Postoji jedna posebna vrsta pakla rezervirana za ljude koji znaju kako bi nešto moglo biti bolje, a moraju sjediti i gledati kako nije. Svake godine, negdje u kalendaru u kojem ništa važno ne prolazi, hrvatsku glazbenu industriju obuzme svečani grč imena Porin. I svake godine, ritualno, industrija se organizira onom energijom dječjeg rođendana na koji je pozvano previše susjeda, a torta je stigla iz krive slastičarne i tijesto je rađeno s jajima kojima je odavna istekao rok. Servirana i servisirana dosada nije obična dosada koliko je dosada s ambicijama. Ozbiljnim ambicijama.
Ove godine ceremonija je bila opet u Splitu. Bez ulaska u zakulisne razloge zašto je tome tako i koji personalni razlozi, scenaristi su temeljito istražili sve dostupne metafore za grad pod Marjanom, a one su, koliko je poznato, krenule u penziju zajedno s posljednjom generacijom novinara koja je pisala na pisaćem stroju. Onda su se tu uključili voditelji, Zlata i Vuk namjesto Ive i Duška i Barbare ili Danijele i kako već to ide ukrug. Split je lijep grad. Pod Marjanom. A scenaristi Porina su jedni od onih koji pišu natpise na suvenirskim magnetima i smatraju da rade književnost. Ceremonija je svečano najavila da nema Splita do Splita. Ne, zaista nema varijante po kojoj bi se ovo moglo napisati gore.
View this post on Instagram
Polovica nominiranih i nagrađenih nije se pojavila…
Razlog su vremenske neprilike, cca kao što je korona bila razlog za projekt Rijeka 2020 Europska prijestolnica kulture. Što je, s jedne strane, razumljivo – Hrvatska je mala zemlja s prometnom infrastrukturom koja u nepovoljnim okolnostima postaje konceptualna instalacija o nesavršenosti prostora i vremena.
S druge strane, rečeno je da je ovo najvažnija noć hrvatske glazbe. Ako je to točno, neka se donese kišobran. Ili ipak ne? Ako nije, i tu smo pri srži stvari, možda ne treba ni praviti ceremoniju koja traje dva i pol sata, pričem je blaziranost švenkanih časti svaki tren al pari težine ministarskog sastanka na temu regulacije uvoza škampa. Teških dva i pol sata televizijskog programa pretvoreno je, po već poznatom receptu, u HTV-ovu emisiju prilagođenu ukusima gledatelja koji su si daljinski upravljač kupili devedesetih i nisu imali razloga mijenjati navike. Nije nužno uvredljivo prema umirovljenicima, oni su zaslužili lijepe večeri ispred televizora. Ali Porin, u teoriji, nije emisija za mirovinski fond koliko je u teoriji, kruna glazbene industrije. Razlika između teorije i prakse toliko je dramatična da bi se o njoj mogao pisati roman, ali Idiot je već zauzet. Puj Dostojevski.
View this post on Instagram
Nagrada za najboljeg novog izvođača pripala je osobi s dvije autorske pjesme u katalogu. Dvije. I nije zlonamjerna interpretacija, koliko je aritmetika i nehotično zrcalo kriterija. Stavljamo li ljestvicu najboljeg novog izvođača na razinu ‘objavio je nešto’ i puni su ga mediji, tada ima smisla. Budući plan da Porin postane sustav u kojemu se svaki izlazak singlice nagrađuje statuom i toplim zagrljajima izgleda izgledno. Ako umreš poput Gabi Novak, posthumno dobiješ Porin za najbolju žensku interpretaciju. Smrt se, dakle, isplatila glazbeno, bez imalo cinizma, samo pratnjom logike libida i predvidljivosti. Gabi Novak bila je jedna od rijetkih velikih glasova koje je hrvatska glazba ikad dala. Zaslužuje sve posthumne počasti. Ali logika prema kojoj se odlazak artista sistematski pretvara u povod za konačno odavanje počasti govori manje o poštovanju prema umrlima, nego institucionalnoj nesposobnosti prepoznati vrijednost u godini neumiranja.
Husein Hasanefendić, šef Parnog Valjka, nikad strip-junak hrvatske rock scene koji postoji otprilike otkad postoji električna gitara, primio je nagradu uz napomenu da mu je čast biti prepoznat od strane struke. Jer struka bolje sluša. Rečenica je izgovorena bez trunke ironije i skrivene kamere, stoji čovjek s pola stoljeća karijere i zahvaljuje ‘struci’ koja glasuje prema medijskoj prisutnosti izvođača, ne prema preslušanom materijalu. Oko 90% članova glasačkog tijela ne glasa po onome što su čuli, nego po onome što su vidjeli na HTV-u, u novinama, u sjećanjima na ljepše dane kada su stvari bile jednostavnije.
Kad sustav odgovara svima – osim glazbi
Spekulacija na stranu, stvarnost hrvatske diskografske nagrade o kojoj se ne govori glasno, jer bi glasno govorenje ugrozilo sistem koji svima nekako odgovara – osim glazbi. Valerija Nikolovska je pop soul pjevačica. Ima glas koji radi stvari koje većina njezinih vršnjaka ne može ni zamisliti, poetiku koju balansira između prisnosti i distance i produkcijski senzibilitet koji je zapravo, originalan. Zbog čega je smještena u kategoriju alternative, nije sasvim jasno. Moguće je da je netko tko je zadužen za kategorizaciju čuo nešto neočekivano i rekao: ‘Ovo mi nije Magazin, dakle mora biti alternativa.’ Alternativa je, u ovom kontekstu, košarica u koju ide sve što ne stane drugdje, manje glazbena kategorija, više organizacijski odustanak. No u tih 666 kategorija dogodio se i pokoji pogodak. Roko Crnić iz Porto Morta nagrađen je za režiju najboljeg video spota i ta je odluka ispravna na način na koji malo toga na Porinu jest, smislom, argumentom, pokrićem u stvarnom radu i kvalitativnim pečatom.
Postoji alat koji se zove umjetna inteligencija. Ne spava. Nema ego. Ne traži hotelsku sobu u Splitu. Ne protestira zbog kiše. Može napisati scenarij koji neće rimovati Split s ‘ne postoji grad koji toliko voli more’, niti će svaki treći vic biti varijacija na temu Dioklecijana. Može kategorizirati glazbu prema audio karakteristikama, ne prema tome tko je bio gost na Dobro jutro, Hrvatska. Može osmisliti tijek ceremonije koji neće biti raspoređen kao da je netko dobio uputu ‘napravi to kao Grammy, ali bez budžeta i bez ideje’.
View this post on Instagram
AI-u nisu problem ni ego ni taština. Još. To ‘još’ je jedina iskreno uznemirujuća rečenica u ovom tekstu. Kad glazbena industrija, redom staraca koji drže ključeve i redom mlađih koji ne čekaju da nešto promijene jer niti znaju kako jer ne mogu dohvatiti ključeve, ne može organizirati smislenu ceremoniju, trenutak da se razmisli manje o stolicama koliko o tehničkoj pomoći. Kao konstruktivni prijedlog pragmatičan za sredinu koja tvrdi da cijeni inovaciju. Ako ne znaš napisati scenarij, postoji alat. Ako ne znaš kategorije, postoji algoritam. Ako ne znaš tko zaslužuje nagradu, postoji u teoriji glazba. Slušaš je. Glasuješ. To je bio plan od početka.
Dosada nije problem Porina. Dosada je simptom
Pravi problem je udobnost sistema koji sebe reproducira bez posebnog razloga osim što ne zna kako prestati. Ceremonija će se dogoditi i sljedeće godine, u nekom gradu koji će biti proglašen gradom bez premca, s polovicom nominiranih koji neće doći jer će padati kiša ili snijeg ili nešto treće, s kategorijama koje odražavaju logiku zaboravljene pijanke, a ne glazbene kritike.
View this post on Instagram
Ne rimovati Porin s boring. Dosada je, naposljetku, kraljevski osjećaj, aristokratski, distanciran, siguran u vlastitu nadmoć. Porin nije dosadan, koliko je čekanje u redu za Godota. Stakleni konj umoran od sebe samog, trkač tek u ideji i rasni primjerak s osjećajem kako postoji netko tko bi ga mogao fino timariti i popraviti, ali taj nitko kome se to može nije u prostoriji niti mu se cijedi osmijeh kad ne dobije prestižnu nagradu pa digne kartončić – bilo je blizu. Ah, da. Bilo je. Blizu.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube