Šimun Matišić Quintet
Tribute to B. P.
Croatia records
*****
To nije ni rutinirani hommage od (nažalost najčešće) udvorničke vrste faksimilnih grebanja po ostavštini majstora a bogme ni puko šetanje nekima od općih mjesta diskografije već prava topla – pače i emocionalna – posveta Bošku Petroviću.
Šimun više nije genijalni tinejdžer koji je već prvim albumom fascinirao zrelošću glazbenih promišljanja i virtuoznom tehnikom sviranja već (i dalje ‘drsko mlad’) glazbenik koji nema nikakve potrebe za sviračkim egzhibicionizmom. Pače, spreman podijeliti i pažnju i minutažu sa sjajnim glazbenicima svog Quinteta.
Jednostavnije suvremeno i naglašenije ‘bluzersko’ ruho
Šimun dobro zna da su mjera pa i pridržavanje maksime ‘manje je više’ daleko važniji od ‘viška nota’ i brzine sola a ‘poniznost’ pred ostavštinom velikih autora/instrumentalista – pa ma kako da se to činilo kontroverznim – jedini pravi putokaz do vlastitih interpretacija tuđeg izvornika. Jer ‘Tribut To B.P.’ je baš takav projekt; album u kojem se ponizno klanja ostavštini izvornika svjestan njene vrijednosti i izvanvremenosti, no ne libeći se dati svoje viđenje. Formula je to koja bezgrješno prolazi kad god se originalima pristupa otvorena srca ali i otvorenih čakri kao kreativnih vrtloga vlastitih glazbenih nadahnuća.
Kao, primjerice, u ‘Blue Sunsetu’ (itekako dobro znanom Boškovom standardu bluesa ‘za iza ponoći’ s trubom ‘podebljano’“ puhačima BP Convention Big banda) koji je izvedbom sjajnog Šimunovog Quinteta – mada naizgled na istom tragu izvornika – dobio jednostavnije suvremeno i, rekao bih, naglašenije ‘bluzersko’ ruho. Dakako i ono s izvrsnim ‘leadom’ trube Davora Križića no ništa manje upečatljivim klavirom Matije Dedića te izvrsnim učinkom bubnjeva Krune Levačića i basa Zvonimira Šestaka. Novo čitanje je možda – namjerno ili ne, nije baš važno – možda više nego li kod originala istaklo i srodnost Boškove teme s melodijskom frazom blues standarda Billie Holiday ‘God Bless The Child’. Šimun je, naravno, dao svoj obol no nesebično prepuštajući glavnu ulogu Križiću i Matiji.
Sjajna završnica sjajnog albuma
Novo čitanje je još izraženije u još jednom općem mjestu B.P.-jeve diskografije – temi ‘With Pain I Was Born’. Naime, u novom ruhu, umjesto gitarskog sitnoveza koji je dao začin poznatoj izvedbi BP Conventiona s boxa ‘B.P. Collection’ u jazz-rock ruhu, kreće sa žustrim Šestakovim basom i Levačićevim brzacem gotovo tribalnih tomova osiguravajući na samom početku pravu dramu a tijekom cijelog broja hipnotičku ritmičku potku. Dakako uz čudesne preplete vibrafona i klavira.
Ulaskom Križićeve trube a potom Matije i Šimuna kao da se cijela tema seli i prema Milesu Davisu s ‘Bitches Brew’ ili ‘On The Corner’ albuma. Levačićev bubanj temu vodi ka orgazmičkom finalu prije fantastične gotovo lirske Šimunove završnice. Ona je pak došla neposredno prije sfumatozne Matišićeve emocijama natopljene autorske posvete Bošku i ‘njegovom’ Grožnjanu u temi ‘In Grožnjan, After All This Years’. Ozračene – s iznimnim Matijinim klavirom i Šimunovim vibrafonom – i jazzom i klasikom.
Kakva završnica ionako sjajnog albuma! A za kraj jedna izrazito osobna opaska: hvala Šimunu i družini s kojom je ušao u studio što me nagnao da opet, kao nekad, zavrtim i CD-ove i ploče velikog Boška – i to od onog meni tako milog albuma BP Conventiona s genijalnim ovitkom Borisa Bučana do sjajno složene antologije na CD-ima ili famozne ‘kutije piškota’ s 10 albuma. Jer Boško mi, baš kao i njegov BP Club, očito i dalje jako fale.