Floskula i stereotip rodnoga glagoljaškog hrvatizma će glasiti – ako nisi naš, onda si njihov. Ako si njihov, onda nam apriorno i automatski ideš na k…c, a ako nam ideš na k…c a oboliš, onda si mrtav. Na jedan od dana domovinskih zahvalnosti. I orgijanja ostacima sjećanja po zgarištima rata i erupcijama ponosa zbog pobjede nad Kninom. I ostalim teritorijima koji su fućkali Thompsona nad Olujom.
Doći će kad su sigurni da je kasno
I ako se prezivaš recimo Matijanić. Imaš 50 godina. I rizične indikacije uz Covid-19. I pišeš za Index. O nama. Kako često izvodimo moralno i zakonski upitne radnje i poslovanja. I zapošljavamo svoje kadrovike. Malu od tajnika Iveta, malog od Joze, šefovu rodicu Ljerku i neku novu buduću zvjerku. Dobra je vjerojatnost ako zatrebaš hitnu tih dana da je nećeš dočekati. I da ćeš nakon desetak dana agonije i vidnog pogoršanja stanje umrijeti. Doći će kad su sigurni da je kasno. Jasno?
Kriva procjena? Hmmm, ne znamo, moguće, događa se i najboljima.
Nemar? Nikako, pa ljudi smo, profesionalci.
Tvoje prezime i tvoj rad? Neeeee, ne dolazi u obzir, mi sve tretiramo jednako.
View this post on Instagram
Nepostojanje špage i ljudi koji znaju ljude koji znaju ljude koji bi garantirali minimum profesionalnosti i dostojanstva za vaš bezvrijedni život? O čemu vi, pobogu, govorite?
What If. What If.
Politizam od dana nula požderao profesionalizam
S lijeve strane spektra govorilo se o integritetu, časnosti, nepotkupljivosti, istraživačkom nervu. Sve dobitnim kombinacijama koje ne odgovaraju desno centralno lijevim kombinacijama upražnjavanja vlasti. I pozicija moći posljednjih tridesetak godina dobitnih kombinacija vladanja i uspjeha na hijerarhijskim ljestvicama u Lijepoj Njihovoj u kojoj je politizam od dana nula požderao profesionalizam. I onako ga zidarsko prostački hračnuo s puno žučkasto zelenog iscjetka u pljuvački.
S desne strane krivulje, oh kako im je išao na nerv. Jugoslaven, nostalgičar, udbaš, komunjara, leftard, orjunaš. I slične dovitljive maštovite etikete koje su dobivali ljudi sa suprotnih političkih pozicija.
Saznali smo putem društvenih mreža što misle imenjaci i prezimenjaci istaknutijih sugrađana i splicke dice. Kojima nije nimalo žao zbog smrti Vladimira Matijanića – jer nije vrijedio. I onih koji su ga oplakali jer je simbolizirao sve ono što se u Rvackoj zatire godinama kamenovanja.
Pomoći čovjeku kojeg ne voliš i ne podnosiš da ostane nepodnošljivim bio bi najveći čin ljudskosti. To bi bilo evolucijski napredno gledanje. Čak i bez Hipokratove zakletve za bijele kute. Ako su točne sumnje izvedene iz podastrtih dokaza i transkripti te autentični audio dokazi po kojima se tim splitskih bijelih kuta višekratno oglušio na vapaje i molbe čovjeka u nevolji dok ih vrlo smireno moli za stručnost i savjete što raditi u situaciji u kojoj je mogao vrlo realno strahovati za vlastiti život – čini se puno elemenata da u nekoj neimitaciji pravne države bude smijenjeno gro ljudi na hijerarhijskoj ljestvici. U realnoj maketi države neće se dogoditi apsolutno ništa od odgovornosti. Osim sprovoda Vladimira Matijanića.
Zamislite da Bori Dežuloviću zagusti
Zamislit da je splitska HDZ-ova utvrda bolnica puna humanih ljudi kojima dotični Matijanić sa svim svojim poslovnim etiketama ide na k…c kao što im je išao na kurčiće, ali da su mu ipak odlučili pomoći. I spasili život ne bi li on sutra opet mogao pisati o njihovim malverzacijama i namještaljkama. Zamisliti samo koji bi to gard ozdravljenja bio. I simbolički i stvarni. I da on danas iz bolničkog kreveta piše za Index novi članak kako mu je bagra s kojom se organski ne podnosi spasila život – jer su bili profesionalni i naprosto ljudi.
Zamislite da Bori Dežuloviću zagusti – kako bi tek njega isto spašavali.
Svaka “tuđa” obitelj u Rebuplici Hrvatskoj ima jednog Matijanića
Nerealno za očekivati, ne u ovakvoj Hrvatskoj u kojoj ako nisi “naš”, nisi živ. Doslovno ne postojiš. Poziciji je važno da ne postojiš i ništa ih ne pitaš tri i pol godine, onda će nekoliko mjeseci prije izbora reći sve za građane i tu ćete opet nasjest i počet mahat zastavicama za naše, jer treba vjerovati, dati šansu, etc etc yada yada yada. I tako će proletjeti život u koncentričnim krugovima od umiranja do umiranja od obećanja do obećanja praćenog ehom “naš”, “njihov”, “njihov”, “naš”, “naš”…
Svaka “tuđa” obitelj u Rebuplici Hrvatskoj ima jednog Matijanića. I svi će kad tad umrijeti ako im ikad bude trebala pomoć i pružena ljudska ruka. To je hrvatska realnost. Uz sućut svima koji su ikad na bilo koji način morali preživljavati ovakve ljudskosti i humanizme i usudili se zatražiti pomoć od takvih profića. Jer država u kojoj moraš biti mrtav da bi bio posluhnut nije država nego koncentracijski logor, ma koliko politički korektni šutjeli o tome.
Smrt novinara Vladimira Matijanića razgolitila je bezvrijednost života u Republici Hrvatskoj. Naime, tvoj život vrijedi upravo onoliko koliko si guzica baštinio i iz koliko si istih izvirio. Lojalnosti vladajućoj stranci i stupnju antipatije koji si uspio svojim radom navući tijekom godina nepodilaženja i nepuzanja. Partijske iskaznice u 2022. otisnute u plavim nijansama crvene još uvijek su jedini garant imitacije kvalitetnog života u seocetu koje oportunisti zovu domovinom.
Sve ostalo je loto.
Dobitna kombinacija, dragi gledatelji, večerašnjeg lota u kombinaciji 7/45 je: 7, 13, 29, 34…
Nastavite niz. I sretno.