Mateja Medlobi je mlada društveno angažirana žena, atipičan predstavnik generacije koja bi trebala jamčiti funkcioniranje društva sljedeća desetljeća lagodnije nego dosad. U zadnje je vrijeme bila u središtu pozornosti kao asistentica Freda Matića na famoznom izglasavanju Rezolucije o stanju seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU, a bila je i jedna od nominiranihi za Ženu godine po izboru časopisa Zaposlena.
Mladi su sadašnjost, a ne budućnost
Vaš je aktivizam već godinama prisutan na ovim terenima, počevši s angažmanom koji je primijećen i rezultirao lani nagradom Ponos Hrvatske, do recentne uloge pri izglasavanju famozne Rezolucije o stanju seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava u EU, pa i nominacije među 5 žena za Ženu godine. Svi su angažmani vrlo humane naravi i društveno odgovorni. Jeste li tipski predstavnik Vaše generacije, mladih skrbnih ljudi, ili iznimka koja potvrđuje pravilo da su ljudi mahom koncentrirani ne na opće, nego prvo na svoje dobro?
Mislim da danas mlade generacije reagiraju na različite društvene probleme i da postoji neka kolektivna svijest i odgovornost. I drago mi je da sam dio toga i da na neki način sudjelujemo u kreiranju naše budućnosti. Često pričamo o tome da nam je dosta onih floskula o tome kako su mladi naša budućnost. Mi smo sadašnjost koja baš tim aktivnim angažmanom kreira budućnost. I to je dobra stvar za Hrvatsku i za sve nas.
378 za : 255 protiv – što brojke i statistika govore o realnom stanju i raspoloženju u Europski parlamentu vezano uz prava žene na pobačaj? Očito je tema oko koje se igra demokracije i brojanja lomi na one konzervativne i liberalnije. Ako pogledate EU kao tvorevinu za sebe, koliko je društveno političko stanje u Hrvatskoj refleksija onoga što zatičete u EU, a koliko naše društvo kaska za modernim tokovima razmišljanja?
Prije svega moram istaknuti da u toj temi nema prostora za politiziranje i podjele. To je prije svega pitanje prava na zdravlje. I nitko ne može i ne smije to koristiti za političke igre. Meni je drago da je Europski parlament pokazao da ima većinu koja će stati u obranu ljudskih prava i neće dopustiti da se preko teme pristupa na zdravlje i ženskih prava manipulira. Hrvatska je tu, nažalost, bliža Poljskoj i Mađarskoj, a za koje znamo kako stoje. I to je razočaravajuće, ali to nas samo tjera da budemo glasniji i da ne dopustimo nikakvu regresiju. A, uostalom, to sada i Rezolucija jasno kaže.
Kroz inicijativu ‘Ljudi za ljude’ svjedočimo zaista ekstremnom siromaštvu. Pa ljudi nam u 2021. godini žive bez vode, struje i krova nad glavom. A sad po novom i u kontejnerima
Krenuli ste u socijalnu politiku iz ideala. Koliko se razlikuju teorija i praksa u smislu onoga što ste zatekli na terenu od onoga kako ste predmnijevali ili željeli da stvari izgledaju? Jesu li ljudi u Hrvatskoj spremni na uvažavanje i toleranciju suprotnih stavova svojima ili je to neki još uvijek predaleki ideal tip?
Teorija i praksa se razlikuju, ali dobra teorijska podloga nam daje mogućnost da efikasno djelujemo u praksi. Ako me pitate konkretno oko siromaštva u Hrvatskoj, kroz inicijativu “Ljudi za ljude” svjedočimo zaista ekstremnom siromaštvu. Pa ljudi nam u 2021. godini žive bez vode, struje i krova nad glavom. A sad po novom i u kontejnerima. To ne samo da nije održivo, nego je i opasno po zdravlje i život tih ljudi. Mene teren u Glini svaki put šokira, ma koliko god puta da odem. Kad vidite baku koja 50 i nešto godina noću nije vidjela svjetlo jer nema struje, to je izvan svake granice. I konstantno se pitam gdje su tu sustavi koji bi takve stvari trebali prevenirati i sanirati?
A što se tiče drugog dijela pitanja, mogu reci da diskusiju utemeljenu na suprotstavljenim političkim argumentima uvijek pozdravljam i to je način na koji učimo i rastemo. Ali konkretno oko teme SRHR rezolucije – tu smo bili suočeni s lažima i manipulacijama od strane političkih protivnika, nijedan konkretan argument nismo čuli. I to je poraz njihove politike, kada pribjegavate fetus lutkama, prljavim manipulacijama i kojekakvim izmišljotinama, onda priznajete da argumenata nemate.
Naš je ured savršeni spoj mladenačkog profesionalnog entuzijazma i političke mudrosti i iskustva, zato su i rezultati tu. Iznijeti ovu rezoluciju nije bilo lako
Zastupnik Fred Matić je neumoran
Što konkretno znači biti asistentica gospodinu Fredu Matiću na njegovom trenutačnom položaju? Koji je opseg poslova i koordinacijska širina koju morate obaviti?
U najdoslovnijem smislu to znači asistirati zastupniku u obavljanju njegova posla. Od svakodnevnih priprema do koordinacije na razini odbora, plenarnih sjednica i slično. Ono što moram reći da je posao onoliko dinamičan koliko ga zastupnik/ica naprave, a nama zbilja nikada nije dosadno. Zastupnik Matić je neumoran, ima mnoštvo ideja svaki dan, pomiče granice političkog djelovanja i to je veliki profesionalni izazov. Uz to, on je dugi niz godina u visokoj politici i drago mi je da uz njega možemo učiti.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Mislim da je naš ured savršeni spoj mladenačkog profesionalnog entuzijazma i političke mudrosti i iskustva, zato su i rezultati tu. Iznijeti ovu rezoluciju politički nije bilo lako i zastupnik je bio izložen nevjerojatnim pritiscima sa svih strana. Netko s manje političkih utakmica u nogama bi možda i odustao, a on je taj koji je i nas nekada tjerao i motivirao kad je bilo teško. I to je dodana vrijednost ovog posla – timski rad i odnos sa zastupnikom koji je presudan.
Magistra ste socijalne politike po struci i vokaciji. Koliko je trenutna pozicija ono što Vas zadovoljava u poslovnom napretku, a koliko je samo faza u nekim novim angažmanima? Što je Vaša najveća poslovna strast?
Ova pozicija je nešto što nisam očekivala, no izuzetno sam zadovoljna i profesionalno učim i napredujem, što mi je najvažnije. Najveća strast u profesionalnom smislu i ono što mi je presudno kod odabira posla jest mogućnost pomicanja nekih granica, u nedostatku boljeg opisa. Ključno mi je tu da u poslu vidim neku višu svrhu, cilj i mogućnost da se borim za ono u što vjerujem i ono kako ja mislim da bi naše društvo trebalo/moglo izgledati. I zahvalna sam da mi ova pozicija to itekako omogućuje.
Predugo godina mi sami gledamo državu koja propada jer je talac kojekakvih kumova, rodbinskih veza, političkih poznanstava i slično
Je li, prema Vašem iskustvu, u Hrvatskoj nužno biti članom neke od političkih opcija (HDZ/SDP/Možemo/MOST…) da bi se profesionalna karijera lakše konzumirala? Koliko je omjer političkih podobnosti i profesionalizma prisutan u našem društvu?
Sigurno da je favoriziranje političke podobnosti ispred profesionalizma veliki problem. I nije to slučaj samo kod nas, to vidimo i u drugim zemljama. I činjenica je da je meritokracija i dalje apstraktan pojam za mnoge. Ako mene pitate, profesionalizam i sposobnost, iskustvo, zasluge apsolutno moraju biti presudni. I mi koji smo politički aktivni gledamo iz prve ruke kako se neki procesi odvijaju po raznoraznim “ruka ruku mije” načelima, umjesto da se objektivno biraju najbolji za pojedine poslove ili pozicije.
Predrag Fred Matić: Ova je rezolucija jedan centimetar pomaknula Zemlju unaprijed!
No, to se kad-tad mora slomiti i definitivno smatram da je prvi korak prema tome veća uključenost mladih u procese donošenja odluka jer vjerujem da mlađe i novije generacije ne žele više takav sustav. Predugo godina mi sami gledamo državu koja propada jer je talac kojekakvih kumova, rodbinskih veza, političkih poznanstava i slično.
Kad vidim skupinu ljudi, od kojih se inače mnogima putevima ne bi nikad susreli, kako surađuju i usmjere 110 posto od sebe da baki Ljubi dopremimo struju nakon 50 i nešto godina – to je nevjerojatan osjećaj
Najponosnija sam na inicijativu ‘Ljudi za ljude’
Koje su Vam dosadašnji uspjesi, odnosno postignuća najdraža u opsegu Vaših djelovanja i angažmana, a oko čega ste se razočarali? Ako možete konkretizirati neke situacije…
Pa mogu iskreno reći da sam definitivno najponosnija na inicijativu “Ljudi za ljude”, to je zaista zajednica ljudi koji su pokazali da je i nemoguće moguće kada postoji volja. Ta jedna snježna kugla koja se „zarolala“ je nevjerojatna i tu ne govorim sad samo o nama koji smo nekako lica te priče, nego i o mnoštvu donatora, prijatelja, poznanika, tvrtki, kolegica, stanovnika Gline i okolice koji su neumorni u tome da zajedno pokušamo odgovoriti na što više potreba. Kad vidim skupinu ljudi, od kojih se inače mnogima putevima ne bi nikad susreli, kako surađuju i usmjere 110 posto od sebe da, primjerice, baki Ljubi dopremimo struju nakon 50 i nešto godina – to je nevjerojatan osjećaj. I nevjerojatno je biti dio toga.
A sto se razočaranja tiče, takve situacije i ne pamtim, ali mogu reći da me, primjerice, u tom cijelom procesu oko rezolucije razočarala spoznaja da postoje cijele organizacije koje će danonoćno raditi na tome da spriječe da, primjerice, ja kao žena imam pravo odabrati što ću s vlastitim tijelom. To je razočaravajuće, ali i obvezujuće. Jer, svaki put kada nas, a pritom mislim prvenstveno na žene i naša prava, ovako besramno napadnu, obvežu nas da još više branimo ono što su nam naše bake i prabake izborile.
Moja karijera i moj aktivizam su moj odabir
Uz sve te angažmane, imate li vremena za privatan život u dovoljnoj mjeri ili se događa, sukladno tempu života u novom mileniju, česta situacija da posao preuzima najveći dio života, ali kad ga se radi s ljubavlju nema se osjećaja da se biva u neku ruku kolateralnom žrtvom karijere?
Moja karijera i moj aktivizam su moj odabir i svjesna sam povlaštene pozicije u kojoj se nalazim, a koja mi dopušta da radim i da se uz posao posvetim još nekim stvarima. Ali isto tako sam svjesna da danas mnoge žene nemaju tu mogućnost ili da imaju karijere uz koje još i skrbe za djecu, starije članove kućanstva, odrađuju neplaćeni kućanski rad i još nebrojeno puno toga. To govori o nevjerojatnom obujmu posla i obveza kojima žene žongliraju svakodnevno, ali i o potrebi za efikasnim sustavima skrbi za djecu, za starije i sl. Ali moram priznati da mi je smiješno da takva pitanja oko usklađivanja privatnog života i karijere redovito dobivaju žene. Ne sjećam se da sam ikada pročitala da su nekog kolegu to pitali.
Kako izgledaju Vaši radni i slobodni dani u Bruxellesu i s obzirom na odgovoran posao? Jeste li podložni stresu i ako jeste, kako ga se i čime rješavate?
Vjerojatno smo svi podložni stresu. Nažalost, to je svakodnevnica užurbanog života koji većina nas živi. Najveći stress relief mi je vrijeme s obitelji i partnerom, društvom, prijateljicama. I putovanja kada mogu i kad se pruži prilika.
Voljela bih da oni među nama koji su u mogućnosti pomoći, to i rade, da se solidarni aktivizam razvije kao neki naš nacionalni identitet
Da možete, ne čarobnim štapićem, nego konkretnim djelovanjem kao što činite dobiti društvo po mjeri – kako bi izgledala Hrvatska? I povratak na realnost, koliko joj vremena realno treba do toga?
Moja neka idealna Hrvatska bila bi ona gdje je solidarnost temeljna vrijednost i gdje postoji snažna kolektivna svijest o tome da smo dio društva i da to znači gledati šire od samog sebe. Graditi društvo po mjeri nameće pitanje – po čijoj mjeri? Voljela bih da oni među nama koji su u mogućnosti pomoći, to i rade, da se solidarni aktivizam razvije kao neki naš nacionalni identitet. Ako mene pitate, to vrijedi više od prazne simbolike i floskula o domoljublju koje sada slušamo na svakom koraku.
I na kraju, jesu li Vam nagrade i nominacije koje prepoznaju Vaš rad značajne i koliko usporedivo s konkretnim slučajevima obitelji s kojima ste pomogli? Zapravo želim Vas pitati, ima li humanost alternativu i ne bi li Vaš način rada trebao biti standardom koji bi bio dijelom opće kulture svakog domaćinstva?
Svaka nagrada je, naravno, nešto na što sam ponosna i zahvalna sam na priznanjima. No, neusporedivo je to sa osjećajem da ste nekome pomogli. Ali to se veže na ono što smo maloprije pričali – solidarni aktivizam u obliku koji je moguć za svakog od nas. Netko od nas može otići u Glinu i pomoći baki Ani s vrtom, netko može uplatiti susjedu za obnovu potresom razrušene kuće, netko može otići provesti popodne igrajući se s klincima koji su u bolnici. Ali sve to zajedno čini nekakvo drugačije društvo, ono u kojem smo svjesni vlastite odgovornosti u kolektivu koji činimo. Hrvatska kao društvo je već puno puta dokazala da zna reagirati u kriznim situacijama, da pomaže kad treba, a kad bismo to pretočili u način života i izvan takvih kriznih situacija i utkali u naš identitet, u to što nas čini Hrvatskom, već bismo pomaknuli planinu. Zajedno, jer drugačije ne ide, ako mene pitate.
Fotografije: privatan album