Razgovor s kreatoricama potencijalno najintrigantnijeg društveno-zabavnog i revolucionarnog projekta “Urban Safari: Zagreb”, kazališnom redateljicom i urednicom portala Teatar.hr, dugogodišnjom aktivisticom u kulturi Norom Krstulović i dramaturginjom Majom Sviben, zatiče ih u ongoing fazi projekta kojeg su predstavile na Perforacijama.
Popričali smo o njihovom projektu koji se doima iznimno duhovitom i u perspektivi revolucionarnom reakcijom na tuzemnu društvenu zbilju.
Vodič po kultnim mjestima domaćeg kriminala i korupcije
“Urbani Safari: Zagreb” je skroz kul priča i projekt. Ako je ikom moglo pasti napamet i na realizaciju, to si ti. Kroz Skroz umjetnički kolektiv projekt je pred launchom. Molba za uvod oko inicijalne iskre – od ideje do realizacije. S kim čim kako zašto?
NORA: “Urban Safari: Zagreb” je gelokacijska društvena igra putevima domaćeg kriminala i korupcije. To su, kako pokazuju i ova najnovija uhićenja, običaji do kojih hrvatski narod ozbiljno drži, ali ih slabo koristimo za turističku promociju. Mi smo odlučile aktivirati taj posve neiskorišteni ekonomski resurs i zahvalne smo USKOK-u što se uključio u našu reklamnu kampanju.
Nakon Agencije za zaštitu osobnih podataka, a koja je svojedobno aktivno promovirala naš Registar izdajnika, USKOK je tek druga državna institucija s kojom tako lijepo, gotovo telepatski, surađujemo.
Mi smo kolektiv SKROZ, a Urban safari smo realizirale na poziv festivala Perforacije i u partnerstvu s Yammat.fm. Rezultat je audio vodič po kultnim mjestima domaćeg kriminala i korupcije koji će vam pomoći da upoznate i Zagreb i Hrvatsku u posve novom svjetlu. Odnosno mraku.
Cilj je, s naše strane, podsjetiti lokalce, a turistima otkriti koliko se bahatosti, lopovluka i drugih vrsta kriminala može utrpati u jednu jedinu aferu, iako ih zaista ima nebrojeno mnogo i sve su, gle čuda, povezane.
Dakle, putuje se Zagrebom i lokacijska društvena igra otkriva mjesta smutnje, spoticanja i kojekakvih generičkih bandićizama i hrvatizama. Koji je koncept i cilj Urbanog safarija?
MAJA: Cilj je, s naše strane, podsjetiti lokalce, a turistima otkriti koliko se bahatosti, lopovluka i drugih vrsta kriminala može utrpati u jednu jedinu aferu, iako ih zaista ima nebrojeno mnogo i sve su, gle čuda, povezane. Jer to nitko normalan ne bi zapamtio, a kad se sve mora stisnuti u nekoliko minuta na pojedinoj lokaciji, zvuči još apsurdnije.
S druge strane, cilj za publiku je da se da se potpuno udomaći u lokalnim običajima, jer već samom registracijom u našoj igri dobivate milijune!
Kritički nastrojen projekt
Doima se podosta golemim izvedbom, tko su sve neizostavni kotačići i partneri da ideja ne ostane samo jedna od onih uz kavu i uzdah “kako bi bilo dobro da…”?
MAJA: Naravno, Perforacije koje su nas još prije nekoliko mjeseci pozvale da radimo kritički nastrojen projekt. Od incijalne ideje, koja je bila vezana uz bivšeg gradonačelnika, projekt se, kao i domaća korupcija, proširio, pa nam je u pomoć prvo uskočila sjajna ekipa s Yammata, a zatim još niz prijatelja i suradnika: glumci Lada Bonacci i Sven Jakir, te Tina Hofman i Marcus Fernando koje ćete uskoro moći čuti u engleskoj verziji; Coco Mosquito iz Funhousea, Zvonimir Dusper iz Dim Dam Dusa i Toni Lović iz Plavog filma koji su u ključnim trenucima stavili na raspolaganje svoje vrijeme i opremu.
Ne smijemo zaboraviti ni sve one koji su nam predlagali lokacije, tj. bolne točke, a nadamo se da će neke dosad neiskorištene ideje naći svoje mjesto u sljedećoj fazi. To više nije ‘kako bi bilo da…’ nego ‘e, i tu još moramo svakako dodati…’ faza.
Bodove osvajaš tako da obilaziš lokacije i svaki put budeš nagrađen, a ako ti se baš ne da šetati ili nisi u Zagrebu, možeš platiti ‘ulaznicu’ i poslušati sve priče bez da mrdneš od klima-uređaja
Kad sam prolazio kroz dostupnu verziju, učinilo mi se nešto nalik onoj interakciji koja je među klincima bila hitom prije otprilike pet godina – Pokemoni i slično. Koliko sam daleko od hrvatskih off pokemončića i popularnih žetončića?
NORA: Mehanizam je sličan bilo kojoj geolokacijskoj igri – fizički moraš doći do neke lokacije da bi – nešto. U našem slučaju mogao čuti priču o njoj. Ovisno o tome koja si generacija, podsjećat će te na Geocaching, Pokemone ili nešto treće. Bodove osvajaš tako da obilaziš lokacije i svaki put budeš nagrađen, a ako ti se baš ne da šetati ili nisi u Zagrebu, možeš platiti ‘ulaznicu’ i poslušati sve priče bez da mrdneš od klima-uređaja.
Nekakva pretpremijera kao što kažete ongoing projekta je na festu Perforacije. Koliko mu treba do zaključne full tilt verzije?
MAJA: Na Perforacijama smo premijerno predstavili K und K Lauf iliti rutu stazama Kriminala i Korupcije, prvo na hrvatskom, a onda i na engleskom. Dinamika nastavka projekta ovisi o puno faktora, a prije svega o reakciji na prvi set lokacija. Dobar dio priča odabrale smo u interakciji s našim pratiteljima na mrežama. Zajednica nam je važna u ovom projektu, pa moramo prvo osluhnuti kako sve skupa dopire do ljudi.
Projekt je zapravo, kako pričamo paralelno, zamišljen kao “mala škola revolucije” i ima ideju prerasti na lokalne razine…
NORA: Kad smo birale lokacije za prvu turu, tražile smo prijedloge od naših pratitelja na društvenim mrežama. I shvatile da neke priče nikako ne možemo zaobići jer jednostavno izazivaju previše frustracije. Kante za smeće ili stupići. O njih se svakodnevno saplićemo, pa valjda zato.
Upravo taj proces diskusije – koji problem zaslužuje biti na popisu i zašto, to je za nas je možda najuzbudljiviji dio cijelog ovog projekta. Mislim da u bilo kojoj sredini već samo ta rasprava može otvoriti puno zanimljivih procesa i jako se veselim mogućnosti da to isprobamo.
Dosta elemenata podudara se s javnim diskursom koji je njegovao Juričan u svom jurišu na Bandića zadnjih godina i mimo predsjedničke kampanje. Ti si isto bila silno vokalna po pitanjima nedosljednosti, kriminala, neodgovornosti i nedosljednosti od kulture generički do teatra. Koliko je trebalo i koji su sve izvori iskapanja istraživačkog novinarstva trebali za zaokruživanje projekta?
MAJA: U istraživanju su nam pomogli i Juričanovi, odnosno materijali njegovih suradnika Paparelle i Appelta, ali i puno drugih vrhunskih domaćih novinara i novinarki, mahom ljudi koji su afere kojima se bavimo i otkrivali ili analizirali. No, onda je to trebalo uobličiti u nešto to nije vijest, nije puko prepričavanje činjenica nego je doživljaj, dapače terapija za ovaj naš soj štokholmskog sindroma. I stvarno nije bilo lako, ali nadamo se da će nakon prve priče ljudi htjeti čuti i drugu i treću…
Što se tiče pomicanja: ne zaboravi još i pandemiju, potrese i lokalne izbore. Svašta se kod nas u posljednje vrijeme pokrenulo. I doslovno i metaforički. Kombinacija tih faktora mogla bi nas daleko odvesti
Hrvatska kultura je upravo to – hrvatska
Paralelno s Urbanim safarijem, ovo ljeto se događa i Festival bespravne gradnje i devastacije prirode od strane lokalnih moćnika u Vrujama. Dvije laste ne čine proljeće, ali nešto se pokreće. Je li moguće da je jedna smrt kakti nehotična pokrenula dosad dobro čuvanu lavinu pa da USKOK odjednom radi što dosad nije? Koliko državnom aparatu treba da počne reagirati i misliš li da postoji nešto što se zove neovisnost tih aparata ili je sve prepleteno hobotnica style?
NORA: Festival bespravne gradnje u organizaciji bivšeg ministra kulture, e to je već konceptualna umjetnost predsjedničke razine koju treba bezrezervno podržati. Što se tiče pomicanja: ne zaboravi još i pandemiju, potrese i lokalne izbore. Svašta se kod nas u posljednje vrijeme pokrenulo. I doslovno i metaforički. Kombinacija tih faktora mogla bi nas daleko odvesti. Evo jučer smo saznali da je dostavljač u kriminalnoj organizaciji fušario kao direktor javnog medijskog servisa. Snađu se ljudi.
Tvoji drugi kazališno-kulturni projekti i neumornost na kulturnjačkom terenu sigurno ti ne nosi bonus poene simpatičnosti kod ovih koje argumentirano prozoveš. Jesi li i dalje u mislima oko inozemstva ili ostaješ ovdje držati ravnotežu likovima koje treba skidati daleko prije smrti?
NORA: Društveni angažman u Hrvatskoj je kontakt sport, u kojem se sudi kao u najboljim danima HNL-a. To mora biti jasno svakome tko ga se prihvaća. Ali voljela bih ipak, dok još mogu, probati živjeti i raditi u drugačijim uvjetima. Možda shvatim da je problem u meni. Vidjet ćemo 🙂
Nećemo više o usporedbama s prošlim milenijem, dosadno bude. Ali daj ako ti je do osvrta iza ramena prve dvije dekade RH kulturnjaštva, koliko su ciklički krugovi i dalje politizam over profesionalizam i što je potrebno da se stvari mijenjaju?
NORA: Hrvatska kultura je upravo to. Hrvatska. Kultura. Tako da su stvari u njoj otprilike iste ili gore nego li u ostatku društva. Voljeli bismo da su bolje, ponekad si i umišljamo da jesu. Ali nisu. Mogle bi biti sa svakim od nas i svakim našim angažmanom. To je SKROZ najkraća dijagnoza i terapija.
Fotografije: Screenshot N1 televizija i privatni arhivi