Petak, 24 rujna, 2021

Mare Milin: Ne volim trošiti svoje ni tuđe vrijeme na osrednjost

Nije ju lako nagovoriti na intervju, ali kada pristane i počne rezimirati o fotografiji, umjetnosti, 'new normal' vremenima, inspiraciji i snazi koja ju pokreće, rodnom kraju i moru, ili nekim životnim sitnicama koje imaju znatnu vrijednost, znamo da se isplatilo čekati

Iza nje je već dvadeset i šest godina uspješne fotografske karijere, a jedna od najpoznatijih i najtraženijih hrvatskih fotografkinja Mare Milin ne odmara ni u ‘new normal’ vremenima. Moda, glazba, kazalište, tek su neki od segmenata njezinog osebujnog fotografskog potpisa, a opus njezinog rada puno je sveobuhvatniji.

Sve što nosi Marin autorski potpis pojam je kvalitete i dobro odrađenog posla, o čemu dovoljno govore i brojne nagrade, a Mare godinama uspješno režira i video spotove. Dok čekamo njezine nove izložbe, još smo pod dojmom projekta na Zrinjevcu u sklopu kampanje ‘Dobri ljudi’. Riječ je o portretima hrvatskih volontera, naravno s Marinim potpisom, koja je simbolično prošle jeseni bila uklopljena u vrijeme u kojem živimo. Nije ju lako nagovoriti na intervju, ali kada pristane i počne rezimirati o fotografiji, umjetnosti, ‘new normal’ vremenima, inspiraciji i snazi koja ju pokreće, rodnom kraju i moru, ili nekim životnim sitnicama koje imaju znatnu vrijednost, znamo da se isplatilo čekati

Kako je biti freelancer u ovim neizvjesnim vremenima?
Ovisi što radiš i čime se baviš. Ustvari, uvijek je bilo tako nekako, ali sada se u svijet uvukla posebna vrsta neizvjesnosti, kao da ju je Hitchcock napravio. Tijekom 2020. nisam se smjela žaliti. Na kraju je ispalo bolje nego što sam mislila da će biti. Misli su mi bile tamno obojene, kada se na proljeće dogodila prva kombinacija Covida i potresa. Na brzinu sam se sabrala, pobjegla iz Zagreba svojima u Diklo, disala duboko, spavala do podne i pisala si spiskove poželjnih zanimanja, nekih sasvim drugih poslova, daleko od umjetnosti, ali srećom nisam zatrebala nijedno od njih. Mislim da nas je 2020. kolektivno zauvijek promijenila, svakog na svoj način. Svi mi cijeli život upoznajemo sebe, jer svaka nova, nikad iskušana situacija nas oblikuje, a malo tko od nas zna kakve će naše reakcije biti prilikom suočavanja s njom. Odgojena sam da se borim s onim što imam i krenem dalje, makar glavom kroz zid. I iz loših stvari izlaze dobre.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by mare milin (@maremilin)

Koji su ti najveći izazovi u ‘new normal’ fazi?
Ja to zovem novo nenormalno i sigurna sam da nisam jedina. Ne želim da nam to zauvijek bude normalno. Primjećujem promjene oko sebe, u sebi, na sebi. Nisam ih htjela. Uvukla sam se u kućni način funkcioniranja, poput mačke koja boravi isključivo u kući. Sad se pokušavam izliječiti od toga. Udobnost i toplinu svog zagrebačkog stana zamijenila sam drugačijim, nešto manje udobnim smještajem u svom rodnom kraju, u Diklu, jer me tjera da se više krećem. Tu je moja obitelj, uronjena sam u prirodu i dišem svježi zrak. Živim na osami, jedan prozor mi gleda na smokve, masline i na brdo, drugi na oleandre. To je dobro u ovim vremenima. Iscjeljuje. Doduše, fali mi neki dobar tulum, neki adrenalin u zraku, nešto neformalno, neka nova ljubav, neko lijepo iščekivanje, ne samo ovo koje me plaši. To koliko vremena sam provela sama u 2020. mi se ne sviđa. Ja sam entertainer, zabavljač svog kova. Meni je potrebna publika, bilo da kuham večeru, jer je to za mene kreativni proces, bilo da dekoriram stan za blagdane, bilo da radim izložbu… To da smo se sveli na puki bitak preko društvenih mreža, to me i nervira i boli. Pozitivno je to što sam o sebi saznala da mogu biti vrlo praktična i mirna u trenucima panike, neke drugačije panike od onih na koje sam navikla. Dobro je kad shvatiš da mnoge materijalne stvari nisu važne. Važno mi je da mi je udobno, da su odnosi unutar obitelji sređeni, da se volimo. Ne trebam luksuz. Mislim da je najveći izazov ostati svoj i normalan.

Zbog situacije sa pandemijom, tvoja najavljena izložba u Galeriji Kranjčar koja je trebala biti otvorena tijekom studenoga 2020., prolongirana je za neka bolja vremena, odnosno za proljeće. S njom si trebala ‘okruniti’ 25 godina fotografske karijere…
Ne smatram to pehom, peh je globalan. Mogla sam imati izložbu. Mnogi su umjetnici izlagali u 2020. na razne načine, ali ja ne želim otvoriti izložbu pred pet ljudi, jer sam društvena osoba. Volim pljesak, stisak ruke, pogled oči u oči puno mi znači… Doći će već vrijeme za to. Sve se događa s nekim razlogom. Trenutno je sve odgođeno za zadnji dan zime, prvi dan proljeća ili zadnji dan horoskopskih Riba što je ujedno međunarodni dan sreće, ali i moj rođendan.

miss7_CandyColorStory_off-79
miss7_kinkyNavy-564
miss7hommage a KL-1442
miss7hommage a KL-920
2ane na sv ani-827
bang bang-1528
caro paolo_film tiff-4
caro Paolo-785
2ane na sv ani-1406
maremilin_nokturna i komorni pejzazi-65
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
maremilin_nokturna i komorni pejzazi-54
matosi cesarici i nerude-6
maremilin_nokturna i komorni pejzazi-55
izautobusna-588
maremilin_nokturna i komorni pejzazi-31
maremilin_photofleamarket11_2016-40
maremilin_photofleamarket11_2016-61 2
nepoznata iz Seine-49
nepoznata iz Seine-137
miss7_CandyColorStory_off-79 miss7_kinkyNavy-564 miss7hommage a KL-1442 miss7hommage a KL-920 2ane na sv ani-827 bang bang-1528 caro paolo_film tiff-4 caro Paolo-785 2ane na sv ani-1406 maremilin_nokturna i komorni pejzazi-65 OLYMPUS DIGITAL CAMERA maremilin_nokturna i komorni pejzazi-54 matosi cesarici i nerude-6 maremilin_nokturna i komorni pejzazi-55 izautobusna-588 maremilin_nokturna i komorni pejzazi-31 maremilin_photofleamarket11_2016-40 maremilin_photofleamarket11_2016-61 2 nepoznata iz Seine-49 nepoznata iz Seine-137

Koja te beskrajna prostranstva fotografije nikada ne prestaju impresionirati?
Nisam najtalentiranija na svijetu, nisam genije, sve je to relativno, ali to što imam mi je sasvim dovoljno. Nekom srećom imam prirodnu orijentaciju prema naprijed, ne volim se vraćati, tako da sam pomalo ‘avant’. To imaš ili nemaš. Odrasla sam bez ikakvog pedigrea, bez veza i sponzora, puno sam radila na sebi unutar svoje profesije. Ja se fotografijom ne bavim, ja je stvarno moram živjeti ukoliko je mislim raditi kako treba.
Volim taj medij zbog njegove varijabilnosti i neiscrpnih mogućnosti kombiniranja. Ako u nekom trenutku pomisliš da si došao do kraja, to znači da odustaješ. Ja mislim da sam još jako daleko od toga. Toliko toga utječe na fotografa i njegovo djelo. Na mene su utjecale čak i situacije koje bi me u prvi mah paralizirale, a onda oslobodile veliku kreativnu energiju koju sam iskoristila.

Judita Franković Brdar ‘Nepoznata iz Seine’ (šminka&frizura: Iva Lea Dežmar)

Osim kroz modne fotografije i editoriale najčešće se tvoj rad percipira i kroz kazališne fotografije, s kojima si i počela fotografsku karijeru. I krajem 2020. si radila na predstavi ‘Nepoznata iz Seine’ Teatra &TD, gdje su tvoje fotografije opet iskomunicirale ‘wow’ efekt…
Hvala na ovom wow. Volim dobiti kompliment, pogotovo kad se stvarno potrudim. Ovaj projekt je jako moj. Od ideje, preko produkcije snimanja te grafičkog dizajna. 
Međutim, trebaš imati ekipu koja će prihvatiti tvoju ideju, sudjelovati u njoj, inspirirati te i usmjeravati te svojom karizmom i stručnošću. Takvu ekipu sam srećom imala. Kliknuli smo do ‘daske’ i napravili nešto lijepo i dobro. Tragična i tužna, romantična tema pogodovala je mom melankoličnom sklopu i tako, klik po klik – projekt. Lightmotiv 16-godišnje, bezimene, nikad identficirane djevojke koja se utopila u Seini, a pronađena je s osmijehom na licu, i koja je takva dirnula mrtvozornika, tako da je napravio odljev njenog lica, meni je bio dovoljan ‘mamac’. Volim Tim Burtonovske motive, pomalo noir priče, mračne romanse, ljubavi koje su se mimoišle… Jedna kada, jedna fantastična Judita u prljavoj vodi, jedan kaleidoskopski filtar na objektivu, odličan make up Ive Lee Dežmar, uz asistenciju redateljice Rajne Racz, koja je elastično otvorena prema mojim idejama što jako cijenim, i tako je u pola sata stihijski nastalo sve.

Iako u svom komercijalnom radu uglavnom fotografiraš ljude i portrete, tvoj artistički pristup usmjeren je uglavnom na detalje iz prirode. Tamo nema ljudi.
Nema ih, i nije namjerno, jednostavno je tako. Moje oko, kad bježi od onog od čega živim, odlazi u prostore bez ljudi. Volim ljude, ali kad čistim sistem i dušu, odlazim tamo gdje sam sama i gdje me nitko ne požuruje, ne pita gdje, kako, zašto. Volim biti u miru i u nekom svom transu, dok mi u ušima zvoni neka dobra glazba ili zvuci prirode i kad cijeli taj 4D završi na 2D površini koja bi gledatelju trebala sugerirati barem 3D doživljaj.
Moje fotografije prirode zovem komorni pejzaži. Valjda zbog toga što sam interijerski, kauč tip (indoor person) i hoćeš-nećeš to što vidim vani, kao da je snimljeno iz fotelje, nekako sobno. Od svoje duše ne možeš pobjeći.

Već godinama si autor i glazbenih videa. Često kažeš kako u glazbi ne podliježeš komercijalizaciji, jer sa glazbom za koju potpisuješ video clipove jednostavno moraš ‘kliknuti’.
Prvi video sam snimila 2001., a 40-ak minuta prije početka snimanja čitala sam upute o upotrebi kamere. Nikad nisam koristila video kameru, a da znam što radim. I snimila. Sedam dana sam snimala. To je tako dobra uspomena… Pjesma je trajala preko šest minuta. Noćna mora za iskusne redatelje i montažere. Lani sam realizirala pet videa. Prvi projekt u 2020. je bio baš video. Nevjerojatno, ali i u lockdownu pljuštale su ponude za snimanje videa, jednostavno smo svi prešli na online modus i videa su potrebna mnogima. I neki od njih, srećom, kucaju na moja vrata. Kompromis je ponekad stvarno zlatna riječ. Ono što me dirne na prvu i ne da mi mira, s čim se dižem i idem spavati, to radim za portfolio. Ponekad, vjerujući u projekt, radim i po deset funkcija, umjesto esencijalne dvije – režija i snimanje. Jedino, ne volim biti financijski podcijenjena u tom mediju, jer je izuzetno zahtjevan. U 2020. sam radila na videima Matije Cveka, Vinka Ćemeraša i Talvi Tuuli, Dina e Mel, Meritas. I ova godina je počela u znaku videa. Upravo sam snimila materijale za nešto što mora ostati tajna do sredine veljače.

Znam da jako voliš pjesmu Davida Bowieja ‘Absolute Beginners’. Koja te njezina energija najviše pokreće?
Za mene je ta pjesma romantična, proročanska, govori o tome koliko ljubav može biti divna, koliko su počeci divni, koliko stvari mogu biti idealno dobre kad počinješ s nečim čistim. Njena produkcija, aranžman, melodijska linija, više nego involvirana i karizmatična izvedba, sve je savršeno. Nekakako je simbol za apsolutan početak, da se operemo od jada, jala i straha i krenemo dalje čisti, pogotovo zbog svijesti o tome kakvu smo godinu ostavili iza sebe. 

Jesi li u nekom kontekstu svoga rada možda bila neshvaćena?
Jesam, sigurno. Svi smo, osvijestili/saznali to ili ne. Nikad ne znaš što se priča po kuloarima, a meni ljudi obično pristupaju s pozitivnim povratnim informacijama, a ja nisam sklona kopanju, to me truje. Jedno vrijeme sam bila, i prestala sam kada sam shvatila da od toga mogu oboljeti. Jednom sam dobila više nego ružnu recenziju mog rada u novinama, plakala sam. Kao da je bila inicirana nekim privatnim animozitetom, to se čitalo iz svakog retka, u tom članku bila sam uspoređivana, bez osnove, s mojim kolegicama, što je moglo stvoriti neugodnu situaciju između nas. Srećom pa nije, a tekst je dovoljno star da ga se sjećam kao loše uspomene, jer nije bio stručan, već neargumentiran i privatan. To je jedino što pamtim kao neshvaćenost.

Ne robuješ tehnologiji, no smeta li te ipak što je danas i u svijetu fotografije sve ubrzano, dostupno, iskomercijalizirano, isforsirano…
Ja sam uvijek za stručnost, znanje, poštenje. Potrebno je i vrijeme da se nešto napravi dobro i u skladu sa pravilima struke i da se nijedan faktor ne podcijeni. To nema veze s time kako se stvari rade. Pretjerana dostupnost čini inače kompleksne stvari trivijalnima, banalnima i jeftinima. Tko želi da mu se zanat sroza na te faktore? Nitko. I zato sam nesretna i da, smeta mi.

Što je sve dovoljno da ono što radiš zaista bude dobro i uspješno?
Za mene je simbioza aktera snimanja sve. Kad govorimo o, primjerice, modnom snimanju, stvarno pazim s kim radim, jer mi nikad nije svejedno. Nije bitna čak ni razina produkcije, niti scenografija, idejno ne ovisim o tim stvarima. Dobru fotografiju, ako si svoj i posjeduješ talent i rukopis, možeš snimiti bilo gdje. Moj tim ljudi, to je ključ. Model, stilist, make up artist, frizer, asistenti, to su moje srodne duše s kojima kliknem, koji poštuju jedan drugoga, surađuju, ne osuđuju, i koji kao takvi inspiriraju i mene. A moja riječ je slijedom prilika zadnja, jer netko mora okinuti taj snimak i prezentirati ga, i na kraju krajeva, potpisati ga, i otrpjeti kritike. Ako nisam imala simbiotsko snimanje, rezultat je manjkav.
Toliko puta su mi ljudi koji pokušavaju dospjeti do mene zamjerili, jer biram svoj tim, ali meni je na kraju baš to važno. I kao autor koji ima neki renome, imam pravo birati, radi se o uspjehu projekta. Ne volim trošiti svoje i tuđe vrijeme na osrednjost ili loš rezultat.

Monokromatski koncepti u tvom su radu uvijek prisutni. Zanimljivo je kako ih provlačiš kroz razne aspekte svoga rada.
Vidim toliko boja, njihove najtanje nijanse, to mi ide u korist, jer odabrala sam takvo zanimanje. Ali, kada uronim u emociju stvaranja, svijet vidim uglavnom tonski. Važna mi je ta finoća koja krasi ton. Između sunčanog i oblačnog dana za snimanje, biram oblačan. Nekako sam sklonija gledati svijet monokromatski, tada jasnije vidim emociju. Ponekad fotografija mora biti crno-bijela, ili kromatska, u boji. Neki to znaju, neki ne. Mnogi klijenti kažu: ‘Tiskamo u boji, fotografija ima biti u boji!’, a tada budem povrijeđena, jer ne smijem biti ono što jesam.
Istina je, bez boje određena vrsta fotografije ne postoji. Ona mora biti snimljena i prezentirana kao takva. Ali, htjela bih da moji klijenti vjeruju mom osjećaju za viđenje slike. To je svojstveno nama autorima. Primjera radi, jedan sam video snimala ‘u boji’,  još 2014., bio je zamišljen kao takav. Nešto stalno nije valjalo i nismo bili zadovoljni. Montažerka koja je, u stvari, moja srodna duša, video je tada, jer nije mogla biti u miru, prebacila u crno-bijelo i on je gubitkom boje dobio nešto novo, neki novi smisao. Odjednom je bio odličan, nazvali smo ga ‘njemački ekspresionizam’, tako nam je izgledao u cb tehnici i bile smo presretne tom manipulacijom koja nam je donijela sreću. Nedavno sam imala obrnutu situaciju, također pri nastanku glazbenog videa. Od samog početka bilo je ‘crno-bijelo’. I na samom kraju, dogodila se boja. To su stvarno tanke granice. 

 

 
 
 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

Objavu dijeli mare milin (@maremilin)

Smatraš li da je umjetnički/nekomercijalni dio tvog rada na neki način potisnut? Koji su razlozi tome; je li ti žao što ovih godina nisi napravila više svojih autorskih izložbi?
Imaš pravo, potisnut je. Vrijeme je preživljavanja, a ja nikad nisam imala ni talenta ni sreću za naći sponzore. Probala sam dvaput, ali baš probala, ne samo dotakla. Po 30 aplikacija i – ništa. Zaklela sam se sebi, nikad više. Smatram da vrijedim puno više, nego da pokorno obijam pragove. Nisam rob slave (kako dobra igra riječi, jer ‘slave’ na engleskom znači baš to – rob), ni svoje ni tuđe, nisam svjesna slave, briga me za slavu, ne znam se dodvoriti. Cijepljena sam od toga. Ipak, svako malo stvaram taj svoj art mimo svog profesionalnog rada, kad god osjetim potrebu i inspiraciju. Već sam u problemu sa sastavljanjem izložbi, jer materijala ima puno, ali to će sačekati neka druga vremena. Jedan segment toga planira se izložiti uskoro, pred punom galerijom. Zid galerije ima svoju svetost. Čekat ću, pa makar deset godina.

Neke od novijih fotografija na koje si jako ponosna iz tog artističkog opusa su i one nastale lani u rodnom Diklu – ciklus crno-bijelih melankoličnih fotografija, uglavnom inspiriranih prirodom. Koji dio tebe je ‘probudio’? 
Nema priče. Kod mene priča ne postoji unaprijed, samo unazad. Stihijski opazim, doživim, zagrijem se, pojurim, napravim, pa razmišljam o tome tek kad se smirim.
Opisane fotografije nastale su u travnju, svibnju i lipnju 2020., a nakon toga krenuo je posao što je opet dobro. Kad god bih izašla iz kuće, nekako smirena i posložena u korona-mode, uzela bih aparat sa sobom i bilježila. Dani su trajali kraće, noć je padala brže, u ušima je bilo ono što mi je tada odgovaralo, klasična nokturna, tada bi se iz podsvijesti počeli javljati Matoš, Cesarić i Neruda (a nedavno i Ujević, ali nije još ovjekovječen) i nastajala su neka noćna djela, ili su barem prizivala noć, a snimljena usred bijela dana (jer fotografija može puno toga). Podsvjesno biram noć, kada je sve nekako mirno i utješno. Volim te mračnjikave, tonske zapise svoje samoće. Doživjela sam i smrt drage prijateljice u to doba, još uvijek intenzivno razmišljam o tom događaju, svaki dan se sjetim te dobre duše koja je otišla tako mlada, i to je obojilo monokromiju mojih tadašnjih zapisa. Život je tako fragilan, a moja melankolija to još prirodno uvećava. Ne mogu pobjeći od nje.  

Fotografija ‘Ruševine ljeta’ snimljena u Diklu

Trenutno više živiš u Diklu, a u Zagreb dolaziš povremeno zbog posla. Jednom si izjavila kako ti je dugoročni plan preseliti se u malu kuću na moru, je li još uvijek tako? Čemu najviše stremiš i veseliš se?
Imati malu kuću kakvu gledam kad ljeti plivam, prvi red do mora, na šetnici… Sva je uronjena u velike borove, ima prostran, otvoren trijem, veliku staklenu stijenu. U mojoj glavi, na trijemu ljudi objeduju, piju, plešu, ljube se, vesele se, pod svjetlom žaruljica. Ne trebam nikakav arhitektonski podvig, samo šarmantnu i udobnu, neveliku kuću, koja poziva da se u njoj živi, takvu želim. I neki brodić na pentu da mogu s njim otići na otok okupati se na plaži na kojoj nema nikoga. Veseli me makar maštati o tome. U Diklu i u Zadru, koji je tu ‘odma’ iza bora, s dugim ‘o’, veseli me što ti zbijenost ostavlja mjesta za život. Sve je blizu, obaviš stvari vrlo brzo i baviš se životom, ne samo onim što se mora. Tu se kvalitetnije živi nego u Zagrebu. Najvažniji faktor mi je ipak more. Nijedna rijeka, nijedno jezero, nijedan bazen, meni ne može zamijeniti more. Volim gledati, udisati i vidjeti more, volim biti u moru i to je urođena ljubav koju ništa ne može izbrisati.

Fotografije: Mare Milin

Pročitajte još...

Budi sebičan – volontiraj! I svijet će biti bolje mjesto za život…

Puno je razloga zašto netko volontira, no svima je zajedničko to da im nagrada nikad nije novac, nego zadovoljstvo da nekome mogu darovati svoje vrijeme, znanje i sposobnosti kako bi svijet oko sebe učinili boljim mjestom za život. Sve te univerzalne životne vrijednosti dijeli i Klub volontera HT Grupe na čelu s Nives Fakin

Branka Ilakovac: U Hrvatskoj godišnje bacimo više od 380.000 tona hrane!

Znate li da se u Hrvatskoj po osobi na razini kućanstva godišnje baci 75 kilograma hrane? Istina je da je to nešto manje od europskog prosjeka koji iznosi 92 kilograma po osobi, no činjenica je da su kod nas kućanstva dominantniji proizvođač otpada od hrane od ostalih sektora.

Branka Bešević Gajić: Držimo se zajedno i možemo se izboriti za prava svih žena u regiji

Iznimno osuđujem to što se dogodilo Mileni i mnogim drugim djevojčicama, djevojkama. To je tragedija cijelog našeg društva, to je šamar za sve nas, to se dogodilo svima nama i na to treba reagirati najstrože. Svako iz svog kruga djelovanja, kako bi se svijest kod ljudi probudila i kako bismo pomogli svim žrtvama, ali i spriječili nove žrtve, ističe nagrađivana redateljica

Nenad Šaljić: Penjao se na Himalaju pa umjesto akademske odabrao karijeru na kojoj mu svi zavide

Nenad Šalljić intervjue daje rijetko, pa je bilo nevjerojatno zadovoljstvo porazgovarati s njim o njegovu životnom putu, zaokretima u karijeri, usponu na Himalaju, ali i odluci da život u Splitu zamijeni onim u švcarskom Zermattu, malom mjestu podno Matterhorna.

Povezano

Goran Bogdan otkrio što ga u životu pokreće!

Započeo je Weekend Media Festival, a s njim i kampanja #onostomepokrece. Mixer.hr i organizatori kostimirane humanitarne utrka Zagreb Advent Run s ciljem promocije kvalitetnog života i širenja poruke o tome kako moramo pronaći i probuditi #onostomepokrece

Počeo je dugo iščekivani 14. Weekend Media Festival

Ella Dvornik-Pearce, Nikola Dujmović, Stjepan Orešković, Ivica Kostelić... samo su neki od poznatih panelista koji su otvorili ovogodišnji 14. Weekend Media Festival

6 zadivljujućih zvjezdanih događaja koje možete dodati u kalendar

Evo nekoliko astronomskih događaja koje ne smijete propustiti, a koji se događaju u razdoblju od listopada do prosinca 2021. godine

Vitomir Maričić: U ronjenju na dah u dubine imam puno osobnih izazova

Višestruki svjetski rekorder i prvak u ronjenju na dah, volonter, ekološki aktivist, predsjednik AIDA Hrvatska, Vitomir Maričić danas starta kao dio hrvatskog tima na SP na Cipru. O svemu pomalo ispirčao nam je za Mixer, ali i kako je hrvatski tim na SP otputovao zahvaljujući crowdfunding akciji!

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime