Lucija Beden dvadeset osmogodišnja je Omišanka čije lice već dugi niz godina krasi brojne modne kampanje, editorijale i revije u Hrvatskoj. Osim svoje modne karijere, Lucija istodobno “pleše” sa diplomskim studijem komparativne književnosti te francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ova prekrasna Omišanka zaraznog karaktera i melankoličnog razmišljanja, koje ne ostavlja ravnodušnim, otkrila nam je svoje dnevne rutine, ispričala svoje početke i zagrlila nas nježnošću svojih odgovora.
Zašto ste upisali Filozofski fakultet? Jel’ oduvijek postojao zanimanje za književnost i jezike?
Pa zapravo ne. Cijeli život sam željela upisati Akademiju dramskih umjetnosti, smjer gluma. Samo jednom sam bila na prijemnom koji nisam prošla i prebrzo sam zbog nekih tadašnjih vlastitih strahova i “brija” odustala od toga. Filozofski je zapravo bio drugi izbor, a kako su mi jezici oduvijek bili fascinantni i kako mi je književnost oduvijek bila sigurno mjesto za bijeg te golemi izvor sreće i mira, odlučila sam se za francuski na Odsjeku romanistike te bugarski i slovenski na Odsjeku južne slavistike.
Francuski je bio logičan odabir jer me od malena sve što ima veze s Francuskom veoma privlačilo – osim što sam ga smatrala najljepšim jezikom na svijetu (a i danas, unatoč preddiplomskoj pokori, držim da je takav), voljela sam njenu glazbu, filmove, književnost, hranu, lokalitete, modu, mentalitet, itd. Slovenski i bugarski sam, pak, odabrala slučajno. Kako je Odsjek za južnu slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jedini odsjek koji nudi opciju studiranja dvaju jezika istodobno, mogućnost studiranja triju jezika odjednom zvučala mi je veoma primamljivo.
Bio je to u najmanju ruku dosta mazohistički potez, ali nije mi ni najmanje žao. Od bugarskog doduše nisam mnogo dobila, ali slovenski me apsolutno osvojio te se neočekivano strelovitom brzinom – što zbog svoje književnosti, što zbog svoje slatke milozvučnosti – popeo na vrh ljestvice gdje mjesto favorita dijeli s ostalim romanskim jezicima. Međutim, na diplomskom studiju sam Odsjek južne slavistike zamijenila odsjekom za komparativnu književnost tako da sam od ove jeseni opet u nekim novim vodama. Ali ok je, imam škrge za to 🙂
Ponekad mi bude žao što nisam jače ustrajala u želji o upisu na Akademiju, no ne pretjerano. Mislim da taj dio mene sada ispoljava van kroz manekenstvo, u nešto drukčijim i dražim oblicima. Uostalom, studiranje jezika i književnosti dovelo me do spoznaje kako su riječi zaista uvijek bile moj put te da je ljubav prema njima i igra s njima našla svoje plodno tlo na području prevođenja i copywritinga tako da sa sigurnošću mogu reći da imam osjećaj da sam trenutno upravo tamo gdje trebam biti.
Manekenska karijera
Već ste dugi niz godina poznato manekensko lice domaće scene, kako je započela Vaša manekenska priča?
Uvod moje manekenske priče nije ispisalo prvo lice jednine. Njezin početak mogu zahvaliti peru (skoro doslovno) svog prijatelja Bruna koji je prije devet godina Tihani Harapin Zalepugin napisao mail u moje ime. Znajući s kim ima posla, Bruno je bez puno razmišljanja i prethodnog nagovaranja na ideju da se javim nekoj modnoj agenciji onu nesigurnu i plahu Luciju koja svijet voli promatrati sa strane bacio u vatru kako bi rasplamsao onu koja se samouvjereno i bez zadrške predaje svojim strastima.
U početku je ova prva bila malo bijesna i uplašena dok je druga Lucija s uzbuđenjem iščekivala zaplet radnje. Danas su mu obje veoma zahvalne. Premda svaka priča ima svoj početak, vrhunac i kraj, mislim da moja unatoč dugogodišnjem odvijanju ovo drugo još nije doživjela. I veseli me što nije jer to znači da se, unatoč svoj sreći koju proživljavam radeći ovaj posao, tek imam čemu radovati! Dotad ću uživati u svim njenim zapletima, a rasplete i kraj ću, ja se nadam, doživjeti tek u nekoj dubokoj starosti s obzirom na to da se ovim ne planiram prestati baviti sve dok me noge nose.
Koje stvari Vas ispunjavaju u tome poslu? Što biste promijenili da možete?
Ispunjava me to što imam priliku biti dio kreativnih procesa i svojim radom doprinijeti nečijoj viziji. Uživam u mogućnosti transformacije, a više od ičega mi je drago kada je ekipa na setu zadovoljna s tim i vjeruje mi. Općenito nema boljeg od toga kada se na nekom projektu svi međusobno potičemo i volimo i uživamo u onome što radimo i što rade drugi. Takve mi suradnje luče golemu količinu endorfina u mozgu. Zadnje takvo snimanje mi je recimo bilo ono za brend Eltier mlade dizajnerice Ines Bašić . Osim nje, na setu su još bile i Nika Mokos (fotografkinja), Marcela Vrček (stilistica), Maja Gligorić (šminka) i Nuria Godvera Čolig (frizura) – sve redom kreativne, a ugodne, zabavne, tople i u svakom smislu divne žene s kojima je bio takav gušt radit da sam se doma, iako umorna, vratila sretna i prepuna energije.
Što bi promijenila da mogu? Honorare. Sve vezano za njih. Povećajte ih, isplatite ih (na vrijeme), a rad za ‘mukte’ izbacite s liste ‘opcija’. A ni omogućeno iće i piće na svakoj reviji ili snimanju dužem od 4 sata ne bi bilo loše.
Može li se u današnje vrijeme živjeti samo od modelinga u Hrvatskoj?
Rekla bih da se općenito i dalje ne može. Sigurno postoje pojedinci koji uspješno balansiraju modeling i influencerstvo te određeni broj poslova odrađuju izvan granica Lijepe Naše, no teško da mogu povjerovati kako većina ima pristojne prihode isključivo od modelinga u Hrvatskoj. Mislim da se i dalje radi o poslu koji sa strane zahtijeva još jedan.
Što bi promijenila da mogu? Honorare. Sve vezano za njih. Povećajte ih, isplatite ih (na vrijeme), a rad za ‘mukte’ izbacite s liste ‘opcija’. A ni omogućeno iće i piće na svakoj reviji ili snimanju dužem od 4 sata ne bi bilo loše
Jutra su mi najdraže doba dana
Jeste li naišli na velik broj predrasuda zbog posla kojim se bavite?
Mislim da ne postoji toliko velik broj predrasuda koliko velik broj ljudi koji vjeruje u njih par. Srećom, s takvima nikad nisam imala bliski susret s obzirom da ionako uglavnom egzistiraju po bespuću interneta, iza lažnih profila.
Međutim, moram priznat kako sam na Fakultetu tijekom preddiplomskog studija znala doživjeti neugodna odmjeravanja od nekoliko kolega čije je generalno ophođenje prema meni bilo nekako s visoka. Imala sam osjećaj kao da ne smijem pričati o tom dijelu svog života ako ne želim da me smatraju manje sposobnom jer je tobože nemoguće imati i u glavi i u nogama. Uglavnom se vrtim u krugovima u kojima su ljudi divnih, otvorenih, kreativnih i radoznalih umova pa ne nailazim na ništa drugo doli na zainteresiranost spram svog posla, a nisam zakinuta ni za podršku i bodrenje od najbližih što je zapravo najvažnije.
Snimanja znaju biti naporna, imate li neke svoje rituale? Kako se pripremate?
Nemam nikakve posebne rituale koje obavljam prije samih snimanja, u principu mi je najbitnije da sam naspavana. No, jutarnja rutina koja uključuje yogu, doručak i kavu je već pet godina nezaobilazna neovisno o tome je li taj dan na rasporedu snimanje, faks ili nešto treće jer sam od tada postala svjesna istinitosti one “Po jutru se dan poznaje”.
Dakle, vrlo mi je važno imati “moje” jutro, tj. napraviti yogu koja će me razbuditi i opustiti, upaliti glazbu uz koju ću sretnije i poletnije raditi zobenu kašu kojoj se veselim kao malo dijete te popiti eliksir života nakon kojeg krećem biti posve produktivna. Zbog svega navedenog mi je jutro postalo najdraže doba dana makar i dalje ne bih rekla da sam posve jutarnji tip, ali recimo da je opisano uplovljavanje u dan ključno kako za svakodnevno funkcioniranje, tako i za spremnost za rad.
Ako pitanjem, pak, ciljate otkriti neke moje beauty tajne, utoliko ćete se razočarati jer sam po tom pitanju “najslabija karika” model. Lice svakako obavezno čistim i mažem dvaput dnevno i najbitnije mi je da za svoju suhu kožu imam kvalitetan serum i dobru kremu, ali ostale preparate većinom stalno mijenjam ne bi li otkrila neki novi, bolji proizvod. Svako toliko stavim ili nanesem neku masku za lice ili za svoje slavne podočnjake i tada se, obavljajući jutarnju ili večernju skin care rutinu, uglavnom glupiram pred ogledalom zamišljajući kako je ono kamera preko koje komuniciram s Vogueovim čitatelji(ca)ma.
Postoji li koja zanimljiva anegdota sa nekih od snimanja?
Ima jedna bizarna i smiješna koju iz odgovornosti prema svima onima koji ovo čitaju smještam u kategoriju ne pokušavajte sami “kod kuće” ili barem u onu raditi na vlastitu odgovornost.
Nekoliko smo godina zaredom mi cure iz Talia model agencije krajem svibnja odlazile na Azurnu obalu nositi revije u Monacu. Smještaj nam je uvijek bio u nekom manjem priobalnom mjestu pored stoga smo uvijek već rano ujutro kretale za Monaco kako bi u istom danu obavile fitting za dizajnere, probe, šminkanje i friziranje te konačno reviju i tako dva dana za redom. Kada u moru tih dvaju radnih dana pripojimo i onaj lijepi nastao razgledavanjem Nice ili Cannesa na slobodan dan, dobijemo grupu cura koje u trenutku povratka kući nakon ta tri dana polako počne napuštati adrenalin, a preplavljivati san i nervoza.
Borba za dva sjedala uvijek je bila na razini, a usnule pozicije svih nas krakatih naprosto neprocjenjiva. Želeći pošto poto izbjeći izvijanje i grčeve, ja sam jednostavno odlučila spavati u pretincu gdje se u autobusu iznad sjedala ostavljaju torbe… Srećom da moje kolegice ne gube zdrav razum kao umorna, gladna i nervozna verzija mene pa mi nisu pustile da dugo ostanem gore, ali bilo je to divnih sat, dva vremena odspavanih snom pravednika. Voljela bih priložiti i fotografski zapis, ali nek’ ipak ostane materijal bogatog privatnog arhiva.
Ovisna o cool čarapama
Kako biste opisali svoj stil? Imate li neke uzore?
Ajoj. Nikad ga nisam baš znala ni voljela opisivati ili definirati. Uvijek imam osjećaj da bi time njegovu slobodu i razvijanje ograničila i stavila u okvire, a volim vjerovati da se razvija i mijenja kako se i ja razvijam i mijenjam. Radije drugima prepustim interpretaciju jer mi bude zanimljivo čuti kako ga različito doživljavaju. No! Postoji jedna konstanta mog ormara koja će zauvijek ostati vječna opsesija, a mislim da za nju već i ptice na grani znaju – (cool) čarape! Ovisna sam o njima! Kombiniram ih s ostatkom outfita čak i onda kada se ne vide, a obožavam ih nositi i na otvorene cipele.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Postoji nekoliko žena čije stilove volim, no ne smatram ih stilskim uzorima. Ne inspiriraju me baš tuđi ormari (osim naravno onih koje rado i besramno opustošim (hint: obiteljsko stablo).
Osim modelinga, imate li neke hobije koji Vas ispunjavaju?
Od malena me zanimaju razne aktivnosti tako da je paleta hobija poprilično raznolika. Ne ustručavam se probati nove stvari niti se ograničavati s onim već uhodanima tako da kad god imam priliku radim nešto bilo da je u pitanju pisanje, crtkaranje, izletiranje s prijateljima, učenje novog stranog jezika… Ipak, svaki slobodan trenutak naviše volim provesti čitajući i jedva da mogu zamisliti dan bez knjige.
Isto tako ne mogu zamisliti ni život bez plesa. Plesanje mi je aktivnost koja me kroz cijeli život najviše ispunjava i opušta. Kad plešem zaboravljam na sve oko sebe i ulazim u ekstatična stanja u kojima proživljavam najintenzivnije emocije. Dosada sam trenirala latinoameričke i standardne plesove te suvremeni ples, no ove sam zime poželjela probati nešto posve drukčije te već četiri mjeseca najviše veselim treninzima plesa na svili.
Život u Francuskoj
Kratko ste živjeli i u Parizu. Doduše, korona je tada bila na vrhuncu, jeste li ga uspjeli barem malo doživjeti?
Istina, nakon produljenog preddiplomskog studija i godina provedenih u Zagrebu došlo je do zasićenja od svega. Bilo mi je potrebno novo okruženje, novi ljudi, nove situacije, nova ja. Pariz je i prije negoli sam ga 2007. prvi put posjetila bio grad u kojem sam jednom htjela živjeti jer je središte svega onoga što volim u državi koja mi je oduvijek bila privlačna, a kako sam studirala i jezik čiju sam upotrebu u svakodnevnoj komunikaciji htjela poboljšati bio je prvi i logičan izbor.
Odluka o preseljenju je zapravo došla iz vedra neba i donijela sam je bez ikakvog plana o tome što ću točno tamo i na koliko dugo se ja to uopće selim. U srpnju 2020. sam otišla na dva tjedna kako bih našla stan za jesen i uspjela nemoguće – nakon samo dva dana dogovorila stan za rujan. Ljeto sam još provela kod kuće i onda se u devetom mjesecu odselila u francusku metropolu.
Međutim, već krajem prvog mjeseca mog boravka tamo korona je ponovo počela uzimati zamaha te se sve krenulo zatvarati, a samo tri tjedna nakon toga uvela se još i karantena s abnormalno strogim mjerama (kretanje je bilo dozvoljeno samo na sat vremena dnevno i unutar radijusa od jednog kilometra od adrese boravišta, a ime, prezime, adresu i sat izlaska bilo je potrebno prijavljivati na stranici Ministarstva unutarnjih poslova) koje su se tokom godine neznatno mijenjale. U takvim uvjetima osim živčanog sloma teško da se išta drugo može dobro doživjeti, kamoli pusti grad koji inače živi na ulicama i vrvi raznolikim sadržajem.
Mislim da je ‘tajni recept’ to što mene mašta još uvijek vodi za ruku kao malo dijete. Gdje god da pođem vidim priču i svemu volim dati neko značenje i/ili karakter. Tajni je sastojak, rekla bih, i moja istovremena odsutnost i prisutnost u trenutku
Moj je pohod na modne agencije bio prisilno obustavljen, potraga za poslom izazovnija i intenzivnija, a društveni život bizaran i mizeran. Znala sam da se u bilo kojem trenutku mogu vratiti kući, među svoje ljude i u nešto zdravije i slobodnije uvjete tog svima ludog i specifičnog perioda, ali povratak na domaći teren mi je tada zvučao kao prebrzo odustajanje nakon što sam se poslije svih tih silnih godina konačno odvažila na put u nepoznato. Nisam htjela ne dati priliku poboljšanju neprilike pa sam tako ostala tamo devet mjeseci.
Sve to možda zvuči kao razdoblje u kojem nije postojalo prostora da se dogodi mnogo, ali dogodilo se jako jako puno toga. Iz Pariza sam se vratila s novim spoznajama o sebi i ljudima, s novim životnim lekcijama i nevjerojatnim iskustvima i makar nikad ne bih ponovila tu godinu, ni najmanje ne žalim što sam je proživjela. Imam osjećaj da se trebala dogoditi kako bi se u meni preokrenule i probudile neke stvari koje su odavno čekale na svoj red. Osim toga, obitelj kod koje sam radila bila je nešto najljepše što mi se u takvom vremenu moglo dogoditi. Tako da možda nemam iskustvo tog nekog “pariškog života”, ali moj život tamo dao mi je puno više i vrednije. Grad Svjetla i djevojka čije ime znači svjetlo sigurno već će se jednom opet spojiti, a do tada će svoju platonsku ljubav njegovati kao i do sada.
Puštam da vrijeme donese svoje
Vaš Instagram profil je priča za sebe, prepun maštovitih opisa, kostimiranih zabava, odakle vučete inspiraciju?
Mislim da je “tajni recept” to što mene mašta još vodi za ruku kao malo dijete. Gdje god da pođem, vidim priču i svemu volim dati neko značenje i/ili karakter. Tajni je sastojak, rekla bih, i moja istodobna odsutnost i prisutnost u trenutku. Imam osjećaj da u takvim trenucima dolazi do kulminacija misli, pa samim time i do njihovih stapanja s asocijacijama na neke druge stvari. Na svom Instagram profilu najviše volim te neke, nazovi čudnije, blesavije, manje razumljive i osobnije objave.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ali dobro, modnih je ionako neusporedivo manje obzirom da gotovo nikad unazad devet godina koliko se manekenstvom bavim nisam objavljivala ono što sam radila. Pokušavam to promijeniti jer je zapravo – osim što je danas za posao prijeko potrebno – baš lijepo svako toliko baciti jedan stroll down memory lane i vidjeti što si sve napravio.
Koji biste savjet dali svim mladim djevojkama koje se žele baviti modelingom? Postoje li određene stvari na koje trebaju obratiti pažnju?
Jako je teško crno na bijelo ispisati recept za sve cure kada se radi o velikom broju individua, ali općenito mislim da je za sve najbolji savjet da se vole i da rade na sebi. Inside out ljepota je uvijek veći plus od posjedovanja isključivo fizičkih predispozicija. Sa razvijenom unutarnjom snagom, čvrstim stavom i zdravim samopouzdanjem dolazi više uspona nego padova, a padovi (kojih će sigurno biti) postaju lekcije, a ne porazi.
Što biste promijenili ili napravili drugačije da možete vratiti vrijeme?
Ne bih nikada vraćala vrijeme. Sretna sam s tim gdje sam i tko sam tako da sam osim na onim lijepim uspomenama zahvalna i na svim onim više ili manje r/tužnim. Jedino što bih možda promijenila je vlastita percepcija moje malenkosti. Slika koju sam imala o sebi dugo je vremena bila toliko iskrivljena da je utjecala na moju sreću, a samim time se odražavala i na sve ostale aspekte mog života. Vodila bih bolju brigu o malenoj Luciji u sebi, puno joj više dopuštala, gorljivije je bodrila i više joj vjerovala.
Što se poslovnog aspekta tiče, definitivno bih prihvatila ponudu Ane Gojanović iz agencije Colors te otišla raditi u inozemstvo. To mi je neprežaljena želja, ali dopuštam si vjerovati kako će mi, zahvaljujući svim silnim promjenama što se u modnoj industriji po svijetu već dulje razdoblje događaju, život možda dati drugu priliku. Bez forsiranja i bez čekanja s nestrpljenjem, puštam da vrijeme donese svoje pa kud odvede.