U Bowievoj impresivnoj diskografiji poduži je popis albuma koje se mogu kandidirati za – vječnost. Jedan od njih je svakako ‘Station To Station’ iz 1976. kao projekt tranzicije s plastic-soula ‘Young Americansa’ na berlinski hladni robotski zvuk.
Svakako tu su i dva zgoditka nastala nakon selidbe u Berlin, upoznavanja s njemačkom elektroničkom glazbom te početka suradnje s Brianom Enoom: ‘Low’, album iz 1977. odrađen kao složenac elektroničkih instrumentalnih skladbi, koje anticipiraju new age estetiku osamdesetih, post punk, techno-ambient, i pjevanih brojeva te ‘Heroes’ koji je donio veći utjecaj krautrocka i europske progresivne ili avangardne rock-scene.
Album kojim je Bowie cementirao svoje mjesto na svakome zidu slavnih
U najužoj konkurenciji je i – pokazalo se iznimno utjecajan – ‘Scary Monsters And Super Creeps’ iz 1980. no, ako bi valjalo uprijeti prstom u album kojim je Bowie cementirao svoje mjesto na svakome zidu slavnih rock and rolla tada je to ipak: ‘Ziggy Stardust’.
Gdje je tajna Bowievog trajanja i očito nepotrošenoga ‘Ziggyja Stardusta’? Ili, što to i desetljećima nakon prvog objavljivanja Bowievog petog albuma, čini ‘Ziggyja’ tako utjecajnim i nepotrošenim?
Bowie je i prije postavio temelje medijima tako omiljenoga mita o ‘kameleonu rocka’ no niska ključnih likova – Ziggy/Aladdin Sane/Thin White Duke… – kroz koje je Bowie projicirao svoje artističke vizije ali se i trajno poigravao idejom brisanja (ili relativiziranja) granica između stvarnosti i mašte, varljivog svijeta popističke iluzije i realnosti, upravo je u Ziggyju dobila najjaču kariku. Konačno, Ziggy je pomogao skovati stereotip i izgraditi mit o glazbeniku, pjevaču, skladatelju vječno mutirajućih žanrovskih sklonosti, glazbenog ukusa i imagea. Uostalom, riječ ‘image’ upravo je Bowie prvi izjednačio s glazbenim sadržajem.
Velika ‘Ziggy Stardust Tour’ protegla se na dvije godine
‘The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars’ je ne samo – poput ‘Sgt. Peppera’ Beatlesa, ‘proustovski suvenir prostora i vremena’ koji – kako je to odavno ustvrdio lucidni kritičar Fred Dellar – ‘dostojanstveno stari’, već album koji i danas iznenađuje.
Objavljen je 16. lipnja 1972. na etiketi RCA Recordsa u produkciji Bowiea i Kena Scotta uz sad već stalne suradnike (Ronson, Woody i Bolder) preimenovane u The Spiders From Mars. Začet i dobrano napisan kad i brojevi sa prethodnog ‘Hunky Dory’, ‘Ziggy’ je imao još jednu dodatnu ulogu: bio je album kojeg se, za razliku od prethodnika, moglo idealno koncertno promovirati dodavši mu i skladbe s ‘Hunky Dory’.
Velika ‘Ziggy Stardust Tour’ koja se protegla na dvije godine s koncertima u SAD, Europi i Japanu, počela je i prije objavljivanja albuma nastupom u Aylesburyju 29. siječnja 1972. Koncerti su bili posve drugačiji od uobičajenih rockerskih nastupa jer su uključivali teatarske elemente te promjene odjeće i make-upa ne bi li se što sugestivnije – i zabavnije – ispričala željena priča. A Bowie je temeljito promijenio image odrezavši negdašnje plave uvojke koji su bile vizualna kopča s prethodnom etapom.
Nova kratka frizura s kosom obojenom u narančasto, ekstravagantni make-up, drečave hrvačke čizme s vrtoglavo visokom petom, novo glamurozno futurističko scensko ruho s plavo-sivim kombinezonom te novom ‘glam’ androginom odorom The Spiders From Mars savršeno se uklapala u glazbu koja je nakon prvih snimki nadahnutih starim rockerima poput Chucka Berryja, postajala bliža Stoogesima i Velvet Underground no u mnogo boljim sviračkim izvedbama. Razrada Bowievog imagea nastavila se tijekom koncerata koji su promovirali album pa je uslijedila i narančasta ‘kokotica’ a la Presley te nova scenska ruha koji su učinili da se Bowie na sceni doimlje, kako je primijetio Paul Trynka u Bowievoj biografiji ‘Starman’, ‘kao paun izvanzemaljac’.
Ideja o Ziggyju (rock zvijezdi koja je na Zemlju dospjela iz svemira) kao Bowievom alter-egu
Sam album je nastajao kao niz nepovezanih skladbi koje su kasnije postale smislena cjelina formirana oko (naknadne) ideje o Ziggyju (rock zvijezdi koja je na Zemlju dospjela iz svemira) kao Bowievom alter-egu. U osnovi riječ je o posveti autsajderima (poput Iggyja te rock zvijezdama koji su profućkali uspješnu karijeru) no kod Bowiea nikad stvari nisu bile jednoznačne. ‘Ziggy’ je nosio i poruke o stardomu, seksualnom oslobođenju (u medijima je tih godina javno ispovijedao svoju homoseksualnost), govorio o narkoticima i politici ali za novu generaciju klinaca umornih od sivila i ekonomske krize koja je zahvatila Englesku početkom sedamdesetih, bio je tu i poziv za bijeg u šareni svijet glama. Ipak u osnovi ispovijedao je fascinaciju rock ‘n’rollom.
Primjerice, ‘Five Years’ je minimalistički rock broj s uvodnim (i zaključnim) bubnjem u ritmu otkucaja srca i naglašenim backbeatom te postupnom gradacijom teme sve do zaraznog zbornog refrena. S klavirom kojeg je odsvirao Ronson bila je lišena sola prepuštajući sjajnom vokalu glavnu ulogu. Bila je idealan nastupni broj za ‘konceptualni album koji ne robuje – konceptu’.
Skladba je nizom slika-proročanstava govorila o apokalipsi koja slijedi za pet godina. Razlog zašto je ‘The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars’ svih minulih godina bio aktualan i tako dobro ostario leži i u činjenici da je bio lišen čvrste narativne strukture klasičnog konceptualnog albuma. Jer, kako to veli i producent Ken Scott, ‘Ziggy“ je imao svega nekoliko tema povezanih zajedničkim okvirom dok su ostale skladbe bile tek ovlaš pridržane osnovnom idejom SF priče koja je ujedno bila i saga o rock zvijezdi i njenom uzletu i propasti. Nakon ‘Five Years’ slijedila je nova iznimna skladba. ‘Soul Love’ svojim optimizmom i raskošnom melodijom naličje je apokaliptične vizije prethode teme. Sjajan saksofonski solo i aranžman mire kabaretski jazzy iskaz, Brill Building pop produkciju, praskave riffove, puhače i cijeli repertoar zvučnih trikova i diverzija koje su zajedno sa solima Micka Ronsona odredili sedamdesete. ‘Moonage Daydream’ svojim je uvodnim heavy-metal riffom (i kasnijim Ronsonovim fraziranjem) bila je gotovo obrazac glama dok je široki zamah akustične folk gitare zajedno s pozadinskim vokalima bio kopča s Bowievom trubadurskom prošlošću i podsjetnik na izvanvremeno remek djelo SF-rocka ‘Space Oddity’.
‘Ziggy Stardust’ kao remek djelo
‘Starman’ je napisana i objavljena kao nastupni singl no bila je i ostala jedna od najboljih skladbi sedamdesetih i Bowievog opusa uopće! Govorila je o dolasku Ziggyja na Zemlju kao vjesnika nade i ljubavi a upečatljivi gudački aranžmani, kao i fascinantan gitarski solo (u kojem se osjete tragovi Georgea Harrisona i Claptona iz ‘While My Guitar Gently Wheeps’) i klavir, bili su djelo Micka Ronsona. ‘It Ain’t Easy’ – još jedan dragulj koji tekstom nema nikakve veze s glavnom radnjom albuma – križanac je folk-bluesa (kojem dodatni začin daje čembalo gosta Ricka Wakemana) kakav bi rado potpisali i snimili Led Zeppelin i lucidnog pop iskaza s refrenom i bogatim pozadinskim vokalima. Skladba kao jedini cover na albumu djelo je Raya Daviesa i Kinksa.
‘Lady Stardust’ koja otvara B stranu raskošna je balada s dramatskim nabojem u kojoj se ćute uplivi Eltona Johna i u Ronsonovom klaviru i Bowievom vokalu. ‘Star’ je pak prvorazredna glam rock tema s primislima na McCartneyeve stilizacije i Kinkse. Njene utjecaje moguće je u godinama koje slijede prepoznati i kod Sweet i Slade ali i New York Dollsa te garažnih punk bandova.
Četiri slijedeće skladbe bile su još utjecajnije: ‘Hang On To Yourself’ – jedna je od skladbi-začinjavaca punka a ‘Ziggy Stardust’ remek djelo. Ne samo da je inaugurirao vječni Ronsonov riff već u jednoj skladbi sugestivno ispričao cijelu priču o Bowievom novom alter-egu. ‘Suffragette City’ sa saksofonom, Bowievim ARP sintesajzerom (koji će biti obilato prisutan na kasnijoj ‘berlinskoj trilogiji’), klavirskim staccatom i ponovno maestralnim Ronsonovim riffom cementirao je cijeli jedan novi žanr! A za njim stiže ‘Rock’n’Roll Suicide’ kao iznimna završnica albuma s tipičnim Bowievim patentom: akustičnom gitarom i vokalom u temi koja raste prema finalu uz postupno uključivanje ostalih glazbala. Posebice su i danas dojmljivi puhači koji kao da su stigli ravno iz američke soul produkcije.
Bowie je sa Ziggyjem (kao i Marc Bolan) definirao eru glama te posvojio poigravanja s teatarskim, apsurdom, SF-om, androginijom, travestijom….
Netko je zgodno kazao da je baš ‘Ziggyjem Stardustom’ Bowie nadahnuo više glazbenih karijera nego li itko u povijesti popularne glazbe osim možda Velvet Underground svojim prvijencem i Beatlesa nakon invazije na Ameriku. I nije bio u krivu.