Petak, 24 rujna, 2021

Ivan Salečić: Živimo u vrijeme restauracije konzervativnih vrijednosti

Autor hvaljenog romana 'Glava lava', po kojem će Aida Bukvić napraviti predstavu za ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre, dugogodišnji medijski djelatnik, kreativni direktor i psiholog Ivan Salečić otvoreno za Mixer progovara o romanu prvijencu, filmu i kazalištu, Dubrovniku, Marinu Držiću i Ivanu Gunduliću, medijima i kreativnoj industriji posebno, ali i o tome kako život u Hrvatskoj daje nepregledno obilje materijala za psihoterapiju

Sedamdeset i druge Dubrovačke ljetne igre održat će se na više scenskih i ambijentalnih lokacija grada Dubrovnika od 10. srpnja do 25. kolovoza ove godine, a osnovicu dramskog programa, kako ga je osmislio pomoćnik intendantice Saša Božić, činit će produkcije unutar EU projekta Port of Dreamers te predstava Glava lava, nastala prema romanu prvijencu Ivana Salečića.

U romanu autor isprepliće dvije priče, progovarajući o suvremenom Dubrovniku, kao i onom iz prošlih vremena, s naglaskom na povijesti obitelji Gundulić. Režija je povjerena eminentnoj hrvatskoj redateljici Aidi Bukvić kojoj je to prvi redateljski projekt na Dubrovačkim ljetnim igrama.

S autorom ovog hvaljenog romana, ali i dugogodišnjim medijskim djelatnikom, kreativnim direktorom, psihologom te direktorom marketinga MSU, Ivanom Salečićem razgovarali smo o romanu prvijencu, filmu i kazalištu, Dubrovniku, Marinu Držiću i Ivanu Gunduliću, medijima i kreativnoj industriji posebno, ali i o tome kako život u Hrvatskoj daje nepregledno obilje materijala za psihoterapiju.

Vaša knjiga “Glava lava” imat će dramsku premijeru na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama. Kako se dolazi u krug izabranih s obzirom da knjiga datira iz 2017. godine? Kako uopće funkcionira koncept izbora?

To ne znam, meni su javili tek kad je roman već bio izabran. Mislim da je priča aktualna jer se osnovni ljubavno-pustolovni zaplet zbiva u okružju prevrata ideje funkcionalne zajednice u ideju disfunkcionalnog individualizma. Prate ga korupcija, grabež, prevara i ultimativno, propadanje i samoća. Neke stvari kojima se knjiga bavi u trenutku objave nisu bile aktualne, ali do danas su nažalost postale. Primjerice, seksualno predatorstvo, te dubinske, doslovce neurološke posljedice traumatskog iskustva na žrtve seksualnog nasilja, što je današnja teška tema. Tu je i veliki potres, te muka obnove. Bilo bi bolje da su te stvari ostale samo priča, ali evo – nisu.

Festival želi ponuditi suvremena čitanja

Svjestan sam da je od objave romana prošlo samo tri-četiri godine. To je zaista kratko vrijeme za postavljanje na festival u kojem velik dio programa čine Shakespeare, Držić, potvrđena remek-djela stara stotinama godina. Ipak, čini mi se da se zadnjih godina u Dubrovniku otvara i prostor novijim tekstovima – pa i predstavama koje nastaju iz samog procesa rada, dakle i bez “pravog” predloška. Koliko sam u mogućnosti, pratim program Dubrovačkih ljetnih igara. Čini mi se da festival, među ostalim, želi ponuditi suvremena čitanja. Naravno u prvom redu književnosti, ali i koječega drugog što su neki njegovi “zaštitni znakovi”, poput ambijenta i povijesti. Mislim da je takav izbor logičan, jer jedno i drugo toliko je moćno da mi se ni ne čini moguće to tek tako zanemariti.

U impresivnom ambijentu događa se impresivna, stoljetna dubrovačka povijest, a impresivna je i povijest samog festivala – koji je naš najveći, najbolji i najstariji kazališni festival, traje već više od 70 godina. Obziran, ali i otvoren odnos prema tom naslijeđu koncept je koji proizlazi iz poštovanja. Ova priča ide nekom svojom logikom, ali u konačnici vodi računa o jednom i drugom – i o ambijentu i o povijesti. Osim što se pokazalo da je aktualna, tema je i lokalna, pa je – možda – to donekle moglo pridonijeti, ali to je zaista samo moje nagađanje. Ako je to i pridonijelo, mislim i dalje da su glavni kriteriji relevantnost teksta i dramski potencijal, a ostalo dolazi iza toga.

Sam naslov ima veliko značenje za mene jer je iz njega roman i nastao. Odnosi se na kamenu lavlju glavu, uzidanu u jedan zid u kvartu Sveta Marija. Prije je vjerojatno krasila neku palaču, a onda je ovdje valjda donesena, kao mali građevinski ukras, tijekom izgradnje Dubrovnika nakon velikog potresa

Jesu li podnaslov “Dom u Dubrovniku” te tematika i koncept romana pomogli s obzirom na ispreplitanje dramskog trenutka nekad – 17. st i sad – 21. st.? 

Podnaslov mi je jako važan jer se s jedne strane njime kaže o čemu se ovdje radi, a s druge – pomogao je i meni da se držim teme. Dubrovačka povijest toliko je ekstenzivna, dokumentirana i u krajnjoj liniji – zavodljiva, da vam se lako može dogoditi da se rasplinete u širini. Stalno vam se čini “još je ovo važno reći”, jer je jednostavno – zanimljivo. Ovako su mi ti “domovi” – nekadašnji i današnji, palače i garsonjere, u kojima su živjeli i žive protagonisti, sa svim što ih prati, i koji se, kao što kažete, isprepliću – pomogli.

U romanu u srednjem vijeku svjedočimo tajnom pogrebu, izvan groblja, a u današnje vrijeme pronalazimo kosti tada sahranjene osobe. Sam naslov ima veliko značenje za mene jer je iz njega roman i nastao. Odnosi se na kamenu lavlju glavu, uzidanu u jedan zid u kvartu Sveta Marija. Prije je vjerojatno krasila neku palaču, a onda je ovdje valjda donesena, kao mali građevinski ukras, tijekom izgradnje Dubrovnika nakon velikog potresa. To recikliranje ljepote, koja vremenom ne propada, nego se povećava, maštao sam romanom produljiti do danas. Ipak, tek kad se naslovu doda podnaslov, mislim da roman ostvaruje inicijalni kontakt s čitateljem, sadašnjim i budućim.

‘Psihoautopsija’ Ivana Gundulića

Koliko je autobiografskih elemenata umetnuto u štivo s obzirom na tematiziranje priče urednika web portala i osobe iz medija koja u mnogočemu može korespondirati i s Vašom profesionalnim karijerom?

Toliko koliko mi je bilo potrebno za priču. Nisam bježao od toga da vlastita iskustva literariziram, uz uvjet da se uklapaju u radnju. Ako bi mi trebalo neko drugo iskustvo, nisam se ograničavao na ono što se zaista dogodilo, samo zato jer se zaista dogodilo. Ovo je roman. Odvija se i inače u određenim dihotomijama – prošlost i sadašnjost je najočitija, ali ne i jedina. Protagonista današnjeg vremena zatičemo u trenutku njegove najveće profesionalne afirmacije, launcha najposjećenijeg web-portala, koji međutim u tom trenutku, u kojem se “dokazao”, shvaća da ga taj posao uopće ne zanima. On tada kreće u potragu za novim identitetom. S druge strane imamo protagonista prošlosti, koji se ne može otarasiti svojeg starog identiteta. Put jednog i drugog završit će na istom mjestu, ali sad ne bih išao dalje jer ne želim spoilati.

Radnja se na neki način odvija u doticaju tih suprotnosti. U suvremenoj epizodi uzeo sam okruženje poput redakcije ili komunikacijske agencije jer mi je to bilo blisko i to dobro poznajem. Autobiografija naravno nisu samo vanjski događaji, nego i oni unutarnji. U odnosu na vanjske događaje, puno mi je teže bilo s mojim vlastitim unutarnjim procesom. On je zapravo puno više opisan kroz protagonista prošlosti, nego protagonista sadašnjosti. Da sam sve stavio u jednu osobu, nekako mi se činilo da bi to bilo preveliko izlaganje. Ovo je bio neki pokušaj da kažem ono što više ne mogu zadržati za sebe, a da se ipak malo zaštitim. S druge strane, vanjski i unutrašnji proces također su jedna od opozicija, koje međusobno pokušavaju komunicirati, iako su u ovom slučaju razdvojene stoljećima.

Priča o Gundulićima epskih je razmjera – odakle ideja i interes te kako je proces razrade djela uopće tekao? Koja je bila sistematika rada?

Dobro ste rekli – priča o Gundulićima zaista je epskih razmjera. Ovaj roman lovi je samo u malom fragmentu, kroz dvije generacije, i to samo donekle, iako sam u likove pokušao unijeti to ukupno obiteljsko iskustvo. O nadimku “Mačica” (mačkica) – koji danas tumačimo tako da Ivana Gundulića opisujemo kao osobu koja je tiha poput mačke – danas nažalost pokojna Mani Gotovac na promociji „Glave lava“ rekla je kako su Gundulići nosili ovaj nadimak iz drugog razloga. Odakle god da su pali, uvijek su se dočekivali “na noge”. Prema Ivanu Gunduliću kao autoru imam – vjerojatno poput mnogih – određen otpor. Kao pisac, puno bliži i zanimljiviji mi je njegov stariji kolega Marin Držić. Gundulić nije moja literatura, niti je njegova konzervativna protureformacija moj svjetonazor.

No, kako se ovo djelo zbiva u suprotnostima, nekako se pojavio i taj zadatak, da se konfrontiram s tim otporom. Kad se to dogodilo, otvorio se golemi prostor unutar kojeg su se i stvarni događaji iz života Ivana Gundulića počeli zapanjujuće logično uklapati u priču. U nekom pokušaju onog što mi u psihologiji zovemo “psihoautopsija” Ivana Gundulića, pojavio se mnogo življi, ali i mnogo ogorčeniji lik, iznuren unutarnjim demonima, koji na pragu pedesetih postaje zarobljenik, pa i žrtva, potrošenog tijela. Stihovima teži vjeri, slobodi i ljepoti, dok su mu one u stvarnosti sve manje dostupne, jer ne može priznati svoju vlastitu istinu, da se raspada od ljutnje. Psihoautopsija nije znanstvena metoda, ali u literaturi mi je puno pomogla. Također, s obzirom da mi na određeni način živimo u vrijeme protureformacije i restauracije konzervativnih vrijednosti, možda je i njegov lik iz te pozicije pridonio današnjoj aktualnosti priče.

Roman, radio drama pa kazalište

Pri adaptaciji toliko opsežnog literarnog djela na kazališne daske trebat će sažeti dramske momente. Redateljica je Aida Bukvić. Koliko ćete biti involvirani u dramaturški dio i prijevod s pisanog jezika na igrani?

U kontaktu sam s Aidom, pričali smo o onom što se sada događa – izboru lokacije, o sceni, o sažimanju, “štrihanju” teksta. Koliko ću biti involviran, to vjerojatno još nitko ne zna. Ako bude potrebe, naravno da ću se odazvati, s jasnom idejom da je ovo Aidina predstava i da je kazalište posebno djelo u odnosu na književni predložak.

Djelo je već bilo adaptirano kao radio drama na Hrvatskom radiju? 

Da, radio drama je izvedena i već je imala i reprize. Dramski program Hrvatskog radija izvrsna je redakcija s međunarodnim nagradama i zaista sam bio sretan i zahvalan da su i oni prepoznali i zainteresirali se za ovaj tekst i izveli ga u svojem vrhunskom standardu. Sviđa mi se koincidencija da je redatelj radio drame Dario Harjaček glavnu ulogu u radijskoj izvedbi povjerio glumcu Amaru Bukviću, koji je u stvarnosti brat Aide Bukvić, redateljice dubrovačke predstave.

S obzirom na to da je to bio debi roman, a stanje na literarnoj sceni daleko je od idealnog, koliko i kada možemo očekivati nova djela u bilo kojoj drugoj formi, ne nužno romana?

Pitanje mi je teško jer na njega nemam odgovor. Roman je debeo. Da nije izišao odjednom, nego u tri nastavka po 150 stranica, kraj bi vjerojatno bio objavljen tek nedavno. Nisam profesionalni pisac nego imam raznolike dnevne poslove “za život” i u takvom okruženju trenutačno sam užasno daleko od rada na nekoj idućoj prozi. Također, potreban mi je neki unutrašnji proces koji ću istražiti kroz tekst, ili koji već medij. Ako se to ne dogodi, a dođem u priliku da nešto pišem, ovog trenutka mi se čini da bi to onda prije mogla biti publicistika iz profesionalnog područja, nego literatura.

Mislim da budućnost donosi potrebu za povećanjem kompetencija autora, posebno u području tehnologije, novi pristup stvaranju i unapređivanju vlastitog sadržaja, što je moguće veću poslovnu neovisnost

Uspješna karijera u medijima

Tijekom svog medijskog staža bili ste urednik, kritičar, kolumnist, novinar, radili po brojnim domaćim medijima u puno segmenata. Možete li skenirati medijsku sliku i zrcaljenje od vremena starta rada do današnjih dana? Koliko je “milenijski bug” i preuzimanje interneta kao osnovnog medija 21. stoljeća činio dobra i zla pri promjeni komunikacije između medija i krajnjih konzumenata?

Kroz web portale koje sam osnivao u doba tog „milenijskog buga“, kao što su bili Klik.hr i portal Iskon.hr, ja sam u tu digitalnu migraciju valjda “umočen” za cijeli  život, za dobro i zlo. Trasiranje budućnosti medija i dvojba o internetu kao dobrom i/ili lošem su pitanja za milijun dolara, ili više. Time se bave svi na sceni – od klinaca koji kucaju fake news na nekoj content farmi, do Nieman Media Laba na sveučilištu Harvard. Internet se pokazuje kao medij s višom “aktivističkom” inklinacijom i platforma koja donosi neki drugi narativ, koji lako poriče rad profesionalaca, u čijem se spektru integriteta nalazi i određena odgovornost. Neki uravnoteženi medij nije aktivistička platforma i utopljen u gomili nabrijanih paramedijskih sadržaja, gubi vidljivost, reach i utjecaj. Ja mislim da to nije nužno nešto što će trajati dovijeka, da će se situacija promijeniti kad se sadašnja euforija ispuše. Ali ne znam koliko će normalnih medija moći preživjeti da dočekaju taj trenutak.

Za pojedince, jako je teško čuvati etiku profesije u takvom okruženju. Za projekte, jako je teško ostvariti poslovnu održivost izvan toga okruženja. Mislim da budućnost donosi potrebu za povećanjem kompetencija autora, posebno u području tehnologije, novi pristup stvaranju i unapređivanju vlastitog sadržaja, što je moguće veću poslovnu neovisnost. Mi smo čak razvili jedan workshop o restrukturiranju proizvodnog procesa u izdavaštvu i povećanju individualnih kompetencija medijskih profesionalaca, ali je nismo imali kome ponuditi u izdavaštvu. Ne znam je li nije bilo interesa, ili jednostavno nisu imali love – uglavnom, nikad je nismo izveli u praksi.

Ali evo ima i dobrih primjera – super je da se Mixer.hr trudi razvijati vlastiti sadržaj poput ovog intervjua i da prati teme poput literature i kazališta. To je puno hrabrije nego da samo agregirate ono što sigurno ide – hot ‘wire’, vijesti s agencija. Da klikovima na dupe Kim Kardashian skupljate reach koji onda prodajete oglašivačima. Ja sam uvijek nekako bio stava da je umjetnost važno imati u mediju, iako ona neće donijeti klikove. Kad medij ima rubriku za umjetnost, to mi je kao kad neka država ima zlatne poluge u sefu u Švicarskoj. Te poluge tamo samo stoje, od njih zapravo nema nikakve konkretne koristi. Ali opet – zemlju koja te poluge tamo ima, doživljavate ozbiljnije u odnosu na onu koja ih nema.

Kad pogledate moje medijske poslove u ovom mileniju, oni zvuče kao san snova, a ne kao depresija – izvršni urednik u Cosmopolitanu, glavni urednik na Klik.hr, pa publishig direktor u Iskon internetu i onda kreativni direktor u magazinu Elle. Ipak, nisu bili dovoljni da se izvučem iz depresije

U kojoj ste se od medijskih uloga najugodnije osjećali i koliko je Vaš profesionalni staž u medijima doprinosio borbi s depresijom kako ste spominjali pri radu na romanu? 

U velikom broju mojih medijskih uloga često sam se osjećao vrlo izbezumljeno jer sam često imao dojam da me kapacitiraju na način koji mi je u tom času bio previše. Ipak, bilo je i lijepih trenutaka. Divno sam se osjećao kao sam počeo pisati za časopis Kinoteka, to je bila neka vrsta generacijske inicijacije. I kao mladi filmski kritičar, još na faksu, koji bi pogledao film na press projekciji popodne, onda bih otišao na kavu, pa napravio outline za tekst koji moram poslati do sutra ujutro. Onda bi me đavo odnio u Gjuru pa bih se vratio kući u tri u noći, završio tekst i napokon legao spavati, dok bi moj dial-up modem pištao i ćurlikao, pokušavajući ta slova nekako pretovariti uredniku u drugom gradu, svjetsko čudo tehnologije. U tom trenutku, inače užasno iritantan zvuk modema uopće mi nije smetao. Debelo u vrijeme telefaksa, u nekoliko redakcija bio sam prvi koji je ikad poslao tekst modemom, uključujući čak i jedne prave pravcate dnevne novine – Glas Slavonije.

Divno mi je bilo kad sam uređivao travel rubriku i putovao. Bordeaux, Jeruzalem, Kairo, L.A., Dubai… da samo nabrojim nekoliko gradova koji su mi ostali u najljepšem sjećanju, neka su mjesta na kojima nikad nisam bio osim zahvaljujući radu u medijima. Divno je bilo naravno i kad sam uređivao gastro rubriku. Jako sam volio raditi za treći program Hrvatskog radija, desetljećima prije nego što će se na njemu emitirati radio drama Glava lava. Kad pogledate moje medijske poslove u ovom mileniju, oni zvuče kao san snova, a ne kao depresija – izvršni urednik u Cosmopolitanu, glavni urednik na Klik.hr, pa publishig direktor u Iskon internetu i onda kreativni direktor u magazinu Elle. Ipak, nisu bili dovoljni da se izvučem iz depresije, za koju, doduše, mislim da je u mojem slučaju ona i starija od rada u medijima.

Kako mislim da su mediji jedna profesija koja i sama pleše po rubu depresije, nije isključeno da sam zbog depresije u toj profesiji i završio. Moja depresija je funkcionalna, nisam nikad došao do točke radne nesposobnosti zbog nje, iako je zapravo pitanje koliko je ta funkcionalnost zaista podržavajuća po osobu. Rad, često vrlo intenzivan, me tako i vadio iz depresije i vraćao u nju. I kad sam odlučio promijeniti profesiju, to je bilo dosta depresivno. Nimalo kao kad profesiju mijenja protagonist mojeg romana, jer sam bio vrlo duboko u medijima, bez neke ideje čime bih se mogao baviti ili što me privlači. Nepune pola godine nakon što je izišla Glava lava uspio sam ipak otići pa vjerujem da sam i tim romanom ipak izrazio nešto što me do tada držalo “stuck”.

Jeste li ikada razmišljali i sami postavljati režijski neka djela? I koje su ljudi čiji Vas rad inspirira i koje volite kao autore s filmske strane?

Nikad ne reci nikad, ha ha ha… A filmski autori, njih je puno – evo pokušat ću odgovoriti ovako: kad sam posljednji put sudjelovao u Facebook izazovu za izbor 10 filmova, tu su od redatelja bili: David Cronenberg, John Waters, Pedro Almodovar, Woody Allen, Hal Hartley, Steven Sotherberg, Stephen Frears, Wim Wenders, Luc Besson, Michael Lehmann. Uvijek su tu naravno i francuski novi val, Bunuel, Bertolucci, David Lynch, “Big Ing” Bergman, Wong Kar-wai. Vaš skoro pa imenjak Michelangelo Antonioni. Od hrvatskih režisera Branko Bauer i Branko Belan. Od ex-Yu, tu su još Goran Marković, Miša Radivojević, Želimir Žilnik.

Psihoterapija glavni predmet interesa

Kao psiholog koji radi i psihoterapiju, koliko Vam problema u struci, kada s ljudima s kojima radite razgovarate od „here and now“ trenutku i fokusiranju na sebe, čini trenutačna situacija u Hrvatskoj koja već dugo nije osobito stimulativna niti daje puno prostora za neke optimističke varijante, kako s ekonomske tako i ostalih društveno političkih oblika funkcioniranja društva?

Psihoterapijom se dosta bavim u zadnje vrijeme, ona mi je zapravo sada i glavni predmet interesa. Nadam se da će tako biti i ubuduće. Što se tiče ekonomskog aspekta, jako me zanima područje coachinga iz bihevioralnih financija, jer mislim da odnos prema novcu u našoj kulturi jako puno govori i o nama. Tu možemo puno naučiti o sebi, a osvještavanja na tom putu često pridonose da u konačnici budemo i uspješniji na ekonomskom planu. Što se tiče odnosa prema “here  and now”, ne bih to nazvao problemom. Čemu uostalom nečiji challenge rješavati izvan okoline, kad će se ta osoba u tu okolinu vratiti čim seansa završi? U nama, ali i u okolini, nalaze se i naši resursi i deficiti, koje je dobro identificirati, imenovati i proraditi.

U psihoterapiji jest predviđeno da klijenti dolaze sa svojim aktualnim homeostatskim adaptacijama, u kojima su više ili manje u kontaktu sa sobom i okolinom. Kroz terapijski proces nastojimo facilitirati taj kontakt i stvoriti sigurno okružje da se klijent izrazi. To što zovete “here and now”, barem kako ja doživljavam, je ono što već jest, takvo kakvo jest. Ne povezujem to s new ageom i tradicijama koje dolaze s istoka, nego s onim što bi Hegel rekao “Das Wahre is das Ganze”, istina je cjelina. Ako je dio te cjeline i neka frustracija, ta frustracija je također i dio osobne istine.

Kad na nekog utječu pesimizam, kriza i nefunkcioniranje društva, nije on zbog toga izvan “here and now”, nego je upravo cijeli taj kaos, iritacija i muka njegov trenutačni, aktualni “here and now”. I to je okej, jer ne postoji vanjska norma kako izgleda “here and now”. Nije to, dakle, neko uzvišeno prosvijećeno stanje na kojem još nismo, nego je to ono što već je. Resurs je naše kulture slobode i izbora da srećom ne moramo, uz mnoga odricanja, najprije doći do točke u kojoj znamo levitirati nad poljem lopoča, da bi se tek tada našli u “here and now”. Tako kako jest, nama je posve dovoljno i ako razmislite o takvom pristupu, vidjet ćete da je on superiorniji, praktičniji i prilagođeniji našem doživljaju svijeta.

Upravo život u Hrvatskoj, u ekstremu na koji jednostavno ne možete ne reagirati, daje nepregledno obilje materijala za psihoterapiju. Tlo je vrlo fertilno, ali još uvijek se malo sjemenki usudi proklijati

Misliti kako nam neki orijentalni “baba” iz rukava može istresti više stvari o nama od onog što možemo dokučiti sami, radeći po metodama Sigmunda Freuda, Fritza Perlsa ili drugih utemeljitelja psihoterapijskih škola, za mene je primitivan i ograničen pogled. Očekivanje da će nas neki “guru” instantno riješiti nevolja se u našem kontekstu ionako ne nadovezuje na kulture iz kojih takva tumačenja dolaze, jer to u njima i nije tako formulirano, nego na arhaično magijsko mišljenje naše vlastite kulture.

Sreća u nesreći je da su ovi osjećaji frustracije i izvrsno mjesto za početak psihoterapije, jer sve te peripetije koje spominjete imaju nekakav utjecaj na nas. Kad se osjećamo bijesno, nemoćno, prestrašeno, ili već ne znam kako, tu imamo emocije s kojima nešto možemo početi. Možemo reći – ok, sad ćemo na trenutak ostaviti po strani sve ovo što nam je u prvom planu – društvo, ekonomiju, šta već – i pričat ćemo o tim emocijama koje stoje iza toga. Kakve su one? Kad su se prvi put pojavile? Što vam treba kad vas one obuzmu? Osjećate li ih jače ujutro, ili navečer? Kad se one pojave, pojavljuje li se još nešto osim njih?

To je već psihoterapija i kako prorađujemo te emocije, mijenja se i naš “here and now”. Doduše, neće nas dovesti do toga da levitiramo nad lopočima, ali će nas dovesti do toga da bolje, lakše i uspješnije funkcioniramo u svojem vlastitom životu. Upravo život u Hrvatskoj, u ekstremu na koji jednostavno ne možete ne reagirati, daje nepregledno obilje materijala za psihoterapiju. Tlo je vrlo fertilno, ali još uvijek se malo sjemenki usudi proklijati.

Kao promatrač društva i vremena u kojem živimo – ima li više razloga za navučeni optimizam ili postoje neke niše koje doista daju mjesta nekom boljem sutra?

Ne znam. Tko tvrdi da to zna, ne govori istinu. Ali stvari nisu definitivne, pa tako niti ovo što se sad događa. Ta perspektiva doista pomaže. Neki put zaista mali događaj može izazvati goleme promjene – pogledajte samo to kuhanje šišmiša u Kini, to je mali događaj koji nas je dobro udesio. S druge strane, Alexanderu Flemingu jednog je petka popodne u  laboratoriju pao komad sendviča u posudu među stafilokoke i on to nije upratio sve do ponedjeljka. Tog ponedjeljka smo dobili penicilin. Moguće je naravno da sve bude i još gore, pa u principu nije loše biti svjestan i lijepih trenutaka oko nas. I meni se puno puta dogodilo da sam bio jako nezadovoljan jer je, kao, sve loše, pa sam sam sebi izgledao glup kad je postalo gore i ono loše od prije nije se više činilo tako strašno. S druge strane, kad postane bolje, možete imati više razumijevanja za svoju muku u prethodnom razdoblju.

A Vaši danas i sutra, mimo “Glave lava” na Dubrovačkim ljetnim igrama… neka petoljetka ili plan kuda, kamo i kako?

It’s complicated. Držite mi fige. Hvala.

Foto: Tomislav Birtić

Pročitajte još...

ĐORĐE KUKULJICA: Zagreb je hrabar grad, dokazao je to kroz povijest, dokazat će to i sada!

Grad čine ljudi, a ne arhitektura, a moji sugrađani su na kraju snaga, umorni, potrošeni, uplašeni, jednom riječju razoreni. To nije dobro. Zagreb je hrabar grad. Siguran sam. Samo treba dobiti pomoć tamo odakle je jedino i treba dobiti. Od gradskih i državnih vlasti i ponovno će to biti grad kakvog od malih nogu poznam. U svakom slučaju trebamo se držati zajedno!

Duška Nešić: Kostimografkinja koja stoji iza najvećih svjetskih blockbustera

Dubrovkinja Duška Nešić iznimno je cijenjena u svjetskoj filmskoj industriji, a za Mixer.hr otkriva kako je bilo raditi na megapopularnim svjetskim filmskim produkcijama Game of Thrones, Star Wars, Fan (Bollywood), Robin Hood, Knightfall, The Dark Tower, Bliss, Oslo...

Hrvatske glumice: Seksualni i svaki drugi oblik zlostavljanja je zločin i mora biti sankcioniran

I mimo institucije pod Facebook grupom 'Nisam tražila' mnoge su glumice, što anonimno, što pod imenom i prezimenom, prijavile slična iskustva. Marija Škaričić, Marijana Mikulić, Tara Rosandić i Tonka Mršić, sve diplomantice glumačkih akademija, s Mixerom su podijelile svoja razmišljanja o ovoj temi

Mare Milin: Ne volim trošiti svoje ni tuđe vrijeme na osrednjost

Nije ju lako nagovoriti na intervju, ali kada pristane i počne rezimirati o fotografiji, umjetnosti, 'new normal' vremenima, inspiraciji i snazi koja ju pokreće, rodnom kraju i moru, ili nekim životnim sitnicama koje imaju znatnu vrijednost, znamo da se isplatilo čekati

Povezano

Goran Bogdan otkrio što ga u životu pokreće!

Započeo je Weekend Media Festival, a s njim i kampanja #onostomepokrece. Mixer.hr i organizatori kostimirane humanitarne utrka Zagreb Advent Run s ciljem promocije kvalitetnog života i širenja poruke o tome kako moramo pronaći i probuditi #onostomepokrece

Počeo je dugo iščekivani 14. Weekend Media Festival

Ella Dvornik-Pearce, Nikola Dujmović, Stjepan Orešković, Ivica Kostelić... samo su neki od poznatih panelista koji su otvorili ovogodišnji 14. Weekend Media Festival

6 zadivljujućih zvjezdanih događaja koje možete dodati u kalendar

Evo nekoliko astronomskih događaja koje ne smijete propustiti, a koji se događaju u razdoblju od listopada do prosinca 2021. godine

Vitomir Maričić: U ronjenju na dah u dubine imam puno osobnih izazova

Višestruki svjetski rekorder i prvak u ronjenju na dah, volonter, ekološki aktivist, predsjednik AIDA Hrvatska, Vitomir Maričić danas starta kao dio hrvatskog tima na SP na Cipru. O svemu pomalo ispirčao nam je za Mixer, ali i kako je hrvatski tim na SP otputovao zahvaljujući crowdfunding akciji!

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime