Novi uzlet
LU JAKELIĆ
Šesto čulo
Croatia records
**** ½
Znate onaj stari vic o autoprijevozniku čija se tvrtka zvala Šesto čulo koji je na pitanje odakle mu ideja za naziv firme odgovorio: pa ja sam Mate Šesto, a vozač mi je Ante Čulo.
Na albumu Lu Jakelić “Šesto čulo” nema pak ništa vicasto, trivijalno niti, poput vica s bradom, otrcano od silne uporabe. Jer Lu se i ovog puta, kao na sjajnom prvijencu “Sve o čemu sam šutjela”, drži drsko osobne kantautorske stilistike posve lišene šlepanja za nekim taylorswiftovskim kurentnim uzorima ili srodne fensi-šmensi indie poetike.
Štoviše, ako me prvijencem njen iskaz podsjetio na “trubadursku školu” poznih šezdesetih i ranih sedamdesetih nastanjenu u Laurel Canyonu, “Šesto čulo” još više korijene (barem za stare uši) crpi iz zvjezdanih dana singer-songwritera prije pedesetak godina. Jedan od razloga tomu je zacijelo pomak u “bendovskim” aranžmanima i produkciji koja me, posebice u brojevima poput “Sjene”, “Kuća”, “U mraku oceana” i “Ako vas nemam” – vuku prema sfumatoznim sazvučjima Jamesa Taylora iz dana Mud Side Slima, Carly Simon, Carol King…
Lu je uvjerljiva u raznim stilovima
U, uvjetno rečeno, bržim brojevima poput “Sutra” – s disktretnim, no efektnim gitarskim naglascima Davorina Silađina i pozadinskim vokalima, Lu je naprosto jednako uvjerljiva kao i u prigušenim temama ogrnutim melankolijom. Poput odlične “Blijediš”; skladbe koja bendovskim raspletom teme logično raste i u smjeru rasnog indie-popa. U istom je prostoru i naslovna “Šesto čulo”, no “Dužna sam ti barem ovu pjesmu” uz pratnju akustične gitare i usnu harmoniku još jedan je bljesak kantautorskog isposničkog iskaza satkanog od čiste emocije.
Zaključna “Za kraj” odlično je pak pogođena skladba sa svim odlikama Luinog rukopisa nasaftanog emocijama ali i sposobnog za himničke brojeve pop-rock stilizacija. Album s odličnim aranžmanima i u produkciji Rejhana Okanovića, najkraće rečeno, potvrdio je sva visoka očekivanja nakon sjajnog prvijenca.