci sami sebi stvaraju posao
“Tko želi uredan radni dan, ustaljene obrasce i raspored, sigurnost mjesečne plaćice, odmora i slično sigurno ne treba ulaziti u ovaj ring, a posebno ne oni koji moraju u postelju prije ponoći. Mislim da svatko tko završi glumu može jako puno dati svojoj zajednici i da je šteta ako to zajednica ne prepozna”, objašnjava Josipa.
Josip smatra da posla uvijek ima kad preuzmete stvari u svoje ruke.
“Fešta je predstava koju smo Josipa i ja podigli od prašine do palače, nitko nas nije povlačio za rukav i molio da napravimo tako nešto. Oboje smo prepoznati u krugovima struke kao mladi potencijali. Probiti se na scenu može radom, poštenjem, autentičnošću, karizmom i dobrotom, sve ostalo lako izblijedi”, kaže nam Josip.
Kazališna publika se odgaja od malena
Josipa smatra kako je važno njegovati odnos koji djeca imaju prema kazalištu. Briga o kulturnom odgoju mora postojati, a gostovanja dobrih predstava za djecu bi trebala država financirati tako da mogu gostovati u svim našim krajevima, a ‘ne bi nas ubilo’ i da se ugledamo na Francuze kod kojih su svi kulturni sadržaji besplatni ili simbolično naplaćeni djeci i mladima. Također, upozorava kako su vrlo rijetke predstave za teen publiku.
“Pozivamo sve mlade da dođu u Teatar Exit na Feštu. To je jedna od suvremenih i provokativnih predstava na našoj sceni trenutno. Teško da će mladi doći gledati u teatar Romea i Juliju, osim ako im to nije za lektiru. Ali ako iz klasične komade osuvremenimo igrom, režijom i kostimima; naličje se mijenja, a bit ostaje ista. Našem teatru nedostaje tema koje su bliske mladima: pijanstva, neželjene trudnoće, nezaposlenosti, priče iz kvarta, nemogućnost djelovanja u društvu uhljeba, monotonija života, nerazumijevanje starijih, odlazak u Irsku i Njemačku kao jedina mogućnost za radom, kao i mnoge druge svakodnevne teme. Mladima teatar treba postati utočište u kojima će moći podijeliti svoje probleme i naći rješenje za iste”, zaključuje Josip.
Fotografije: Hrvoje Zalukar i privatni album