Novinarka na vječnom putu. Od sebe do sebe i novih načina prezivljanja Hrvatske. Pričala nam je sve vidove svog multi kulti aktivizma…
Amerikanka u Parizu, Splićanka u Zagrebu. Kolike su kulturološke razlike i sličnosti između dva dijela Hrvatske koje možete zvati svojim baznim linijama rada, života, migracija? Ili su ta samo nepotrebni medijski mitovi iz xyz razloga?
Zapravo najviše volim lokacije koje počinju slovom “b”. Bali, Berlin, Bangkok, Brač su jednako mjesta koja obožavam i koja su me obilježila. Jasno mi je da se ljudi osjećaju sigurniji u kolektivu i da im pripadnost, naciji, religiji, regiji, lokalitetu pa i nogometnom klubu može predstavljati sreću, no ja nisam jedna od tih ljudi. Split je prekrasan grad koji je odgojio hrpu briljantnih ljudi, meni je valjda dao temperament. U Zagrebu živim sad više od pola života i smatram ga svojim domom. No najdraže mi je zapravo kad uspijem zimi pobjeći u toplije krajeve. U Zagrebu je sivo, u Splitu nitko ne grije većinu stana pa se uvijek nasmrzavam i zato početkom studenog svake godine krenem smišljati kako pobjeći u tropske krajeve. Najsretnija sam kad vidim stablo banane. Evo opet slovo “b”.
Od novinarstva do joge…
Poslije studija sociologije, novinarski staž je pozamašan – od TV-a preko tiskanih i web medija, no od vremena globalne pandemije dojam je da ste se više okrenuli novim interesima i da preko online radionica joge radite onaj generacijski switch po kojem stručnjaci savjetuju kako svakih toliko godina treba mijenjati interesna područja i prostor aktivacije kako bi zadržali svježinu i efektivnost bilo čime se bavimo. Odakle, otkad i zašto i tehnike joge? Overload medijskim okruženjem ili…
Dobro si rekao, u pitanju je dojam, a dojam često vara.😊 Nisu to baš novi interesi, zapravo su stariji i od moje novinarske karijere. Stvar je u tome što na društvene mreže u posljednje vrijeme objavljujem većinom stvari vezane uz jogu pa zato puno ljudi zna da se bavim jogom, a mnogi nemaju pojma da već 16 godina kontinuirano radim kao novinarka. Još uvijek pišem i radim novinarski posao, surađujem i s marketinškim agencijama, nekako sam se specijalizirala za native tekstove i to mi se sviđa jer mi daje priliku da intervjuiram puno uspješnih i zanimljivih ljudi. Ispada da već više od deset godina pokušavam bezuspješno pobjeći od novinarstva. Na kraju sam se odlučila prestati opirati. Navodno sam dobra u tom svom novinarskom poslu, valjda ima neki više razlog zbog kojeg trebam ostati u tome. Što se joge tiče, oduvijek sam pokazivala interes prema duhovnosti, drugim civilizacijama i egzotičnim krajevima.
Jogom sam se počela upoznavati prije dvadesetak godina i spasila me od novinarskog stresa, no i pokrenula dubinsku transformaciju s kojom je paralelno išla i promjena cjelokupnog života i karijere. Negdje 2010. godina sam shvatila da nastavim li živjeti u konstantnom novinarskom stresu ću se najvjerojatnije ozbiljno razboljeti. Tada sam otišla s Nove TV i odlučila raditi kao freelancer. Ta odluka mi je spasila život, iako mi uopće nije bilo lako. Biti novinar u Hrvatskoj je teško i često neisplativo, a biti freelance novinar je skoro pa nemoguće. Sve to vrijeme tu je bila i joga. Samo ako to ne reklamiraš po društvenim mrežama nitko ne zna da se time baviš. Prijelaz iz jedne u drugu profesiju je trajao više od deset godina i još uvijek traje. Ovo što sam danas se nije dogodilo preko noći.
Razne medijske uloge
U kojim ste sve medijima surađivali kroz duži niz godina mimo Nove TV, Indexa, gdje Vam je bilo najstimulativnije, najizazovnije, a gdje rubno u smislu da ste osjetili ne bi više?
Prošla sam klasični novinarski put, kod mene nema preskakanja levela. Počela sam od gradske rubrike Večernjeg lista. Mjesto gdje se kalio čelik, radili smo po 16 sati dnevno, vikendima, svetkom i petkom. Novinarstvo je bilo naš život. Ljudi bi nakon dva dana već dali otkaz, ostala sam godinu dana. Sreća u nesreći je bila što je tadašnja urednica Mirjana Prišćan od nas mladih divljaka s ceste, bez ikakvog novinarskog iskustva, u toj kalionici napravila vrhunske profesionalce. Tako da se muka isplatila, doduše teško da možemo reći da se bavljenje novinarstvom isplati. Vrlo brzo sam shvatila da ne želim da je novinarstvo sve što imam od života. Da se spasim otišla sam u časopis Story jer tamo je postojalo kakvo takvo radno vrijeme i evo do dana današnjeg, dakle 15 godina sam vanjska suradnica AMZ-a i pišem za njihova izdanja i portale. Prije prvog tekst za Storybook časopis nitko nije imao pojma da znam pisati, najmanje ja. Važna faza u mom životu je bila ona na Novoj TV. Red Carpet i In magazin, medijski laboratorij pokojnog Siniše Svilana. Jao, baš sam mu zahvalna na tome što je napravio za hrvatski medijski prostor.
Kako biti provokativan, a ne zamjeriti se, kako biti drugačiji, a opet mainstream… Siniša je svim srcem radio taj posao. Iako je bio direktor zabavnog programa radio je puno s novinarima direktno. Zajedno smo smišljali stvari i pomicali granice.
Meni je to jako važno, uvijek smišljam nešto novo, spajam nespojivo i pomičem granice. Naravno, cijelo vrijeme tom pričom je vješto kormilario Daniel Delale, urednik u Red Carpeta. Nekoliko godina kasnije me pozvao na portal 100posto.hr i tamo sam dobila priliku pisati kolumne, čak i putopisne reportaže, što zapravo najviše i volim. To ljeto sam otišla u Bangkok i remotely držala rubriku na portalu. Mojoj sreći nije bilo kraja. Jako mi je žao što taj projekt nije zaživio. No svaki kraj je novi početak, pa sam nakon toga dobila priliku raditi za HTV, Indexu sam zahvalna što mi je dao priliku da pišem svoje komentare o temama o kojim se inače baš u medijima ne piše, odnosno na taj način. Mogla bi o svojim novinarskim iskustvima knjigu napisati jer malo je medija za koje nisam radila…
Brojne promjene u poslu
Ako možete približiti tvoj sken i sliku tuzemnih medija od vremena svog start upa do danas. Koliko je internetizacija donijela dobrog, a koliko loših side efekata na ovim prostorima?
Tek u ovoj pandemiji su svi mogli vidjeti krizu novinarstva u punom svom sjaju. Mediji su najvećim djelom postali PR i sve je manje mjesta u njima za one koji kritički promišljaju, koji pomiču granice i idu kontra struje. To je dosta logično jer nezavisni mediji zapravo ni ne postoje. Čim te netko financira, pa taman je to Ministarstvo, Agencija za elektroničke medije ili neka fondacija ti nisi nezavisan i na neki način to utječe na izbor tema i način izvještavanja. Nažalost novinarstvo sve više postaje nalik NKV poslu u tvornici, fizički rad, sjediš osam sati i radiš na normu, imaš broj tekstova koji mora biti objavljen na portalu i samo copy paste dok ti ruke ne otpadnu. Moj je dojam da društvo novinare posve neopravdano i nepravedno podcjenjuje. To je zaista stresan i zahtjevan posao koji zahtjeva puno različitih vještina definitivno nije za svakoga. Internet i društvene mreže su uvelike pogodovale ovakvoj, za novinare lošoj, situaciji.
Sve je produžetak onoga što ja jesam
U kojoj su vezi Vaši novi poduzetnički projekti Biro Radost, Sunkoplett i Sunko Joga osim personalne da ste im Vi alfa i omega?
Kod mene je sve povezano jer je organski produžetak onoga što ja jesam. Ne volim funkcionirati u mašini. Volim biti svoja i kreativna. Stalno stvaram nešto novo i tražim nove, odnosno bolje načine i pristupe u onome što radim. No da bi čovjek mogao biti inovativan za početak mora dosta toga i znati o tome čime se bavi. Dosta sam dobar primjer kako spojiti nespojivo. Prije desetak godina samo osnovala udrugu Biro Radost kroz koju sam radila edukacije vezane uz poboljšanje vidljivosti projekata u kulturi i socijalnog poduzetništva. Ime je nastalo jer sam željela da mi posao bude radost i na tome s intenzivno radila posljednjih godina. Ime je ostalo, a Biro Radost je danas obrt i web platforma putem kojem nudim jogu i usluge savjetovanja kako bi i drugima život i posao bili radost.
Kako sam se mijenjala interes mi je sve više s komunikacije na vani, išao prema komunikaciji na unutra. Tako sam od bavljenja s medijima i odnosima s javnošću došla do bavljenja meditacijom. No u biti i dalje radim istu stvar- komuniciram. Joga je cijelo vrijeme tu, a u međuvremenu sam postala i učiteljica joge, ne zato da bi promijenila karijeru, već zato što sam bila fascinirana jogom. Usudila bi se reći da mi je spasila život, a nakon 20 godina istraživanja i prakticiranja različitih joginskih škola i praksi bilo bi zaista šteta da znanje koje spašava živote ne podijelim s drugima i tako sam počela podučavati jogu i napravila Sunko Yoga profile na društvenim mrežama.
Naprosto sam tako nazvala profil da ga ljudi lakše nađu i zapamte, a i dobro zvuči. Sunkoplett su pak heklane ogrlice koje prije nekih osam godina ničim izazvano počela heklati. Prijateljicama se svidjelo pa sam ih počela i prodavati. Budući da podučavam meditaciju shvatila sam da je heklanje super stvar za ljude koji se ne mogu natjerati meditirati. Pa sam opet spojila nespojivo heklanje, meditaciju i mantre i tako je nastala tehnika Sunkoplett meditacija heklanjem koju podučavam na radionicama.
Heklanje odlično djeluje na moždane valove, toplo gapreporučujemm u terapijske svrhe plus si možete izraditi i zanimljiv modni dodatak, u mom slučaju je to bila Sunkoplett ogrlica.
Povratak u prošlost
Često kad bih pričaosa ženama oko šivanja, kačkanja, pletenja, svih tih hobija ili baznih zanimanja naših baka – ljudi su te rukotvornice više promatralii s pozicija starih zanata. Odakle interes za tehnike i ručni rad tog tipa? Isto bake, dokolica, potreba za radom ili…
Prvo sam željela biti modna dizajnerica, čak sam i studirala na Tekstilno tehnološkom fakultetu pa zbog previše matematike i kemije pobjegla na Filozofski. Baka me naučila heklati kad sam imala pet godina, od nje također potječe i priča s turbanima koje ponekad izrađujem, no nažalost dan traje samo 24 sata, ne stignem sve. U Hrvatskoj se heklanje još uvijek smatra “bapskim” i nekako nije baš u trendu, no radim na tome da se i to promijeni.
A radionice disanja? Kako se postaje teacher ili voditelj, koji je pravi naziv osobe koja uči druge tehnikama disanja te što točno one obuhvaćaju mimo kontroliranja ošita i breed in breed out trenutka?
Tehnike disanja su dio osnovne izobrazbe za joga učitelja. Dakle, učitelj joge podučava joginske tehnike disanja jer su one usudila bi se reći i ključan element prakse joge. Ako se baviš jogom, baviš se i disanjem. Postoje ljudi koji su završili samo nekakve tečajeve tehnika disanja i podučavaju ih, ne znam ništa o tome. Mogu samo govoriti iz vlastitog iskustva. Moje iskustvo je da sam iste tehnike učile u posljednjih sad već puno godina kod različitih učitelja, svaki put naučim nešto novo, čak i kad o istim tehnikama slušam istog učitelja jer je u pitanju slojevita građa čije razumijevanje dolazi tek kroz praksu.
Generalno što više znaš, svjesniji si koliko ne znaš. Primijetila sam među ljudima koji dolaze kod mene na satove joge, ali i u populaciji generalno, da ih jako puno zapravo jedva diše. Istovremeno su anksiozni, depresivni, ne žive svoj puno potencijal, naprosto im nikako nije dobro. Uz to me sve češće ljudi traže savjete vezano uz disanja i pokazuju sve više interesa za to područje. Tako da ono što nudim u sklopu projekta Prodiši! je zapravo samo odgovor na potrebe ljudi koji me okružuju i program im je prilagođen, u smislu da svatko bez obzira na to ima li ili nema iskustvo joge može biti polaznik radionica i da je ono što se uči na njima prilagođeno početnicima. Na klasičnim satovima joge ne stignemo se detaljnije pozabaviti disanjem jer zato naprosto nema vremena pa sam kreirala program u kojem kroz tri radionice objašnjavam mehanizme disanja i različite tehnike s kojima svatko može početi raditi na svom disanju. Udah i izdah nisu samo udah i izdah, postoji cijeli svemir u tom procesu.
Disanje je jedina autonomna funkcija na koju čovjek može utjecati. Disanjem možemo utjecati na primjer na rad pluća, srca, mozak, probavu i slično. Utječemo na izmjenu plinova u organizmu, odnosno na stanično disanje, pa ga možemo koristiti za detoksifikaciju i slično. I to je sve na fizičkoj/ anatomskoj razini,dakle govorimo o stvarima koje se znanstvenim postupcima mogu dokazati. A onda još na to ide rad na energetskom nivou, odnosno rad s pranom. Kad već spominješ ošit znaš li da ošit, odnosno grudna dijafragma nije jedina koja sudjeluje u disanju. Tu je i perineum koji je također dijafragma, koristimo ga među ostalim i u seksu. Kad spojiš seks i disanje već na mala vrata ulaziš u tantru. Priznaj da ti je disanje odmah postalo interesantnija tema. Kažem ti, joga je čudo.
Slijedi li preokret
To su neke od gotovo biološki uvjetovanih stvari – poput hodanja, disanja. Postoje li načini ispravnog hodanja, a da se pritom ne radi o anatomijama, pogrbljenostima, deformacijama stopala u smislu potrebe imanja škole za to. Ili je stvar new agea i potencijalnog lovastručnjakaa u mutnom. Ista stvar za tvoje područje interesa, disanje? Suočavate li se katkad sa sumnjama da su radionice tog tipa magluština i mamac za naivne te neka vrstalife coachingaa na konto placebo efekta i terena vorteksa ikongloferstuzbumdizacija i vizualizacija Ane Bučević? Ili je kritična masa zainteresiranih ljudi od povjerenja dovoljna za pokret…
Ono što je za mene uputa za ispravno hodanje za tebe može biti posve pogrešno jer se anatomski možda značajno razlikujemo. No opće je poznato kako zdravo tijelo treba funkcionirati. Po meni je ispravno ono što tebi čini dobro, ono što je dobro s obzirom na tvoju konstituciju. Krutih pravila se najčešće drže oni koji imaju malo znanja i iskustva te na razumiju mehanizam i logiku tijela i joge. Ne možeš kocku ugurati u rupu za kuglu. To je nešto što i dvogodišnjaci jako brzo nauče.
Ono čime se ja bavim je da naučim ljude kako da kreiraju život po vlastitoj mjeri te budu ispunjeni i zadovoljni svojim životom, a joga je vrlo efikasan alat koji pomaže u tome. Jedino važno mi je da li to što nudim ljudima i pomaže. Kažu da pomaže. Veća potvrda od te mi ne treba. Ako disanjem mogu uklonit anksioznost je li disanje placebo? Što je uopće placebo? Je li u tom slučaju placebo sve osim proizvoda farmakoinudstrije? Ako daje rezultat, onda to nije placebo. Placebo po definiciji ne daje terapeutski rezultat, joga daje rezultat i to je i znanstveno dokazano, dakle nije placebo. S druge strane već jedan sat s kvalitetnim terapeutom ili lifecoachom može ti preokrenuti život. Ako vjeruješ da je to nemoguće, tada je to zaista za tebe i nemoguće.
Kao sociologinja bi mogla teoretizirati na temu kritičnih masa do sudnjeg dana, kao učiteljicu joge mase me uopće ne zanimaju. Zanimaju me ljudi. Svaki čovjek je svemir za sebe, a opet svi smo jedno. Nekoć sam se bavila klasičnim aktivizmom, danas vjerujem da se prava društvena promjena može dogoditi jedino na duhovnom nivou, odnosno kroz promjenu svijesti. Tako da sam svoja aktivistička nastojanja prebacila na drugo područje.
Nažalost postoji hiperprodukcija joga učitelja
I ono što je čini se trenutno fokus i najveći interes, joga. Odakle vaši interesi i korijeni istog te počeci prakticiranja joge i kao alata osobnog razvoja i kao alata potencijalne zarade tebe kao duhovnog voditelja drugih interesenata?
Uz to što sam oduvijek imala interes prema ezoterijskim znanjima u cijelu priču sam ušla kako bi pomogla sebi. Tražila sam način kako da izađem na kraj sa svojom anksioznošću i pronašla sam ga u jogi. Prvi stupanj reikija sam dobila 2001., joga je u moj život ušla negdje 2003., psihoterapiju sam počela učiti 2005., to su bili moji početci, a educirati se nisam prestala do današnjeg dana. Imam veliku glad kad su u pitanju te vrste znanje i konstantno se educiram, trenutačno se dosta bavim primjenom joge u terapijske svrhe, a budući da znamm koliko su te tehnika učinkovite vrijedi ih podijeliti s drugima.
Kako se stječu zvanja certificiranih voditelja radionica i koje su to točno titule te jesu li uopće potrebne za kvalitetan rad na duhovnim tehnikama ili se u tim duhovnim i meditativnim sferama dovoljno odlučiti pa krenuti razvijati svoje metode?
Danas nažalost postoji hiperprodukcija joga učitelja i lako se može dobiti certifikat za joga učitelja, što je na određen način problematična situacija. E sad, postoje joga učitelji koji drže satove joge u vidu fizičke rekreacije na primjer u teretanama i fitness centrima i možda je znanje koje su stekli na tim tečajevima dovoljno da mogu odvoditi sat joge. No generalno joga je veliko i slojevito područje. Biti joga učitelj podrazumijeva cjeloživotno učenje. Da bi se razvijalo svoje metode treba dobro razumjeti filozofiju i tehnologiju joge, a to baš i nije tek tako lako. Za početak nije lako ni pronaći učitelja koji zna i može ti to i prenijeti. No ako si početnik to ti nije toliko ni važno. Za početka je važno nabaviti prostirku i krenuti vježbati, sve ostalo se dogodi samo od sebe. Kad je učenik spreman, pojavi se točno onakav učitelj kakav mu je u tom trenutku potreban.
Čovječanstvo se mijenja
Pitam s pozicije osobe iz drugog religijskog i kulturološkog te zemljopisnog miljea. Koliko je uvoz duhovnjačkih tehnika s istoka autentičan ako se njime ne bave ljudi iz krajeva i religijskih baza odakle one potiču? Popularan jeste, pogotovo u društvima u krizi, ali često zna biti rezultatom pomodarstva ljudi koji se u pokušajima rješavanja raznih životnih problema, zasićenja, traženja odgovora, okreću duhovnim dimenzijama. Tada zna biti prostorom raznim con artistima za prodavanje spika na konto naivnosti ili tek neinformiranosti sugestibilnih ljudi. Primjerice raznikomajee, preko 66 religijskih registriranih zajednica u RH, uključujući katoličku crkvu, umanjuju li oni autentične pokušaje ljudi poput Vas, koji to rade iz ne samo sebičnih ili osobnih potreba i zarade već zbog druženja i širenja nekog dobrogvibeaa i širenja kvaliteta življenja?
Čovječanstvo se mijenja kako kroz prostor tako i kroz vrijeme, paralelno se mijenjaju i duhovne tehnike. Uvijek je tako i bilo. Prvi dokazi o postojanju joge stari su oko pet tisuća godina, sigurno tada u dolini Inda nisu prakticirali ono što većina danas smatra jogom. Položaji kakve danas prakticiramo u jogi nisu postojali u vrijeme kada su nastale Patanjalijeve Joga Sutre. Nisu im vjerojatno bili ni potrebni. Današnji čovjek je drugačije biće i trebaju mu drugačije tehnike.
S obzirom na široku upotrebu te višestoljetnu tradiciju i više vrsta tumačenja joge, kojim se segmentima iste Vi bavite i kako to praktično izgleda? U smislu broja ljudi s kojima radote i tehnikama, naravno bez otkrivanja metodike ako to spada u područja poslovnih tajni?
Za sebe kažem da sam istraživač joge jer imam veliku glad za tom vrstom znanja i energetskim i duhovnim praksama generalno. Naravno, ne uvijek u jednakom intenzitetu jer uz jogu radim i druge poslove, živim svjetovan život i ne namjeravam ga se odreći barem ne još neko vrijeme. Kako sam se mijenjala kroz godine mijenjala se vrsta joge koju osobno prakticiram. Trenutačno online podučavamdinamičnuuhathavinyasuu to je vrlo popularan stil i dobra kombinacija istezanja i vježbi snage. Uz to radim različite radionice i edukacije koje se tiču meditacije, tehnika disanja, osobnog rasta i razvoja, ali i individualni transformativni coaching. Kroz savjetovanja pomažem ljudima koji žele dubinski transformiratii sebe i svoj život. Iako sam učila i druge tehnike, joga i joginska načela su baza svega što radim. Vjerojatno je to tako jer mi se joga pokazala kao najbrža i najefikasnijaa tehnika osobne transformacije, ali i zato što je širok i sveobuhvatan sistem.
Koliko smo daleko?
Kakva je općenito kvaliteta života ljudi u Hrvatskoj i svjesnost o kvaliteti istog. Nedavno je Ivana Petrović podijelila jedan vrlo zanimljiv tekst koji se doticao zaključka: “Ako imate svoju kuću, jedete 3 do 6 punih obroka dnevno i pijete čistu vodu, imate mobilni telefon, možete surfati internetom i ići na fakultet, vi ste u maloj privilegiranoj grupi (pripadate globalnoj elitnoj klasi s manje od 7% svjetske populacije). U sadašnjim uvjetima, od svakih 100 ljudi na Zemlji, samo 8 može živjeti dulje od 65 godina. Ako niste napustili ovaj svijet prije 64. godine, kao 92% ljudi koji su otišli prije vas, već ste blagoslovljeni među čovječanstvom. Čuvajte svoje zdravlje jer nitko za njega ne smije brinuti više od vas. Uživajte u svakom preostalom trenutku i ne žalite se”. Zvuči vrlo oldschoolerski i humano, prošlostoljetno. Koliko smo daleko od toga?
Mislim da je to globalno pitanje. Baviti se vlastitim zdravljem, odnosno voditi zdrav život je danas većinom privilegija imućnijih. No stvar je i osobnog odabira. Želiš li status, novac, slavu i anksiozni grč u želucu ili živjeti nešto skromnije, ali u miru i raditi ono što voliš na način za koji smatraš da je za tebe dobar. Na kraju krajeva ovaj prvi izbor te može lako dovesti do bolesti i potpune propasti, a ovaj drugi do obilja. Ja sam se odlučila za ovu drugu opciju. Nije bilo lako, nije se dogodilo preko noći i nikad nisam požalila. Temeljito sam na vlastitoj koži iskusila i proučila svaki korak, zato znam na koji način pomoći drugima da to učine.