Strućnjaci i strućljaci, eksperti i znalci, kužeri i moralisti, ocjenjivači, arbitri, komentatori, kritičari, recenzenti, kolumnisti i sudonosci. Svaka regija i svaki teren kreativne industrije ih poznaje. Ne postoji segmenta bavljenja pop kulturom u kojem nema što pozvanih, što samozvanih komentatora tuđih radova, tragova, ponašanja, izgleda.
Izgleda osobito. Mode.
Muškarci pingvini s leptir mašnama
Znate onaj, wow, styling moment. Kako dobro izgledaš. Muškarci pingvini s leptir mašnama na Oscarima, žene u dijamantno kristalnim milja dolara kreacijama u Cannesu. Defiliranja po crvenim tepisima. Osmjesi. Strike a pose trenuci. Kužeri. Blitzevi. Prčkanja po terminologiji glamoura. Imaš nemaš stila. Jesi nisi odjeven. Primjereno ili ne. Kakav sjajan teren za defile mišljenja i komentara po stereotipima i bontonskim floskulama na tragu – odijelo čini čovjeka. Načinom odijevanja pokazuješ poštovanje prema drugima. I eventima na kojima si.
Kao što je, primjerice, Tarantino svojedobno u havajskoj košulji, maturalac bermudama i šlapama izlazio na redcarpetizam svjetskih A festivala i pokazivao respect istima. Ili Spike Lee u tenisicama. Ili Lars Von Trier u Pixies stylingu ničega. Jer se držalo da zovu osobu, ime i prezime, njegovo djelo i autorstvo. A ne osobu, ime i prezime, njegovo djelo i autorstvo i posebni način kako se zahtijeva da budeš odjeven i kako da izgledaš. Izostanak osjećaja i potrebe pripadati većini i masi da bi se uklopio nije nužno ni modna ni društvena već vrlo individualna kategorija. I osnova je pristojnosti u međuljudskim odnosima respektirati ljude po onome što rade, a ne po onome kako izgledaju. Taj je bontonski minimum valjalo došapnuti onom nizu iz prve rečenice.
Nikom zapravo nije stalo kako izgledaš
Slična nizaljka besmislica kojima se pokušavaju opravdavati vrtić spike vođenja za ručice i smještanja krda u tor po kojem se, eto, našao netko (organizator eventa) izabran odrediti kako se dress codeizmom eventera (gostiju pozvanih na evente) odašilju poruke. I kritična masa sljedbenika (javne i nejavne osobe) koji su povezali par socioloških silogizama na tragu – odijela i kreacije su a must.
U principu, stvar je matematički jedan jedan jasna. Organizatori eventa postavljaju pravila i dress code na koji pristaješ ili ne. Pristaješ li postaješ kritična masa, ne pristaješ – ne odeš niti sudjeluješ na eventu. Simple as that. Mali problem počinje kad ne postoji dress code, kad je sam event, recimo slučajno filmski festival organizacijski tek maketarenjem velikih i nedostižnih inozemnih uzora iz gro razloga, produkcijsko financijske prirode.
I nikom zapravo nije stalo kako izgledaš, te bude ostavljeno na vlastiti komoditet posjetitelja da odaberu hoće li kupovati dekoltee za tu “specijalnu” priliku ili će pristati na odrađivanje posla kao što se i sam event odrađuje. Na svakako određenim nivoima :-). Ono što se u, primjerice, Puli ne čuje je: Wow, Kate B(lanchet). Kako sjajiš ljubavi večeras. Jessica Chastain, wow, darling, you look gorgeous. Jenny, oh Jenny, my oh my, dear Jenny. Braaaaad, oh Brad. Charlize, mmmm. George, Mr. Clooney you look amazing. Tom, Tom, Tome, it is not the only Hardy moment in your look tonight. Etc, etc, etc.
I more sličnih prenemaganja i snebivanja prevedenih s marketinške, ekonomske, monetarne, glamourske prve lige festivala na ništa doli impresionizma nečijim izgledom. Vau, kako kreativno postignuće. Wow, kako potreban zanat. Komentiranje kako netko izgleda. I procjenjivanje šalje li svojim izgledom poruke i podcjenjuje event ili mu daje za pravo izgledati kako se očekuje. Ispunjavati očekivanja. I pristajati na tuđe diktate. Kako jebeno zamorno i dosadno.
Molba za dužni respekt i poštivanje drugačijeg
Jedna od uzaludnijih rabota, poslije stajanja pred zrcalom sat i pol vremena ne bi li omjer nanesenog make upa na trepavice odgovarao boji štikli. Ali, opet sav ovozemaljski respekt tuđim idealtipovima i poimanjima lijepog, primjerenog, pristojnog. Uz molbu za dužni respekt i poštivanje drugačijeg.
Još pogotovo ako se radi o nekim tuzemnim maketa imitacijama globalnih evenata, primjerice sasvim neslučajno poistanih film festivala npr Cannesa i Pule. Pa se komentatori nađu za shodno poređivati terminologiju glamura jednog i drugog filmskog festivala i procjenjivati što je glamour, što bi trebao biti, što su poruke onih kojima je dress code Pula film festivala japanke i neformalni outfit. A ne, zamislite, pingvinstvo. Nedavno se kolumnistica jednog od domaćih modnih magazina naslonila na takav domaći filmski event pokušavajući staviti paralelu između Cannesa i Pulskog Film Festivala. Motivski i tematski da, riječ je o filmskim festivalima. I tu staje svaka, ali svaka sličnost, nehotična, hotimična. S pozicija sadržaja, forme, monetarno, sociološki, kulturološki, you name it.
Imao sam svojedobno dvojbu oko razumijevanja tog modnog prosuđivanja pa s pozicije apsolutno nezainteresiranog modnog analfabeta zapitao izravno tada prilično eksponiranog modnog kritičara Nenada Korkuta pokušavajući saznati koje su korijeni i kvalitete te pretpostavke po kojima modni kritičari prosuđuju tuđi izgled i kreacije. I, primjerice, komentiraju izlaznost na Oscarima. I koje su pretpostavke i kvalifikacije titule modni kritičar koji je temeljem kojih to kvaliteta vrijedan opravdanja kvalifikacije, posla ili zanimanja, medijske uloge, pače. Nije išlo od dalje od dojmova.
Bit će zanimljivo anno domini 2050 i neke saznati koje su to povijesne i društvene kategorije koje u 21. vijeku još drže svi postojeći Cigiji (alias Neveni Ciganovići), nekadašnji Modni Mačkovi i ini medijski prisutni kritičari tuđeg izgleda – koje im daju ikakvu težinu procjene njihovog – ovo valja ili ne valja. Ovo je primjereno ili nije. Pristojnost, ah, tko još na to računa i tko se još sjeća te oldschool kategorije.
Stil bez stila kao antistil
Imati mišljenje. To je sasvim u redu. Ma koliko ono katkad moglo biti površno, deplasirano, stereotipno, out of topic. Onog trena kad napipaš kritičnu masu istomišljenika ili sličnomišljenika na pravom si putu za pljesak. Slaganje s tvojim mišljenjem godi egu i treba taštinama komentatora i onih koji procjenjuju, još osobito ako se regrutiraju iz reda javnih osoba s relativnom težinom javne riječi. Istodobno ono nužno vodi u letargiju, samozadovoljstvo, inerciju i monotoniju golemog potencijala. Doduše, za imati mišljenje je katkad dobrodošlo razumijevanje materije o kojoj se govori i baratati argumentima, a ne dojmovima i željom za formiranjem mišljenja. Pomogne.
Polemika dotle, ako je konstruktivna, pristojna i parlamentarna, otvara mnogoi veće mogućnosti napredovanja i suočavanja s propitivanjem vlastitih teza i stavova. Nije nužno automatski pljeskajuća postavljenim tezama, nego si dopušta postaviti onih nekoliko osnovnih novinarskih pitanja – zašto, odakle, kako, što je izvor i koje su argumenti donesenih sudova, komentara, bilo što iznad dojmovnika “meni se nešto ne sviđa zato jer…” …mi se nešto sviđa ili ne sviđa. Pozvao sam se ili pozvala sam se ocijeniti. E, tu počinje tanak led za veliki broj komentatora. Ali u pravilu u Hrvatskoj, ne mari, za koga je dobro je.
Imati mišljenje. Socijalna kategorija.
U odijelu i kupaćem kostimu ili Adam Eva obleki, isto je. Apsolutno je isto.
Na kraju krajeva, stil bez stila kao antistil i namjerno ne željeti imati stila je isto stilska kategorija.
I kako je zahvalno na takve s badekostimima bacati prvi kamen :-).
Fotografije: press