Rajna Racz je kazališna redateljica i pjesnikinja koja je publiku oduševila s predstavom “Yerma” u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivan pl. Zajc. u Rijeci. Trenutno režira novu predstavu za djecu “Bit će strašno kad porastem”, prema poeziji Olje Savičević Ivančević u Kazalištu Dubrava gdje se prvi puta okušala u kazalištu za djecu i napravila stripovski mjuzikl. Osim što režira, Rajna piše i poeziju, a njena prva zbirka “Djevojka-Zarez” izašla je u nakladi Durieux. O prošlosti, sadašnjosti i budućnosti smo porazgovarali s mladom umjetnicom koja se veoma uspješno probija na sceni.
Kao dijete željela sam režirati mjuzikle
Što vas je privuklo kod pisma Olje Savičević Ivančević? Kako ste došli do ideje da njezinu mladenačku poeziju iskoristite kao predložak za mjuzikl?
Već dulje vrijeme razmišljala sam o predstavi za djecu prema poeziji jer smatram da je važno najmlađu publiku izlagati posebnosti poetskog jezika, njegovoj specifičnoj zvučnosti i krhkosti. Oljino pismo jako volim, bliska mi je gorčina i ljepota Mediterana o kojima Olja često piše u svojim tekstovima. Kad sam naišla na poeziju koju je pisala kao dijete, odmah sam znala da taj prostor treba oživjeti na pozornici. Narav njenih pjesama je neopisiva: taj prkos, ljubav, životnost i specifična rima, pa motivski sklopovi; od prvog čitanja bilo mi je jasno da će to biti mjuzikl.
Kao dijete željela sam režirati mjuzikle, a ova predstava je oda djetinjstvu, dakle, to je moj povratak svemu što sam voljela kao dijete. Jako sam povezana s otokom Pagom gdje sam provodila sve ljetne praznike, tako da je ova predstava i pohvala ljetu, ljetnom odmoru i morskim avanturama. Budući da u režiji često tragam za prostorom kojeg više nema, jednostavna je bila moja odluka da radim predstavu kao posvetu djetinjstvu na Pagu, prvim ljubavima, maštanjima i moru. Osjetila sam povezanost s djevojčicom Oljom iz pjesama i njenom fascinacijom morem, spojile smo se u poeziji koju je Olja napisala prije mojeg rođenja.
Djeca su najiskrenija publika
Kakvo je iskustvo bilo raditi predstavu za djecu u odnosu na predstave za odrasle? Je li mjuzikl žanr koji je nepravedno zanemaren u kazalištu za djecu i mlade?
Predstavu za djecu radim kao da je i za odrasle, djeca su najiskrenija publika kojoj je potreban kvalitetan sadržaj. Ova predstava nikome ne podilazi, ima puno slojeva, motiva. U odraslima budi nostalgiju za vremenom u koje se ne mogu vratiti, a djecu, barem kako se meni čini, potiče na promišljanje i postavljanje pitanja, predstava izaziva u njima različite emocije jer su ona itekako svjesna da je djetinjstvo prolazno… Prva generalna proba s djecom bila je nezaboravno iskustvo jer djeca nemaju nikakvu zadršku, ona pitaju, dijele sreću i zanos. Kad sam bila dijete, voljela sam stvari koje su istovremeno tužne i sretne, a i danas mislim da se ne smijemo bojati režirati kompleksne stvari. Junaci ove predstave su samosvjesni, pomalo kao super-heroji iz nekog stripa.
Čitava predstava režirana je kao stripovski mjuzikl te jednako može biti zanimljiva i velikima i malenima. Mjuzikl je možda zanemaren zbog autorskih prava jer postoje mjuzikli koji se moraju režirati onako kao što je to dogovoreno. Mene više zanima stvaranje autorskih mjuzikla, i nadam se da ću uskoro moći ponovno režirati neki mjuzikl za djecu, ali i za odrasle. Imam sjajnog partnera Marina Živkovića koji je skladatelj i s kojim radim u kazalištu u umjetničkom tandemu, a imamo i sjajne suradnike, mlade glumce, Lovru Rimca i Marinu Žužić koji su multitalentirani jer plešu, pjevaju i sviraju.
Općenito imamo jednu super generaciju mladih ljudi za mjuzikle, istaknula bih Fabijana Komljenovića, Roka Juričića, Domagoja Ivankovića, Ivana Simona, Lovru Juragu, Tomislava Dunđera, Filipa Lugarića, Lauru Anić Kaliger, Vini Juričić, Niku Ivančić, Tessu Litvan, Ivu Jerković, to je postava ljudi za mnoge glazbene projekte. Mi smo spremni, samo nam produkcijski uvjeti nedostaju!
Odrastanje kao dramski problem
Vaša predstava bavi se dječjom maštom, odrastanjem i nostalgijom za onim vremenima kada smo bili djeca. Kako se u kazalištu konceptualno, glumački i glazbeno može pristupiti problematici djetinjstva i nostalgije?
Jedno dijete nakon probe dalo mi je odgovor, nostalgija je sretnotužna istovremeno. Za mene je to traženje prostora između. Predstava je režirana kao strip, kao slike koje se redaju, s vrlo jasnim i preciznim pokretima i završetcima, takav pristup djeluje kao da je djetinjstvo prostor između, mitski prostor koji prolazi kao pijesak kroz prste. Svaki aspekt u ovoj predstavi pokušava biti natjecanje s vremenom, ne smijemo odrasti prije nego što predstava završi.
Kako iz umjetničke perspektive gledate na odrastanje? U kojem trenutku odrastanje i rastanak od djetinjstva figuriraju kao dramski problemi?
Svako odrastanje je formativno i tema odrastanja me jako zaokuplja jer je to intenzivan proces. Jako si zbunjen, sve što voliš prestaje biti jednostavno dostupno kao da se nešto udaljava od tebe, svijet koji ti je poznat zaključava se, a ti gubiš put. U životu postoji nekoliko takvih prekretnica i sve su potencijalno dramski nabijene. Tranzicije su vječna umjetnička problematika: odrastanje, starenje, smrt, to su teme koje me zaokupljaju. Zbirka pjesama Djevojka-Zarez govori o drugoj vrsti odrastanja, o odrastanju u kazalištu, o tom traumatičnom procesu i gubitku iluzija, skidanju ružičastih naočala i borbi za opstanak. Odrastanje postoji i u ljubavi, i u tuzi. Odrastanje je dio života, rast nas čini boljim ljudima i kvalitetnijim umjetnicima. Zato uvijek trebamo tražiti i istraživati dalje.
Smanjeni su budžeti za predstave
U predstavi glume, sviraju i pjevaju mladi talentirani glumci Lovro Rimac i Marina Žužić koji utjelovljuju likove Vala i Olje. Kako je protekla suradnja s njima i što vam je bilo najinspirativnije kod likova koje oni utjelovljuju?
Marina i Lovro su studenti glume koji rade od jutra do mraka i pravi su kazališni ljudi, a to je rijetkost. Najviše me se dojmila njihova preciznost i predanost projektu i zato bih voljela s njima opet surađivati. Nema ega, samo podržavanje i suigra. Oni su stvorili i utjelovili prekasne likove Vala i Olju. Val vjeruje u bolji svijet i čarolije, on je ranjiv i hrabar istovremeno, boji se svojih osjećaja, ali čvrsto ide kroz svijet i beskompromisan je, maštovit i srdačan. Olja je čvrsta, nespretna, ali nema još srama, ona nosi srce na dlanu. Mislim da me ta njihova kemija i međusobno podržavanje i povjerenje najviše kupilo.
Kompozitor i glazbenik Marin Živković, vaš redoviti suradnik, uglazbio je pjesme Olje Savičević Ivančević za potrebe ovog mjuzikla. U čemu je specifičnost skladanja za djecu? Kakav je glazbeni stil nadahnula poezija koju je autorica pisala u svojim ranim godinama?
Danas, nakon prve generalne probe na koju su nam došla djeca, polaznici dramskog studija, jedna je djevojčica rekla da je prvi put čula ovakvu glazbu, glazbu koja ne ide s kompjutera. Ono što je specifično za Marina je da voli analogne stvari, voli da je glazba sirova, voli da se glazba izvodi uživo, njegov potpis je da kroz zvučnik ide samo ono što se ne može izvesti na pozornici, nešto što je specifično i provučeno, sve ostalo u idealu bi trebalo biti odsvirano. Da imamo sjajne produkcijske uvjete, u većini predstava imali bismo glazbenike koji bi pratili glumce, to je san o kojem sanjamo, ali nažalost on se čini nerealan u Hrvatskoj zbog smanjenih budžeta za predstave i za honorare.
Čak i kad se radi u instituciji s operom i dramom u jednoj kući, zbog rasporeda i prenatrpanosti programa, gotovo da je nemoguće raditi zajedničke projekte. Kada imamo songove, često su oni inspirirani brechtijanskom poetikom. Skladajući za djecu Marin Živković nije želio podilaziti nekom stilu. Želio je da djeca čuju glazbu kakvu ne mogu čuti u mainstreamu, ali opet da zadrži formu u kojoj tekst može doći do izražaja, jer u ovoj priči glazba je ravnopravna s govorom i scenom, ona daje drugu dimenziju predstavi.
Najveći problem naše kulturne scene manjak hrabrosti
Kao mlada redateljica, glasna i angažirana oko kulturnih i društvenih pitanja, kako vidite potencijal kazališta za djecu i mlade u stvaranju promjena i poticanju na kritičko razmišljanje?
Raditi u kazalištu za djecu predstavlja veliku odgovornost jer treba stvarati kvalitetan sadržaj koji će djeci širiti vidike, stvarati prostor za empatiju, za kritičko razmišljanje, za prihvaćanje različitosti. Promjena ne mora biti politična, to može biti i estetska promjena. Kazalište je posvećeni prostor u kojem vlada začarano vrijeme. Stvarajući predstavu za djecu, senzibiliziramo publiku na drugačiju percepciju svijeta. Definitivno bih voljela nastaviti režirati predstave za djecu, ali i mlade za koje ima najmanje sadržaja u kazalištu.
Koji je najveći izazov kod mladih umjetnika i umjetnica u pronalasku i izražavanju svog glasa? Angažirali ste dvoje mladih glumaca, studenata Akademije dramske umjetnosti i često radite s mladim generacijama. Kakva je budućnost mladih umjetnika i umjetnica u području izvedbenih umjetnosti u Hrvatskoj?
Smatram da je najveći problem naše kulturne scene manjak hrabrosti, ljudi se boje postavljati pitanja i mijenjati stvari. Umjesto da mladi umjetnici njeguju svoju estetiku, mnogi pokušavaju pronaći recept za uspjeh prilagođavajući se postojećim pravilima i uvriježenim načinima ponašanja. Umjetnik ne smije biti konformist, za umjetnost moraš plivati uzvodno, moraš postavljati neugodna pitanja, tražiti prostor za napredak i truditi se da bude bolje. Naša scena ima dosta problema, predstave su predvidive, ne njeguje se jaka autorska estetika. Ako ne istražujemo jezik i ne tražimo bolje uvjete, ako ne riskiramo i ne trudimo se stvoriti vlastiti rukopis, nećemo imati budućnost. Nije bitno zabljesnuti na sceni, bitno je trajati i zadržati integritet. Budućnost je svjetla, samo ako smo mi svijetli u njoj.
Osnivačica je i festivala Nahero
Osnivačica ste Umjetničke organizacije Nahero. Što vam je trenutno u pripremi?
Festival glazbene, vizualne i izvedbene umjetnosti Svi smo mi Nahero prvi je projekt naše umjetničke organizacije Nahero, sufinanciran sredstvima grada Zagreba. Na ideju osnivanja umjetničke organizacije došli smo jer se u obitelji bavimo različitim umjetnostima, a želja nam je da svoju predanost, znanje i entuzijazam dijelimo i predajemo publici. Ovaj festival nastaje iz velike potrebe da se u kvartovima izvan centra grada stvori kulturno mjesto i navika odlaska na predstave nezavisne scene i umjetničke radionice koje promoviraju otklon od dominantnih koncepcija i pružaju polaznicima drugačiji pogled na umjetnost koji je holistički, okrenut međugeneracijskoj komunikaciji i zajedničkom stvaranju.
Smatrali smo da je dobro organizirati festival dok nema nastave jer je bitno odgajati publiku, prenositi djeci i mladima ljubav i želju za stvaranjem. Vodimo se mišlju da stvaramo ono što bismo i sami željeli posjećivati i gledati te aktivnosti u kojima bismo sa zanimanjem i znatiželjom sudjelovali. Nadamo se da će festival Svi smo mi Nahero zaživjeti i postati prepoznatljiv nomadski festival po kvartovima Zagreba koji svake godine raste i donosi još bogatiji sadržaj.
Festival počinje u četvrtak, 13. travnja u 18:00 sati kada otvaramo izložbu Hurry up, Take your Time likovnih umjetnica Alane Kajfež i Tare Beate Racz u Galeriji Crta. Nakon otvorenja u 19:00 sati predstavit ćemo publici nostalgični novi projekt Antuna Alekse, člana Porta Morta, koji je snimio album i upravo se predstavlja publici singlovima i kul spotovima pod imenom IDEM. Festival Svi smo mi Nahero traje od 13. do 16. travnja kada će posjetitelji imati priliku uživati u velikom broju glazbenih, likovnih i pjesničkih radionica.
Posebno pozivamo učenike glazbenih škola da se prijave na radionicu slobodne improvizacije i jazz standarda koju vodi Marin Živković, osnivač glazbenog instituta Ahaceda, te sve pozivamo na Art-terapijsku radionicu Tare Beate Racz u Maksimiru koja spaja likovnu terapiju, kreativno izražavanje i važnost i ljekovitost boravka u prirodi. Nedjelja je dan posvećen obitelji i djeci, od prve predstave odličnog kazališta Poco Loco za najmlađe, preko glazbenih i likovnih radionica u kojima roditelji i djeca mogu zajedno sudjelovati. Festival zaključujemo predstavom Digitalno Sama teatra Empiria i spisateljice Dine Vukelić koja progovara o djevojaštvu i odrastanju u doba interneta i društvenih mreža.