U 61. godini nakon – fraza bi rekla – kratke i teške bolesti – preminuo je Massimo Savić. Ono Savić doduše odavno nije bilo potrebno napisati jer pjevaču jedinstvenog glasa, sugestivnosti i emocionalnosti izvedbe te neponovljivog scenskog nastupa bilo je dovoljno samo ime.
Karijera rođenog Puljanina koji je kao tinejdžer u nježnim godinama nakon djetinjstva provedenog u Istri i u inozemstvu stigao u Zagreb, krenula je 1983. kad je kao frontman Doriana Graya bljesnuo na albumu “Sjaj u tami”. Kao da je njegova izvedba standarda “The Sun Ain’t Gonna Shine Anymore” koju je prvi otpjevao Frankie Valli, a u globalni hit pretvorili The Walker Brothers, svima oglasila goleme mogućnost interpretatora koji svojom izvedbom vješto i najpoznatije skladbe svjetske pjesmarice pretvara u svoje.
View this post on Instagram
Čudesne izvedbe ‘tuđih’ skladbi
Dorian Gray je objavio dva albuma, a onda se razišao. Massimo je – kao i mnogi drugi koji su grickali tvrdu koru rocka/popa uz kojeg je išao alternativni životni stil – krenuo sa samostalnom karijerom drugačijeg predznaka. Surađujući sa Zrinkom Tutićem koji je tih godina bio najlukrativniji domaći autor i glazbeni poduzetnik, snimio je četiri albuma te nanizao radijske hitove što je mnoge izvorne fanove navelo da ga svrstaju u skupinu negdašnjih aduta alter ili novovalne scene koji su u borbi za opstanak “prodali dušu vragu”.
Prekid suradnje s Tutićem nakon albumu „Benzina“ te – daleko više – suradnja u grupi/projektu Metal Guru koja je djelovala u sklopu avangardne družine Labin Art Express, Massima je ponovo vratila na one izvorne pozicije. Baš kao i suradnje s glazbenicima poput EKV na albumu “Tatoo”. Na etiketi svoje nove diskografske kuće Aquarius Records – čiji je postao gotovo zaštitni znak – karijera mu se zahuktava. Nakon albuma “Massimo” jedan od zaglavnih kamena uspješne karijere bio je Aquariusov album “Vještina”. S odličnim bendom i čestim nastupima, a onda i albumom “Vještina II“ Massimo postaje – uz Olivera – pjevač kojem najbolje pristaje onaj Sinatrin nadimak The Voice.
Unatoč nizu hitova koje je za njega napisao Peggy, megauspješnim suradnjama s Meritas, Belanom ili silnim Porinima koje je kao na pokretnoj traci dobio za najbolju vokalnu izvedbu (ali i za najbolji pop album), Massima želim pamtiti po čudesnim izvedbama “tuđih” skladbi koje je tako savršeno posvajao. Stoga, ako bih i povodom ove tužne prigode morao odabrati osobno najdraži, najbolji ili najupečatljiviji Massimov album – bila bi to “Vještina boutique”.
Pjevač prepoznatljivoga glasa
Riječ je o albumu snimljenom 2019. na turneji kojom se obilježavala 15. obljetnica izvornog objavljivanja “Vještine”. Naime, bio je to projekt koji po tko zna koji je put “urbi et orbi” oglasio Massima kao pjevača koji svojim izvedbama čak i otrcanim općim mjestima daje ne samo “fejslifting”, nego doslovno novi život. No, to je stara i dobro znana priča baš kao i Massimovo sudjelovanje na raznim “hommage” projektima poput onog opatijskog u čast Arsenu Dediću kad je bljesnuo savršenom izvedbom “Konobara”. Jer, Massimo je bio pjevač kojeg, pa pjevao čak i domaće ljige ili, pak, svjetske evergreene, ne možete ne prepoznati već nakon prvih nekoliko otpjevanih taktova.
View this post on Instagram
Zašto baš album “Vještina boutique”? Massimo koji je neke od najboljih nastupa kojima sam svjedočio odradio s jazz combom (poput onog sa skladbama Johnnyja Hartmanna uz Matiju Dedića), ovaj put je doslovno bljesnuo uz čudesan trio u kojem su klavijaturist Ivan Popeskić, basist Henry Radanović te multiinstrumentalist Elvis Stanić. Sjajna glazbenička trojka (uz Massimovu električnu gitaru jer – da se ne zaboravi – bio je i odličan gitarist), stvorila je, naime, elegantnu glazbenu tkanicu u koju je uvila sedam brojeva davši pogođenim Popeskićevim aranžmanima, tako potrebna nova čitanja po mjeri emocijama poslovično natopljenog Massimovog glasa.
Sve će to mila moja prekriti ružmarin, snjegovi i šaš
“Bacila je sve niz rijeku” – za čiju je izvedbu još 2005. bio nagrađen Porinom, Martinjakova “Iz jednog pogleda”, odlična “Da mogu” te zaključni broj na A strani vinilnog albuma, Arsenov “Razgovor s konobarom” aposlutno su superiorniji brojnim ranijim izvedbama i snimljenim verzijama. Pjevaču Massimovog kalibra jednostavno nije treba aranžmanski “višak” već baš ovakav glazbeni okvir. Istodobno suzdržan, minuciozan, na trenutke čak isposnički skroman, no sadržajno bogat. Oksimoron? Neće biti jer, primjerice u po meni najboljem broju albuma Dedićevom “Konobaru”, harmonika Elvisa Stanića dala je novi začin pariškog kavanskog “spleena” koji u nove visine diže sjajnu klavirsku “after midnight” baladu.
View this post on Instagram
Ama baš isto vrijedi i za još jedan zgoditak, također Arsenovu, “Ne plači”, ali i u “Lošem vinu” gdje je naglasak stavljen “samo” na sveobuhvatnu podlogu klavijatura te gitarske akcente koji pri kraju broja i u unisonim dionicama rastu u upečatljiv solo. Da trio s Massimom sjajno funkcionira i u izvorno raskošnim “baroknim” temama poput još jednog Bregovićevog klasika, pokazala je zaključna “Sve će to mila moja prekriti ružmarin, snjegovi i šaš” kojoj bi cifraniji aranžman samo naškodio.
Spomenuto raslinje iz pjesme i snjegovi pokrit će u godinama pred nama mnoge skladbe, hitove te velika i mala imena s domaće i globalne scene, no sigurno nisam jedini kojemu će Massimove izvedbe svih “klasika” s ovog albuma ostati čvrsti podsjetnik na The Pjevača koji nas je napustio tako rano.
Naslovna fotografija: @massimo.official