Prije par dana jedna je non korona agencijska vijest prošarala medije sklone domaćim glumačkim izletima u inozemstvo. Gogo Bogdan postaje prvim hrvatskim glumcem u povijesti nominiranim za nagradu Europske filmske akademije, EU Oscara.
Za glavnu mušku rolu u koprodukcijskoj drami “Otac” srpskog redatelja Srđana Golubovića. Riječ je o intimnoj drami oca kojem zbog siromaštva, gubitka posla i spleta okolnosti, institucije oduzmu sina. On s juga Srbije kreće u Beograd u potragu za njim, prilikom čega se stubokom mijenja njegova luzerska pozicija. Također, radi se o još jednom oporom, surovom, sumornom, ali realnom filmu zasnovanom na stvarnim likovima i događajima. Čovjek po čijoj je priči nastala ekranizacija zove se Đorđe Joksimović. Nakon što je izgubio posao u tvornici, majka djece završila na psihijatriji, a djeca dodijeljena hraniteljskoj obitelji, on iz očaja pješke kreće na put tri stotine kilometara dug, u Beograd, obratiti se za pomoć direktno državnom Ministarstvu za rad. Njegov road trip na kruhu i vodi, krvavim žuljevima i oderanim potplatama cipela, vodi ga pored napuštenih i devastiranih tvornica Srbije, krijumčara ljudima koji ga nagovara na otmicu djece, vukova ljudi i ljudi vukova. Odatle se projicira slika jednog vrlo zapuštenog, oronulog, na izdisaju polusvijeta. Hrvatska i Srbija ovdje nisu alegorije već vrlo stvarna susjedska sela u kojima je moment razumijevanja njegove patnje i poistovjećivanja neizbježno nalik.
Vidjet će se to i po sličnom motivu s obzirom da je ‘Sam Samcat’ Bobe Jelčića s Rakanom Rushaidatom bio motivski slična priča o borbi oca za viđanje djeteta, samo je privatni pakao i golgota drugačije estetski i narativno dramaturški vođena. Redatelj Golubović je zajedno sa scenaristom Ognjenom Sviličićem odlučio malčice prilagoditi stvaran tok događaja prikazujući kroz individualnu priču raslojavanje jednog duboko tranzicijskog društva koje se ni mentalitetom niti bilo kojim evolucijskim faktorom nije prilagodilo tranziciji iz stoljeća u stoljeće. Kao što Hollywood voli happy endove uz zveckanje blockbusterske love na kasama onoga što se BC (prije korone) zvalo kinima, tako europski film voli tvrde, opore priče ljudi, čiji slučajevi mogu biti metafore Isusovih križnih puteva i patnji pojedinca razvučenog i razapetog na križeve. A onda snagom volje i prkosa, otpora i nadasve ljudskosti, kreću u borbe protiv svih čuda i zala koja su mu namjerena na put. Ovdje upada Gogo Bogdan.
Gogo će 12. prosinca na online pandemijskoj manifestaciji potražiti sreću od strane glasača EU Akademije među sljedećim imenima: Viggom Mortensenom (“Falling”), Madsom Mikkelsenom (“Another Round”), Lucom Marinellijem (“Martin Eden”), Bartoszom Bieleniom (“Corpus Christi”) i Eliom Germanoom (“Hidden Away”). Sjajnim i već viđenijim glumcima kako u europskom tako i američkom filmu, pa s te strane na glumačkim kladionicama u startu bolje pozicioniranim. No, fakt nominacije je s PR strane već dovoljno snažna činjenica. Prije njega je tu čast nominiranja prije deset godina imala Zrinka Cvitešić za glavnu žensku ulogu u filmu “Na putu” Jasmile Žbanić. Ali ovdje dolazimo do merituma stvari.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Sjajna vijest za ljubitelje filma jer je kontrakulturni pečat na tihu jezu i vječno podcjenjivanje koja se stalno provlači površnim tuzemnim medijima i gledateljima. Domaći glumci ne valjaju, domaći filmovi ne valjaju, domaći scenaristi ne valjaju, a o redateljima da ne spominjemo. Čast iznimkama, ali ništa to ne valja. Suhoparno je, dosadno, autistično, artificijelno, površno, plošno. E, osim ako se nađe stranjski kažiprst koji uperi smjerom u odabrane kazujući eee ovo vam je super super, tada postaje super. Šifra: Ničija zemlja, Danisa Tanovića. Jesmo ga zakucali tada. 2001. Oscar za najbolji stranjski film prve godine post-milenijskog buga.
Mnogi su mu kolege krenule čestitat, osjetivši ponos, oduševljenje, leptiriće u njegovo ime. I krenuli wohooohoohookat po društvenim mrežama svojatajući ga – naš Gogo, ovaj onaj Gogo, Gogo najbolji.
Gogo je .eben glumac. Bez daljnjega, ali ga ova nominacija nimalo ne uvećava niti čini ni zericu većim nego on to jest po svojim drugim, ostanimo samo pri filmskim rolama. Gogo je bio .eben i u ‘Sonji i biku’, i u ‘Broju 55’, i u ‘Svećenikovoj djeci’, i tako dalje i šire. Na kraju krajeva i televizijskima, ‘Fargu’ i ‘Panterama’ odakle je krenulo međunarodno štucanje na spomen njegova imena. Nominacija za ‘Oca’ svakako neće odmoći slavi njegova talenta, ali ni u čemu ga ne određuje, osim loto momenta u kojem se ne izvlače brojevi sistemom upuhavanja i provjetravanja loptica na 7/39 i 6/45. nego jednako propuhastog ukusa glasača Akademije.
Jako malo ljudstva će razumjeti i biti spremnima prihvatiti poziciju da ne postoji niti jedna jedina eminentna “umjetnička” nagrada na cijelom svijetu koja ima unisonu referentnost ni relevantnost za pečat nad nečijim kreativnim radom. Niti su to Oscari, niti EU Oscari, niti Zlatni lavovi, medvjedi, canneske statue i ostali A1 liga simboli nečijeg kreativnog trijumfa. Nisu to niti milijuni u kinima, a nisu ni izdvojeni i probrani stručnjaci ni kritičari koji će opet zbrajanjem statističkih sredina postati samo brojem oko čijeg se većeg ili manjeg postotka slažemo ili razilazimo u shvaćanju. Odluke Umjetničkih žirija ili statističara iz glasačkog tijela nagrada koji bi ti trebali reći – e ti si .ebeno najbolji, al’ tek sad kad smo ti mi rekli da si .ebeno najbolji, naprosto ciljaju samo na onaj 88% postotak publike koja puši taj psihološki model da drugi mogu i moraju reći kad nešto valja ili ne valja. Ne metrom, nego njihovom slobodnom, mahom uvijek vrlo strogo profesionalnom procjenom. Dodajte simbolić smajlić ovdje po vlastitom nahođenju.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Gogo je naprosto inteligentan lik i glumac. Pandan Sergeju Trifunoviću. Ta sorta glumačkog nerva. Nasljednici jednog Šove, Pavleta Vujisića, Rade Šerbedžije, Bate Živojinovića, Gage Nikolića i sličnih igrača ex Yu filma. Markantni, naočiti, a karakterno jasni. Sjajni ulazitelji u uloge. Kužeri karaktera. The glumci čiji dijapazon drži od akcijskih do mnogodramskih momenata. Ne zbog nagrada. Već zbog vlastitog rada i talenta. Btw, Gogo formalno ni nije glumac po kuženjima onog začaranog anemičnog kruga ‘umjetničkih’ snobova koji glumcima, redateljima, scenaristima, kamermanima i inim kreativcima, umjetnicima smatraju samo ljude s pečatom pripadajućih Akademija Dramskih Umjetnosti, propuštajući im pritom primijetiti da im jedan Gavella nije imao formalno obrazovanje. Niti da nečiji talent i mogućnost vrhunskog role playinga ne treba pečat nekih dvadesetstoljetnih institucija čiji su modeli rada ostali zakovani u srednji vijek, potpuno krivih psihologija kuženja nečijih kreativnosti i vrijednosti.
Naime, sve te kreposne i divne Akademije, Oscari, festivali, glasačka tijela, umjetnički kolegiji, savjetnici i vijeća su statistički i numerički generirani broj ljudi, koji s više ili manje struke, više ili manje lobiranja, više ili manje drugih intimnih momenata, dižu ili spuštaju palac nečijem radu. Kreacionizmu. Umjetnosti. Whatsofuckingever to zvali. Sve to nominiranje i nagrađivanje i izdvajanje blizu zamišljenih pijedestala zvuči lijepo i godi glumačkim taštinama. Onima kojima treba. Psiholozi će reći da ljudskoj prirodi po samom habitusu od perinatalnih vremena prija kad se tapšaju ramena, miluju tibice i govori pozitivno ili makar superlativno o njihovim kreacijama. Osobito na polju slobodnih umjetnosti, na kojima ne postoji mjerača nečijeg skoka u dalj, s motkom u vis ili zakucavanja iza leđa u zadnjoj sekundi. Ali ima subjektivnih, odokativnih, paušalnih, teško ili nikako mjerljivih individualnih procjena predstavnika struke koji su se eto baš nekim lotom imali prilike u datom trenu naći u situaciji i poziciji metafizicirati nad nečijim kreacijama. A glumcima, redateljima, nesigurnim karakterima, introvertima, ljudima s povećanim osjetilnim kapacitetima, samim time izloženijima na streljani, uvijek treba potvrda sa strane da je to što rade – erm, savršeno. Kašalj iz prvog reda publike.
Savršenstvo ne postoji. Nikada. Postoji samo zadovoljstvo obavljenim poslom. Postoji nasmiješena lica suradnika u procesu rada. Proces. To je sreća i mir. Ne postoji dobro ni loše. Postoji tvoje i moje. Postoji činjenica subjektivnih procjena tuđeg rada. Koja nikada nije točna ni ispravna, samo je jedna od. Nikada jedina. Evaluacija nečijeg rada s treće strane nikad nije bila niti trebala biti ikakvim elementom koji će imati ikakvu težinu. Završene ličnosti to znaju. Nesigurni karakteri ne znaju. I stalno traže konfirmaciju sa strane umjesto da je prekopaju dublje u samom sebi i vlastitim suradnicima i suputnicima u projektu. Asim Ugljen zna. Gogo zna. No, nije popularno reći javno jer se onda lynch mob nesigurnih diže na stražnje noge – jer dovodiš u pitanje prenašanje koncepta visoke umjetnosti u 21. stoljeću. Onakvim kakvim smo ga nekad znali s dvora kraljice Elizabethe koja je u rukavicama pljeskala glumcima i dvorskim ludama koji su joj patentirali koncept entertainmenta ili umjetnosti.
Činjenica je danas posve drugačija. Tommy Wiseau je često smatran kandidatom za laskavu titulu najgoreg redatelja svih vremena, uz čast svih B filmaša i njegovatelja trash estetike od klasičnih Cormana do Watersa, Uwe Bohla, Michaela Baya, Raju Gosnella, etc. I njegov ‘Room’ je djelo par exellance o čijoj su (bez)vrijednosti napisani eseji i eseji, proučavanja na katedrama i diplomski radovi. Do trena kad ga jedan superzabavni, inteligentni i pravični James Franco nije uzeo kao objekt svog ‘Disaster Artista’ te se logikom dvostrukog twista izokrenuo nad nečijim trashom pretvarajući prvotni predmet poruge snobova u višu umjetnost. Tuđa mjerila su uvijek na kraju krajeva samo tuđa mjerila i ništa više. Statistika, pečati i administracija.
Osmijeh i zadovoljstvo ljudi koji rade i žive svoju strast ne podliježu nikad ničijim kritikama niti evaluacijama. Otac nije ‘Room’. Otac je surov, opor i vrijedan film. Ali zato Gogo Bogdan jest James Franco. I za to mu ne treba nikakva nagrada niti kažiprst izvana. I on to, za razliku od ostalih 88% pušitelja komisijskih sistema nagrađivanja tuđih umjetnosti – zna.
Fotografija: Instagam @bogdangoranbogdan, @filmotac