Blaženka Rogan autorica je prve sveobuhvatne knjige o mobingu na radnome mjestu pod nazivom ‘Moberi: psihopati i sociopati na radnome mjestu’, koja je lani objavljena u izdanju Školske knjige, a ujedno je i predsjednica Udruge Mobing Stop.
Ustrajno se zauzima da se konačno u Hrvatskoj usvoji Zakon o zabrani svih vrsta zlostavljanja na radnom mjestu, no priznaje nam kako po tom pitanju nije optimistična. Iako je zakon napisan i osobno je sudjelovala u tome, tvrdi kako za sada nema velikog zanimanja ni vladajućih ni mjerodavnih institucija da se implementira.
Mobing proučava 20 godina
Kao predsjednica Udruge već dulje vrijeme pomaže žrtvama mobinga i potiče ih da se bore za dostojanstvo, zdravlje i život. Ujedno je i sudska vještakinja, miriteljica u Ministarstvu rada i Ministarstvu pravosuđa, a predaje i na fakultetima kao gost predavač. I sama je, nažalost, bila žrtva teškog i dugotrajnog mobinga za koji još traje sudski proces, a u intervjuu nam otkriva koliko je ozbilja ova ‘pošast’ modernog društva, tko su najčešće zlostavljači na radnom mjestu i što svatko tko osjeti da je mobingiran mora napraviti da se zaštiti…
Rekli bismo kako je svojevrsni trademark Vašeg rada – borba protiv mobinga. Što je bila inicijalna iskra? Neko privatno iskustvo ili samo prezasićenje spoznajom koliko je uvriježen u svim segmentima društva?
Mobing proučavam 20 godina i počela sam gotovo slučajno. Nisu mi bila jasna određena događanja kojima sam svjedočila kada je osoba koja je trebala biti pohvaljena za svoj rad optužena za suprotno – zlostavljanja i diskriminiranja. Nije mi u tom činu bilo logike pa sam se posvetila proučavanju zbog čega se to dogodilo. Što sam više proučavala, to sam postajala svjesnija koliko je takvo ponašanje učestalo i prisutno u našem društvu, ali i koliko se vješto prikriva kao da ne postoji. Žrtve se boje progovoriti ili tužiti zlostavljača zbog straha od otkaza, a zlostavljači sigurno neće loše govoriti sami o sebi.
Kako je vrijeme više odmicalo, shvatila sam da gotovo ne postoji osoba, s kojom sam razgovarala, koja nije i sama bila žrtva mobinga ili ne pozna nekoga tko je bio izložen mobingu, a s jako puno ljudi sam razgovarala. Moje prvo predavanje o mobingu bilo je sada već daleke 2006. godine. Pisala sam stručne i znanstvene radove na temu mobinga i diskriminacije, a neki od njih su i s međunarodnim recenzijama.
Nažalost, moje privatno užasno teško iskustvo zlostavljanja uvjerilo me je kako ipak teorija ne može predočiti sve strahote takvih nedjela. Unatoč tome što sam teoretski sve znala, kada sam se našla u vrtlogu zlostavljanja, bila sam prisiljena trpjeti kao i sve druge žrtve. No, moje teoretsko znanje mi je ipak pomoglo jer sam odmah znala o čemu je riječ. Posebice stoga jer sam dobar broj godina radila kao rukovoditeljica Službe ljudskih potencijala i odlukom Uprave društva imenovana povjerenicom za zaštitu dostojanstva radnika. Tako sam i sama provodila postupke zaštite dostojanstva radnika među kojima je bilo i slučajeva mobinga.
U vrtlogu mobinga počelo je stradati moje psiho fizičko zdravlje i morala sam potražiti pomoć. Između ostalog sam pri Medicini rada polazila zajedničke sastanke s drugim žrtvama mobinga i vidjela koliko je ogroman broj ljudi te koliko su užasne posljedice zlostavljanja na zdravlje žrtava. Ljudi su dolazili iz svih sektora iako ih je najviše bilo iz državnih firmi tako da mogu reći i iz ovog iskustva da je mobing prisutan u svim segmentima društva.
Kako sam danas predsjednica, a bila sam dugogodišnja dopredsjednica Udruge Mobing Stop javljaju mi se žrtve iz cijele zemlje i traže savjete ili pomoć. Svjedočila sam brojnim strašnim pričama i sudbinama. Također su mi poznati slučajevi suicida i to ne jednog zbog toga što žrtve više nisu mogle trpjeti zlostavljanje, a nailazili su i na nerazumijevanje okoline. Mnogo je žrtava mobinga koje su se teško razboljele od opakih bolesti, infarkta, moždanih udara. U knjizi to detaljno opisujem.
Danas je postalo gotovo normalno vrijeđati, ponižavati, podcjenjivati i uništavati dostojanstvo drugoga jer se to ne smatra nekakvim lošim činom i uobičajeno je. No, takvo ponašanje nije normalno i ne može biti normalno
Svatko ima pravo na čast i dostojanstvo
Kao specijalistica tog područja, a s obzirom na čestu pulpizaciju terminologije od strane medija – što je mobing u onom obliku kako je najprisutniji na našem terenu i našoj državi i koje su najčešći oblici istog?
Izvedenica riječi mobbing označava pojam zlostavljanja na radnom mjestu, a sastoji se od brojnih ponižavajućih, degradirajućih, obezvrjeđujućih postupaka s ciljem, planom i namjerom da se žrtvu eliminira s radnog mjesta. I to na način da se žrtvu toliko dugo psihički zlostavlja dok se ne razboli pa ode na bolovanje ili da otkaz zbog toga što više ne može podnositi toliku količinu obezvređivanja i zlostavljanja ili je se toliko uznemirava da žrtva postaje smušena i počinje raditi pogreške koje se onda koriste protiv nje kako bi joj se uručio otkaz.
Ljudi koji nisu osobno bili žrtve mobinga dosta olako prilaze tom problemu, čak se i šale na taj način ne shvaćajući težinu i dubinu problema. Pokušajte zamisliti koliko je to zaista teško kada u nekoliko mjeseci ili godine dana ili više potpuno zdrava osoba se teško razboli ili razmišlja o suicidu. Od kraja 15. stoljeća sve do Prvog svjetskog rata ljudi su u dvobojima branili svoju čast i dostojanstvo. Zbog samo jedne uvrede bili su spremni poslati u smrt sebe ili drugoga.
Danas je postalo gotovo normalno vrijeđati, ponižavati, podcjenjivati i uništavati dostojanstvo drugoga jer se to ne smatra nekakvim lošim činom i uobičajeno je. No, takvo ponašanje nije normalno i ne može biti normalno. Svatko ima pravo na čast i dostojanstvo, a to je zajamčeno kako Ustavom, mnogim međunarodnim konvencijama i EU direktivama.
Mobing se nikada, ali baš nikada, ne događa slučajno. To je ciljano, planski i smišljeno opstruirajuće djelovanje prema žrtvi koje je planirano unaprijed. Istraživanja pokazuju da se u Hrvatskoj najčešće događa mobing od strane nadređenih, odnosno vertikalni mobing. Vrlo često je prisutan i strateški mobing kada rukovodstvo želi eliminirati određene radnike ili skupinu radnika bez određenih kriterija. Postoje i druge vrste mobinga o kojima sam pisala u knjizi.
Jedno istraživanje koje je proveo Državni zavod za statistiku RH 2011. godine, na uzorku od 1,609.000 radnika, utvrdilo je da je 87% ispitanih doživjelo neki od oblika mobinga, a 73% je doživjelo mobing od strane nadređenih. Mislim da je ovo dobar odgovor na Vaše pitanje. Mobingiraju se uvijek najbolji i najkvalitetniji radnici. To su i oni koji govore protiv nepravde, zauzimaju se za prava radnika, koji su omiljeni u kolektivu, često samohrane majke, žene pred mirovinu, novo zaposleni radnici. To su čavli koji strše i koje treba zakucati.
To rade loši poslodavci koji vladaju autokratski, bahato i uglavnom bez potrebnih kompetencija, kako stručnih tako i osobnih, kako bi se pokazalo primjerom drugima kako će završiti i drugi ako ne budu poslušnici. Istraživanja pokazuju da je mobing usko povezan i s nezakonitim radnjama. Ali to je i logično. Dobar poslodavac koji radi u skladu sa zakonom, kod kojeg su pravila jasna, koji je kompetentan i stručan te ima osobne ljudske kvalitete i empatičan je – nikada neće zlostavljati radnike. To rade oni drugi, psihopati i sociopati.
Mobingiraju se uvijek najbolji i najkvalitetniji radnici. To su i oni koji govore protiv nepravde, zalažu se za prava radnika, koji su omiljeni u kolektivu, često samohrane majke, žene pred mirovinu, novi radnici
Osim osvješćivanja javnosti i tematiziranje problema pred javnošću, koji su sve ‘alati’ borbe protiv mobbinga? Što kažu zakoni?
U knjizi sam i to detaljno opisala. Ovo područje, po meni, zakonski nije pokriveno u dovoljnoj mjeri. Nemamo zakon o mobingu iako je bilo pokušaja da se usvoji. Iako postoji odredba o imenovanju povjerenika za zaštitu dostojanstva radnika kod poslodavaca koji zapošljavaju više od 20 radnika, vrlo često taj povjerenik ne provodi zaštitu radnika objektivno nego u korist poslodavca ili zlostavljača. Kako ne imenuju radnici povjerenika između sebe, nego ga imenuje poslodavac, on instalira na to mjesto poslušnika i mislim da je takva odredba potpuni promašaj.
Ako postoji sindikat u tvrtki radnik može potražiti pomoć od sindikata. Vrlo često sindikati pružaju stvarnu i veliku pomoć ali ima i onih drugih primjera kada sindikalni povjerenici ne pružaju potrebnu zaštitu zlostavljanim radnicima. Također, žrtva se može obratiti sudu i tražiti zaštitu svojih prava i za to treba imati dosta dokaza.
Mobing nikad nije slučajan i ne prolazi nezapaženo
Uvriježeno je mišljenje da je teško dokazati mobing. Ne bih se s tim složila jer se mobing ne događa neprimjetno. Svi u okruženju su ga svjesni, ponekad i prije nego sama žrtva. Događaju se odstupanja u odnosu na prijašnja radna zaduženja i ponašanja, i za to uglavnom postoje dokazi. Potrebno je dokaze prikupljati i pisati Dnevnik mobinga.
Žrtvama je to često teško jer u zlostavljanju prvo stradaju emocije i duša. Žrtva je konfuzna, zbunjena, prestrašena, ne zna što se događa i zašto, te često ne zna kome da se obrati i što napraviti kako bi se zaštitila. Osjeća se bespomoćno. Potrebno je to stanje osvijestiti, shvatiti da se to radi namjerno i da neće proći samo od sebe. Žrtve se često dodatno opterećuju poslom kako bi dokazali da su dobri, no to je beskorisno.
Treba razumjeti da mobing nije napad na žrtvu zbog toga što ona jest ili nije nešto učinila nego je to atak na njenu osobnost, na nju kao takvu. Ta osobnost smeta zlostavljaču i zbog te osobnosti kojih su zlostavljači često u deficitu žele eliminirati žrtvu. Kada se to osvijesti, puno je lakše žrtvi zauzeti se za sebe i početi poduzimati korake kako bi se zaštitila.
Uvriježeno je mišljenje da je teško dokazati mobing. Ne bih se s tim složila jer se mobing ne događa neprimjetno. Svi u okruženju su ga svjesni, ponekad i prije nego sama žrtva
U Kaznenom zakonu ima određenih odredbi koje se odnose na elemente mobinga, ali koliko mi je poznato, postupci mobinga se u sudskim postupcima ne provode na taj način nego najčešće kao povrede iz radnih odnosa, i na razini prekršaja, a što mislim da nije ispravno. Mobing je pokušaj ubojstva i to sam dokazala, no u Hrvatskoj se na njega gleda prilično blagonaklono, što nikako nije dobro.
Zlostavljači koji su najčešće psihopati i sociopati kako nisu prokazani nikada ne budu kažnjeni za svoja nedjela, često iz jedne radne sredine odlaze u drugu. I to na pozicije gdje glume kvalitetne stručnjake i šire bolesti pa i smrt svojim žrtvama, radno okruženje čine nepodnošljivim, smanjuju produktivnost i kvalitetu rada, uz mnoge druge negativne učinke koje sam opisala u knjizi.
U Zakonu o suzbijanju diskriminacije su također propisana i zabranjena diskriminatorna postupanja te su zabranjeni svi oblici diskriminacije, uznemiravanja, kao i zaštita od viktimizacije. U mobingu je uvijek prisutna i diskriminacija po nekoliko osnova. Zakonom o obveznim odnosima zabranjena je, među ostalim, povreda prava osobnosti (pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast i dostojanstvo).
Ustavom je posebno istaknuta važnost poštovanja prava svakog čovjeka. Zakonom o radu propisana je obveza poslodavca o imenovanju ovlaštene osobe koja uime poslodavca prima i rješava pritužbe na diskriminaciju, uznemiravanje, spolno uznemiravanje tzv. povjerenik za zaštitu dostojanstva radnika. Nekada ulogu povjerenika preuzima Etičko povjerenstvo. Vrlo često je to samo forma.
Poznat mi je slučaj kada je radnica odbila seksualno uznemiravanje, dobila je otkaz. Od stresa je pobacila, a kada je podnijela pritužbu Etičkom povjerenstvu u tvrtki u kojoj je bila zaposlena sa svim dokazima i izjavama svjedoka, odbili su istražiti slučaj i izjavili da nema dovoljno elemenata za pokretanje postupka. Takve izjave su monstruozne i nehumane, ali ukazuju i na diskriminirajuće okruženje te tvrtke koja je i poznata po određenim kriminalnim radnjama. Iako bi povjerenik za zaštitu dostojanstva radnika trebao uživati posebnu zaštitu od viktimizacije, to u praksi vrlo često nije tako pa se zna zlostavljati povjerenike ako pruže radniku zaštitu.
U mobingu je uvijek prisutna i diskriminacija po nekoliko osnova. Mislim da sudovi ne provode uvijek postupke u slučajevima zlostavljanja radnika u skladu s EU direktivama koje propisuju za slučajeve u kojima je u pitanju diskriminacija, obrtanje tereta dokazivanja koje prelazi od radnika na poslodavca odnosno poslodavac treba dokazivati da radnika nije zlostavljao ili dozvolio zlostavljanje (poslodavac je obavezan štititi dostojanstvo radnika), a ne obrnuto – da već istraumatizirana i bolesna žrtva mora dokazivati zlostavljanje.
Nažalost, imala sam priliku čuti jednu uvaženu sutkinju koja je uz sve dokaze o mobingu i posljedično i otkazu radniku izjavila “Pa možda je radnik sam kriv što je dobio otkaz”. Koliko mi je poznato, nemamo sudske vještake za mobing, a znanje sudaca, po osobnom uvjerenju, nije dostatno u tako složenim pitanjima. Tijekom sudskih postupaka žrtve se upućuje na psihijatrijska vještačenja, ali psihijatri ne daju mišljenje je li to bio mobing ili nije, nego ima li žrtva psihičke poremećaje i/ili bolesti.
Mislim da se to područje treba dodatno urediti jer nije u skladu ni s međunarodnim konvencijama ni s EU direktivama. U EU već godinama postoje zakoni o sprečavanju mobinga, no u RH ne iako ga imaju i zemlje u okruženju pa i one koje nisu članice EU. Praksa pokazuje da ovakav pristup našeg zakonodavstva i sudova nije dobar, jako je puno mobinga koji se sve viši širi, a vrlo je malo podnesenih tužbi i donesenih presuda prema zlostavljačima.
Mobing je pokušaj ubojstva i to sam dokazala, no u Hrvatskoj se na njega gleda prilično blagonaklono što nikako nije dobro
Mobing ubija žrtvu!
Koja su Vaša iskustva s neriješenim slučajevima mobinga? Je li takvih više i je li zapravo stalno prisutan u društvu?
Moja knjiga je proizašla iz završnog rada na Međunarodnom sveučilištu, kada sam obranila svoj završni rad s temom šteta zbog mobinga – kada sam dokazala 5 hipoteza od kojih je jedna da mobing ubija žrtvu! Moj završni rad je izazvao veliko zanimanje i kolega i drugih te su mi mnogi sugerirali da ga pretočim u knjigu. To sam i učinila. U radu se, kao i u knjizi, pozivam na više od 300 izvora iz cijelog svijeta, stručnjake iz raznih područja koji su govorili o velikoj štetnosti mobinga – kako za tvrtke u kojima se mobing događa, tako i za žrtve, obitelji, društvo pa i državu.
Knjiga je izašla u svibnju prošle godine, i do sada je prodana u gotovo 800 primjeraka. To također pokazuje koliko je tema aktualna. U prvom dijelu knjige pišem o onome što nije dobro vezano za postupanje prema mobingiranim osobama, opisujem zlostavljače, uzroke mobinga, faze provođenja, posljedice po žrtvu, ali i šire te kako se žrtva može zaštititi. Opisivala sam i konkretne priče iz života.
Kako sam educirani menadžer za ljudske potencijale te imam znanja o poslovanju malih, srednjih i velikih poduzeća, u drugom dijelu knjige pišem o tome kako bi trebalo biti, kako bi se trebalo pravilno rukovoditi tvrtkama te pojašnjavam zbog čega je to tako. Podržavam cjeloživotno obrazovanje i školovala sam se s prekidima 40 godina pa sam tako određena stečena znanja pretočila i u knjigu.
U svakom radnom okruženju postoje poslovni pritisci uvjetovani rokovima ili raznom drugim poslovnim okolnostima. Znaju se dogoditi i povišeni tonovi i svađe, ali se ljudi ispričaju i dalje se nastavi raditi kao da se ništa nije dogodilo. Poslovni pritisak nije mobing. U mobingu to nije tako. Bez ikakvog ozbiljnog razloga inscenira se sukob ili napad na žrtvu koji je ranije planiran i taj sukob samo eskalira bez pomaka u pozitivnom smjeru ili prema rješenju.
Počinje se izbjegavati žrtva i ne želi se s njom razgovarati o navodnom problemu kao često ni o drugim važnim stvarima vezanim za posao kako se razgovaralo prije napada. Žrtvi nije jasno što se događa. Dojučerašnji kolege okreću leđa i postaju neprijatelji. U tome je razlika.
Po mojim saznanjima, ima neusporedivo više neriješenih slučajeva nego riješenih u slučajevima mobinga i u tvrtkama gdje se mobing događa, a što sam pojasnila ranije, a i na sudovima. Poznato je da ljudi nemaju povjerenje u pravosuđe, a jedan od razloga je sigurno i takav pristup prema zlostavljačima.
Navest ću jedan primjer. U slučaju dugogodišnjeg mobinga samo temeljem postojećih odredbi Kaznenog zakona zlostavljač je trebao dobiti, ako se zbroje sve pojedinačne kazne kumulativno, više od 40 godina zatvora, a presuđeno je kao prekršaj iz radnog odnosa bez ikakvih pravih posljedica za zlostavljača. Takav pristup sigurno odvraća žrtve od tužbi i vjere u pravosuđe. Činjenica je da se mobing jako širi i prisutan je gotovo svugdje. Rekla bih da imamo pandemiju mobinga, no o tome se i dalje vrlo stidljivo govori i čini se kao da se ta tema i dalje izbjegava.
U našem društvu ima mnogo oblika diskriminacije
Vaše višegodišnje iskustvo u poslovnim sferama hrvatskog društva – je li pogodovalo uočavanju još nekih vrsta diskriminacije mimo mobinga i kojih? Šovinizam? Seksizam?
Kako sam dosta godina bila visoko pozicionirani menadžer u velikoj državnoj tvrtki i bavila se poslovima ljudskih potencijala, tako sam vidjela mnoga dobra i loša ponašanja. Diskriminacija na radnom mjestu je prisutna u gotovo svim područjima rada i radnih uvjeta, iako je zabranjena u svim pojavnim oblicima.
Pravo na život bez diskriminacije temeljno je ljudsko pravo. Pojam diskriminacije se odnosi na odvajanje ili izdvajanje po bilo kojoj vrsti ili određenju. Diskriminatorne osnove su različite, ali su zabranjene. U mobingu se diskriminacijom žrtva izdvaja iz uobičajene radne sredine i atmosfere, iz uobičajenih uvjeta rada i života. Ugrožava se njezin socijalni i društveni status, stigmatizirana je, u njoj se javljaju osjećaji bijesa, tuge i osamljenosti.
Izdvojit ću samo pojam izravne diskriminacije koja je uvjetovana nekim od diskriminatornih osnova kada se osobu stavlja ili je stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u sličnoj situaciji. Kako se mobingom žrtva u mnogo čemu stavlja u diskriminatorni položaj u odnosu na druge radnike ili situacije u kojima se prije nalazila, potpuno je jasna poveznica diskriminacije i mobinga. Pravo na život bez diskriminacije jamče mnogi međunarodni dokumenti.
Nažalost, u našem društvu ima mnogo pojavnih oblika diskriminacije, ali ima i mnogo poticanja na diskriminaciju. Do poticanja na diskriminaciju dolazi i ako rukovodstvo tolerira mobing, neprimjerena ponašanja ili tolerira diskriminirajući ugođaj u tvrtki te time daje podređenima do znanja da nije sklono određenom radniku ili grupi radnika. Teži oblici diskriminacije su kada je diskriminacija počinjena prema nekoj osobi po više osnova ili je počinjena više puta ili u duljem razdoblju. To je tzv. produljena diskriminacija ili ona koja posljedicama teško pogađa žrtvu.
Uznemiravanje je oblik nasilja na radnom mjestu. Određuje ga svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova koje se smatraju diskriminatornima kojima je svrha ili stvarno je povreda dostojanstva druge osobe, a uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo radno okruženje. Takvim ponašanjem se želi drugu osobu poniziti, emocionalno i psihološki iscrpiti, a čini se brojnim negativnim ponašanjima. Mnoge sam oblike diskriminacije opisala u knjizi.
Seksizam je po osobnom uvjerenju znatno prisutan u društvu u raznim pojavnim oblicima. Vjerovanje u superiornost jednog spola u odnosu na drugi je po meni arhaično, ali ima mnogo onih koji su još uvijek duboko u uvjerenju ispravnost takvih stavova. Seksizam je i svaki oblik izražavanja koji se temelji na ideji da su neke osobe inferiorne odnosno superiorne u odnosu na druge na temelju svog spola. Kako sam bila u Povjerenstvu za ravnopravnost spolova u prošlom sazivu Skupštine Grada Zagreba, ozbiljno sam se uz moje kolegice i kolegu zauzimala da se ti stereotipi smanje. Mogu reći da je to teška borba jer su takvi stereotipi duboko ukorijenjeni u našem društvu.
Šovinizam je, po osobnom uvjerenju, puno manje prisutan. Ima povremeno pojava koje bi se mogle okarakterizirati kao šovinističke, no to su po meni rijetki i pojedinačni slučajevi. I o seksizmu i o šovinizmu se otvoreno progovara, kritizira se i to je po meni dobro, ali nije dobro da se ne govori više o mobingu i diskriminaciji. Puno puta sam svjedočila da ljudi ne razlikuju jedno od drugog pa ni ne znaju uopće što pojam mobinga označava iako su bili u uvjerenju da znaju.
Nekompetentni menadžment najveći je krivac za mobing
Koliko je s poslovne strane Hrvatska još uvijek tvrdo patrijarhalno društvo u drugoj dekadi novog milenija? Ili nije uopće?
Smatram da je Hrvatska i dalje tvrdo patrijarhalno društvo. Ogleda se i u upravljačkim tijelima nekih državnih i gradskih tvrtki. Poznato je na koji način se zapošljava ili se zapošljavalo u tim tvrtkama. Često nisu bitne kompetencije, ni osobne ni stručne. Poznati su vicevi o kupnjama diploma u susjednim zemljama.
Nije rijetko da se taj netko s lažnom diplomom dokopao pozicije i iz pozicije u deficitu osobnih i stručnih kompetencija, iz straha da se ne prepozna neznanje, iz bahatosti zbog postignute pozicije bez ikakvog pokrića, nalazi se u poziciji moći iza koje često ništa ne stoji osim borbe za vlastiti interes. Svakoga tko se nađe na tom putu treba eliminirati.
Ogleda se u izjavama pojedinih političara. Borce za ljudska prava se stigmatizira i naziva pogrdnim imenima čak i fizički napada, a da se uopće na razumiju određeni pojmovi. Mislim da je jako puno posla i otvaranja svijesti pred nama. Slikovito rečeno, trnovit je put pred Hrvatskom i njezinim stanovnicima u mijenjanju nekih svojih tvrdih stavova. Vjeru i optimizam mi daju mladi ljudi koji su ipak ponešto drugačiji u svojim shvaćanjima, stavovima i ponašanjima.
Koliko je mobinga rašireno online i komparativno s ofline načinima zlostavljanja u kojim se sve oblicima ispoljava?
Kako je mobing raširen svuda, naravno da je prisutan i to u velikom obliku u korporacijama u kojima se provodi i online. Sigurnosna strategija je često dosta slabo postavljena i sigurnosni propusti unutar same kompanije su dosta česti i to najčešće zbog ljudskog faktora. Sigurnosna politika nekog sustava nalaže razvoj preventivnih sustava zaštite od svih oblika korporativnog i individualnog nasilja, od individualne špijunaže, provjere zaposlenika pa nadaje.
Svaka kompanija ima štete od provođenja bilo kojih vrsta i oblika kaznenih djela i korporativnog nasilja. Poslodavci mogu vrlo lako neovlašteno ulaziti u računala i kontrolirati što se na njima radi kako u radno vrijeme tako i izvan radnog vremena. Moguće je i događalo se da su se privatni mailovi koji su bili pridruženi uz službene zloupotrebljavali i sadržaji iz privatnih mailova koristili u službene svrhe – kako bi se žrtvu optužilo za određene postupke, diskreditiralo i smjestio joj se otkaz.
Također, bilo je primjera kada se ulazilo u službena računala te se brisala kompletna službena dokumentacija u trajanju od 10 do 15 godina pa i više, kao i službeni mailovi u istom tom trajanju kako bi se žrtvu optužilo da ništa ne radi i uručio joj se otkaz. Nekima je potpuno normalno očekivati od zaposlenika da budu 24 sata dostupni online iako to nisu nikakvim dokumentom regulirali kao ni Ugovorom o radu i u tome ne vide ništa loše.
Sva istraživanja koje sam provela kao i svi stručnjaci iz područja korporativnog upravljanja čije radove sam proučavala govore o tome kako je nekompetentni menadžment najveći krivac i snosi najveću odgovornost za nasilje na radnom mjestu. Bez obzira na to provodi li ga sam, potiče diskriminaciju ne osuđujući zlostavljače ili ne provodi nultu toleranciju na nasilje i zlostavljanje na radnom mjestu.
Time stvaraju loše uvjete za rad, izazivaju prekomjeran stres kod radnika, stvaraju lošu organizacijsku klimu, nema organizacijske kulture čime se generira povećan broj bolovanja, povećava se broj ozljeda na radu, sagorijevanje na poslu, povećana je fluktuacija zaposlenika, smanjena je motiviranost radnika i veliki su financijski gubitci za korporacije. Neodgovorni i nesposobni menadžeri koji su uzročnici takvih situacija su ubojice dobiti.
Zakon o zabrani svih vrsta zlostavljanja nije implementiran
Vaši planovi za neka buduća razdoblja i aktivizam – ne samo po pitanju tog centralnog područja Vašeg interesa zasad…
Ono što bi me činilo osobno sretnom je da se usvoji zakon o zabrani svih vrsta zlostavljanja na radnom mjestu, no po tom pitanju nisam optimistična. Iako je zakon napisan i osobno sam sudjelovala u tome – za sada nema nekog velikog interesa da se implementira.
Kao predsjednica Udruge i dalje želim pomagati žrtvama mobinga i poticati ih da se bore za svoje dostojanstvo, zdravlje i život jer na to ne samo da imaju pravo nego im je i obveza. Kako sam sudska vještakinja i dalje planiram provoditi vještačenja. Miriteljica sam u Ministarstvu rada i Ministarstvu pravosuđa te ću i dalje provoditi postupke mirenja u kolektivnim radnim sporovima. Predajem na fakultetima kao gost predavač i stručnjakinja u određenim područjima te planiram i dalje držati predavanja jer me to veseli.
Možda se nađe vremena i za neki novi znanstveni rad u području mobinga. Kada završi moj sudski spor, otvoreno ću progovoriti o tome što sam proživljavala kao žrtva i čemu sam sve bila izložena. Sada to još uvijek ne mogu. Često sam čula sugestije da napišem i drugu knjigu. Neke ideje se rađaju i imaju veze s mobingom, no neka to bude tema za neki drugi intervju.