Srijeda, 10 srpnja, 2024

Pop Cooltura: Đonom u facu i Bog je žena

Pravo pitanje je ukoliko svaka, bilo koja javno izgovorena riječ javnih osoba u bilo kojem segmentu djelovanja može i treba imati ikakav značaj, ako nije ono što se tiče područja njihova djelovanja i ono po čemu smo ih počeli pratiti i cijeniti

“Neka ti Svemogući unakazi lice i svima koji, pod sloganom slobode govora, vrijeđaju osjećaje više od jedne i pol milijarde muslimanskih vjernika. Nek ih Alah osramoti na ovom svijetu i u budućem. Alah je brz u obračunima, a to ćete vidjeti. Mi smo muslimani, volimo svog proroka Muhameda (nek je mir i Božji blagoslov na njega) više nego svoje majke, očeve, djecu, žene i sve ljude koji su nam bliski srcu. Vjerujte mi, ove provokacije će im se vratiti. One koji Alaha i njegovog proroka budu vrijeđali, Alah će i na ovome i na onome svijetu prokleti i sramnu im patnju pripremiti”, napisao je nedavno na službenoj stranici svog Instagram svemira Khabib Nurmagomedov, dagestanski MMA borac, neporaženi prvak lake kategorije u UFC-u, najjačoj svjetskoj borilačkoj organizaciji. Čovjek s multimilijunskom sljedbom poštovatelja njegovih vještina u kavezu. Referirajući se na izjave francuskog predsjednika Macronea koji je neskriveno, sa svoje pozicije moći, objavio rat svakoj vrsti vjerskog fundamentalizma, nakon što je profesoru u Francuskoj netom odrubljena glava zbog jelte dovođenja u pitanje nedodirljivost Alaha i svetaca iz Kurana. File under – odmazda za Charlie Hebdo karikature.



I izazvao salvu polariziranih mišljenja pro et contra javnog govora popularnih i poznatih osoba u čijim je stavovima neskriveni poziv na nasilje, tolerancija govora mržnje. Od nekritičkih podržavanja jer on je njihov maltene novi vjerski vođa Khabib, do jednako diskriminirajućih osuda po kojima se pokušava odvojiti djelo od čovjeka i poistovjetiti, automatski omalovažiti, njegovu svaku ljudsku osobinu koje je godinama pokazivao u borbama i respektu prema protivnicima drugih religija, boja kože, sredina. A tamo je uglavnom bio častan, respektabilan i uzoran.

Čini li ga jedna takva nespretna, nepotrebna, društveno neodgovorna, politički i moralno nekorektna izjava – odmah zločincem, lošim čovjekom?

Smije li pogriješiti? Nije to pitanje. Pravo pitanje je ukoliko svaka, bilo koja javno izgovorena riječ javnih osoba u bilo kojem segmentu djelovanja može i treba imati ikakav značaj, ako nije ono što se tiče područja njihova djelovanja i ono po čemu smo ih počeli pratiti i cijeniti. A tada se ne dotičemo više subjekta nego njegove publike.

Petogodišnji klinac iz ruralne planinske Rusije, planina Dagestana pod pokroviteljstvom oca Ambdulmanapa hrva s medvjedima. Doslovno. Živi odgajan asketski u strogom religijskom muslimanskom fundamentalizmu, silno vezan uz oca trenera i glavu familije. Zajedno s braćom i rođacima gradi sambo hrvačku karijeru i 25 godina poslije postaje neporaženi šampion MMA borbi u najjačoj svjetskoj elitnoj organizaciji UFC-u. 29 pobjeda, bez poraza. Jednu jedinu rundu je izgubio u svim mečevima prema dojmovima sudaca, tolika je dominacija bila. Prigovarali su kako je predvidljiv i jednodimenzionalan borac, ismijavali njegove tehnički nedotjerane šakačke tehnike, stalno mu tražili slabo mjesto i kao pročitali ga. Sve je iole opasne protivnike uključujući lajavog Irca Conora McGregora natjerao na predaju. Na treninzima zezancija, ali nikad, nikad, nikad ne pušta ni daleko jačima iz nekoliko kategorija većih od sebe da ga ruše ili dominiraju u njegovoj borbi. Nikad.

Otac mu umire početkom srpnja tekuće godine od posljedica koronavirusa. Imali su plan doći do 30:0 pobjeda i onda se umiroviti na vrhu. On slomi nogu tri tjedna prije borbe s dečkom za kojeg su mnogi stručnjaci borbe smatrali da će mu predstavljati najteži izazov u karijeri. I dobije mumps. Sa slomljenom nogom o kojoj nitko ne zna ništa, Khabib doslovno uleti, preleti kroz Justina Gaetjea, izdominira ga u sedam minuta borbe prikazujući nikad dotad viđen pritisak i silovitost slobodne borbe te ga tehnički na parketu završi u prvim minutama druge runde. Nakon pobjede pukne, kroz svu silu pritiska, rasplače se, padne na koljena i objavi kraj karijere prije planiranih 30:0 jer je majci obećao da se neće više boriti bez oca. Nikakav novac nikad mu nije bio motiv. Samo čast. Izazov natjecati se s najboljima. Dominacija rijetko, zapravo nikad viđena u svijetu borbi, boksa ili MMA. Uvijek respektabilan prema protivnicima. Užasno zabavan pristupom kad bi se u kavezu nadmudrivao i pričao s protivnicima i njihovim trenerima usred borbe. Kad je nastao kaos i skandal nakon borbe s McGregorom, Khabib je rekao da jedino što se boji jest oca – jer će ga stari razbiti kad se vrati doma jer nije poštivao protivnika. Povlači se na vrhuncu slave uz otvorene mogućnosti zarađivanja milijuna i milijuna dolara od još desetak godina moguće aktivne borilačke karijere. On drži riječ. I čast.

Pratim slobodne borbe od Branka Cikatića, ima tome petnaestak godina, gledam Cro Copa, Stipu Miočića, sve ove nove Forgačeve ATT momke. Bilo je i ima puno sjajnih boraca. I irski lajavac McGregor i karizmatični krimos Jon Jones dok si nisu potaracali karijeru ružnim vanring postupcima ili porazima, kako koji. Izzy Adesanya je dosad netaknut u UFC-u ali je prije toga legao i bio poražen par puta. Nitko nije ni blizu takvom životnom šampionskom i dignitetnom ustroju poput tog čovjeka koji je sugerirao da bi Macronea đonom u facu. Pričam cijelo jutro s burazom impresionirani koliko je časti i tih baznih ljudskih kvaliteta sazdano u čovjeku čiji je život i pristup istom poslužio kao – kleknut i kapa dolje koja inspiracija.
Kao Dražen Petrović nekad. Trud. Volja. Prkos. Rad. Rad. Rad. Respekt. Rijetko krasan primjer kako živjeti u svijetu fejka i kad je život film veći od filma. Khabib Nurmagomedov čiji životni put i stav u borilačkoj areni može biti školski primjer, uzor i inspiracija svim mulcima iz faking brda i ravnica Hrvatistana kako ne bi učili od pseudošminkera i političara koje ovdašnja klika stalno promovira po medijima kao bitne. Procurila je post festum borbe još jedna priča za zakucat mit i legendu o MMA borcu Khabibu Nurmagomedovu kao silnom čovjeku od respecta. Njegovog protivnika Justina Gaetjea na Fight Island u Abu Dhabiju na finalni meč za obranu titule su došla gledat oba roditelja. On (Justin) je cijelo vrijeme u susretu s medijima govorio kako nikad neće tapkati za predaju. Khabib je majstor samba, ruske verzije hrvanja, koji u parteru na podu dominira svoje protivnike i vrhunski je pri zahvatima kojima mora natjerati protivnike na predaju u tzv. armbaru – položaju u kojem se ruku dovede u neprirodni položaj te može puknuti, istegnuti ligamente etc., ako se borac u nevolji ne izvuče, ne preda i ne tapša. Kako je Khabib čuo Justinove izjave da nikad neće tapkat, kad ga je u drugoj rundi doveo u situaciju da završi borbu polugom na ruci nije to napravio da ne dovede lika (Justina) u situaciju da ga mora povrijediti ili mu lomiti ruku pred roditeljima nego je izabrao drugi način kojim ga je uspavao snažnim pritiskom nogama na vratnu žilu. Justin je ipak prvi puta u životu tapkao, sudac nije vidio, Justin je zaspao, Khabib ga je odmah pustio dižući ruke u smjeru Justinovih roditelja da se izvinjava da je sve ok. Justin se budi i dolazi i grli na podu Khabiba koji plače jer će za koji minut baciti rukavice i završiti karijeru. U kavezu koji mnogi smatraju najgrubljim sportom današnjice. Koliko human, častan i respektabilan čovjek i borac moraš bit za takvo što. Sitnica. A opet golemština od jednog od najvećih boraca 21. stoljeća. Koji će potom napisati što je napisao za Macronea. I?

Na žalost, ako se krene raslojavati doći ćete do toga da je sve vrlo relativno. I da je stari Albert bio jako u pravu. Nema zauzimanja strana niti opravdavanja tuđih postupaka, samo pokušavam razumjeti što ljude goni na diskvalifikaciju drugih i nemogućnost dozvoljavanja – prava na grešku.

Zašto bi Khabib bio odgovoran za svoju nepromišljenost i glupost i uvjerenja ako je to njegov životni stav i zašto bi ga se ticalo na koga će od njegovih to pratitelja to kako djelovati? Tiče li se autore nasilnih kompjuterskih video igrica u kojima je probadanja katanama i razjebavanja tuđih lubanja u litrima krvi wow efekt ili hit filmova hollywoodskih blockbustera u kojim je efekt to bolji što je veći bodycount, kada klinci pod utjecajem njihovih djela izvuku puške i pokokaju tridesetero učenika u nekoj školi?

U vrijeme kad islamistički fundamentalisti divljaju i ubijaju nasumce po Europi ne birajući slučajne žrtve, a sve u slavu Alahu, jer im eto naprosto tumačenje njihove svete knjige – Kurana – nije baš pretjerano jasno. I kad mimo korone bude vječno aktualno pitanje izbjegličkog ‘tihog pokoravanja’ Europe od strane ljudi drugačijih religijskih fundamenata, svako takvo izjavljivanje u najmanju je ruku nespretno i neetično. Dovodi u pitanje koliko te popularnost opravdava i štiti od gluposti i postoji li uopće nevidljiva granica izgovorene riječi?

Pustimo sad zakonske paragrafe i konstrukcije te slojeve moraliziranja oko odgovornosti za izgovorenu riječ u kontekstu slobode govore i kad ona prelazi dozvoljenu granicu u zamišljene prostore vrijeđanja osjećaja pojedinaca. Vrlo tanak led. Pojedine Muslimane koje vrijeđaju karikature Alaha zovemo fundamentalisti jer automatski prijete nasiljem ili smrću svakom tko se drzne dovesti u pitanje nedodirljivost njihovih svetaca. Katolike koji se vrijeđaju na dvojbenost i upitnost koncepta postojanja Boga u obličju starog sijedog bradonje s drvenim štapom koji nadgleda svoju pastvu i može sve, ali mu se ne da baš puno dirati u tu vrstu kreacionizma, njih ne nazivamo deluzionistima jer bi to bilo politički nekorektno. Ni protestante koje vrijeđaju nemogućnosti ljubljenja izloženog mrtvog sveca zaraženog koronom nije politički korektno nazvati patološkim pacijentima čija je trezvenost i podkapacitiranost tolika da spada u predložak za pilot epizodu Monty Pythona koja je snimana i spremana od 1967. i 1968., da bi broadcast na BBC-u bio pušten 1969.

Sve to ne činimo jer smo fino odgojeni, pristojni, politički korektni. I naučili smo ponešto o toleranciji u školi i obitelji. Nisu svi imali jednake start up uvjete. Ni kulturološki ni zemljopisno.

“Well it’s a 1969 and I don’t care, war across the USA…” ako ste krivo slušali stihove, revao je zvjerski Iguana Iggy Pop u Stoogesima u periodu prije nego će sirovom snagom razvaliti sve protopunkersko življe oko sebe. Ono što je stvarno pjevao je: “Well it’s 1969 okay, All across the USA…”. Tako je jednostavno krivo čuti, tumačiti, pročitati. Pogotovo u vremenima bez Googleta.

Mene recimo full vrijeđaju momenti podcjenjivanja mozga kad mi se želi imputirati i utuviti u glavu da Bog nije žena. Kao praktični vjernik ili skeptik, nazovite to kako hoćete, do trena kad mi se impresivni stari sijedi bradonja ne ukaže u realnom 3D obliku i stamenim glasom kaže: “Jurkaše, viđe me, postojim…”, želim vjerovati da Bog ako ga treba biti, izgleda upravo kao Alanis Morissette u Kevin Smithovoj ‘Dogmi’. Moje pravo i moja sloboda koja ni na koji način ne ugrožava one koji vjeruju u drugo naličje Boga. Ili nepostojanje istog. Oduzmite mi ga i bit ću jako uvrijeđen jer vrijeđate moja vjerska uvjerenja. Neću pozivati na omertu ni krvnu osvetu jer ste mi skrnavili ideju Boga, ali gledat ću vas s puno nepovjerenja kako dovraga i bestraga možete dovoditi u pitanje moje lice i naličje Boga. Da prostite, takav mi je Bog oku i uhu ugodniji. Makar cijelo vrijeme ne izgovorio ni riječi nego samo onaj piskutavi ton ‘kmiii’.

U dokumentarnom filmu ‘Zašto se mrzimo’ koji je u predprodukciji i koji bi, da nije korona state of minda već bio sniman, pokušavamo objasniti korijene mržnje među ovim našim balkanskim plemenima. Iskopati zašto se dovraga Splićani i Zagrepčani toliko koškaju, što smeta Šibenčane i Zadrane, Vukovarce i Osječane, Zagorce i Međimurce, Puležane i Riječane i tako dalje, duže, šire. Ili nas samo mediji pokušavaju uvjeriti u vječno tinjanje neke netrpeljivosti koje je bilo prisutno samo preko navijačkih skupina, a zapravo je empirijski neutemeljen mit. Ali načelni stav je kako je baza i geneza svake mržnje, zadrtosti, isključivosti, netolerancije i fundamentalizma bilo koje vrste kombinacija više faktora: nedostatak školovanja, slabo obrazovanje, indiferentnost u obitelji, nedostatak školovanja, nedostatak školovanja i nedostatak školovanja.

Limitiranost na uvjerenje kako je samo tvoje točno, uvijek graniči s vrlo opasnom isključivosti

Razlika između privatnih stavova, postupaka i izbora javnih osoba i poruka koje šalju svojim pratiteljima i društvene odgovornosti za isto, također je tema za debatu. Ali ne među onim ispraznim libertijancima i vječnim pseudointelektualnim snobovima koji teoretiziraju i seru li ga seru od nemila do nedraga, nego među ljudima koji te čuju na vrlo praktičnim i razumljivim osnovama.

Seanu Conneryju su izvukli u nekom ranijem intervjuu kada je rekao da je ok odgojno slapnuti ženu. Roman Polanski je osuđen za seksualno rokanje maloljetnica. Woody Allen je oženio pokćerku s njezinim pristankom. Michael Jackson je pod vječnom sumnjom kako je imao s maloljetnim dječacima Macauley Culkin naličja, blago rečeno, interesantan odnos. Bora Čorba je funkcionirao kao maestralni beatnik, vodeći pijanac pjesnik Balkana do „Ujeda za dušu“ i remek djela „Pogledaj dom svoj anđele“ nakon kojeg mu je mozak pod utjecajem veličanja nacionalšovinizma otišao u kvasinu. Debili koji su tukli Whitney Houston i Rihannu nisu vrijedni imena spomena. Bobby Shithead Brown i Chris Dickhead Brown. Činjenica što je Nobelovac Bob Dylan bio prema navodima nekih njegovih bivših žena mizogini gad ne umanjuje činjenicu da je pisao prekrasne ljubavne pjesme niti da to treba imati ikakvu paralelu, sto ljudi, sto dojmova. I tako šire dalje.

Jako bih uvijek odvajao nečiji javni lik i djelo od rada, to je suštinski pošteno i profesionalno, ali jako malo ljudi može raditi distinkciju između nečije profesije, rada i privatnih simpatija ili antipatija prema toj osobi. Ali to je doista njihov problem, odluka ili ograničenost. Ili?
Ali interpretacije zapravo nisu njihov problem nego publike i tumača. To da obožavaš Woodyja Allena na platnu i smiješ se njegovim bravuroznim dijalozima i scenarističkim idejama, ne znači da dižeš palac ako si kara pokćerku s njezinim pristankom. Ne vidim nikakve poveznice zašto bi ga to trebalo umjetnički umanjivati. Ljudski se može moralizirati i omalovažavati njegove nekreposne postupke i životne izbore, ali njegovo slobodno vrijeme i odluke su njegovo slobodno vrijeme i odluke.

Gle, svaki religijski fundamentalizam ne razumijem. S pozicije anarhičnog liberala kojem je razumljivo samo to da svim ljudima želim apsolutnu slobodu uvjerenja, djelovanja, kretanja, razmišljanja, vikanja, sve što ih ispunjava i čini sretnima, do trena kad ti prstom ne počnu mahat pred nosom ti trebaš ovako ti moraš onako. Tada se mijenja leksik.

Biblija i Kuran mogu biti apsolutno ista bajka samo su korišteni različiti psihodelici za pisanje. Snaga poruke – status maštovitosti Crvenkapa. Isti profil dosega i interesantnosti. Ali koga impresionira apsolutno je super dokle ih vjerovanje u štogod vjeruju čini sretnim. Mene zanima Khabib kao častan i vrhunski borac, ne njegova privatna uvjerenja. Svejedno mi je voli li Notting Hill, pere li čarape na ruke, izlazi li na izbore i što poručuje francuskom predsjedniku i je li zadrti Musliman ili misli o religiji i ženama isto kao i ja. Njegova stvar. U području u kojem ga pratim je uzoran, častan, respektan. Connery je bio simpa glumački lik, ne netko tko mi je poput Gene Hackmana najdraži ikad, ali netko koga cijeniš po ulogama. Jebe mi se jel želio ujedinit Škotsku, jel zagovarao slobodu afričkim kolonijama, ali da su rečenice o šutnut ženu ako nisu van konteksta i sredinom 60-ih zvučale mačističko šovinistički jesu. Ne bih duple kriterije. Sloboda javnih osoba na njihova privatna uvjerenja trebala bi prestat dočim se to kosi s tuđim slobodama. Tako da apsolutno kontra izjava i jednog i drugog, ali to nikako nije paralela koja umanjuje njihov sportski ili filmski uspjeh i rad. Njihovi privatni stavovi naprosto me ne zanimaju niti bi ikom trebali imati težinu. 

Ne bih rada završavao nekrologom, ali u osobama poput Mladena Kušeca leži odgovor kako se izbjegava mržnja

Život se posvećuje djeci. Toj zadnjoj liniji obrane od kontaminiranog svijeta odraslih. Djecu se tretira kao najvažnija bića u svemiru, što i jesu. I njihove se čiste, neiskvarene, netaknute mržnjom aure ne dira, ne siluje, ne oblikuje u smjeru mržnje. Pušta ih se da budu i da rješavaju svađe onim najbaznijim dječjim načelom – nemamo vremena ni znanja za mržnju. Dođi da te zagrlim pa da se nastavimo igrati.
Mržnja je intenzivan i naučen osjećaj koji se usađuje mahom u nenaučenim i neobrazovanim sredinama u kojima bilo koja vrsta vjerskog, političkog, spolnog fundamentalizma te potreba takvih nesigurnih pripadnika za grupiranja u krda i mase u kojima se osjećaju moćnije, snažnije i važnije. Pa zakonom velikih brojaka njih urlik i drečanje prevlada nad razumom i logikom i potrebom za nazivanje stvari i postupke svojim imenima. Nije uvreda vjernicima ako Bibliju i Kuran nazivaš bajkama čija maštovitost seže one pisca Crvenkape. Dapače, to je kompliment. Osim ako nisu pisane na pejotlima, gljivama i sličnim psihostimulansima. Onda je doping i izostanak urođenog talenta za maštu.

Bila su samo dvojica. Branko Kockica i Mladen Kušec. Potonji je napravio toliko tisuća djetinjstava prekrasnih. I izvukao toliko divota iz najzlatnijih usta i bisera tisuća i tisuća djece. I kroz Bijelu vranu i Tonkicu Palonkicu i Patuljke koji pojma nemaju, Hihhihihi hihotiće i sve druge izvedenice. Tolika životna energija i toliko dijete u 80-godišnjem momčiću. Toliko razigranosti i prekrasnosti duha. Bio je jedan od onih čija vam se siva pa sijeda kosa uvukla pod kožu na halo efekt i prvi pogled je postao onaj dalečni strikan i dio obitelji koji vas možda prerijetko posjećuje ali svaki put kad se pojavi njegov osmijeh je bio korisniji od čokolade. Jedan od onih koji su fakat znali svijet napraviti ljepšim i toplijim mjestom oko sebe.

Jednom kad sam bio jako mali mulac bili su pitali tko bi htio bit kad odrasteš – rekao sam onaj striko Bijela vrana. Još uvijek bih. Zauvijek bih.

I ne dirajte nam djetinjstvo. Nikad. Nikad. Jer tu leži odgovor na sva pitanja koja nikad ne treba postavljati. Djeca. Obitelj. Odgoj. Škola. Osmijeh. Sreća. Drugačijost. Zagrljaj.

Mržnja. What the fuck is that?

 

Fotografija: Instagram khabib_nurmagomedov

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime