Ime Nikše Sviličića u hrvatskom medijskom i javnom prostoru već dekadama nije nepoznato. Ali je način kako ga se pušta, bilježi i primjećuje vrlo pristojan. 

 

Za razliku od galopirajućih i potpuno drugačijih vremena koja će klimnuti na agresivno PR-iziranje svega čega se pop kulturna zajednica dotakne, Nikša Sviličić svoje produktivnosti i polivalentnost na pop kulturnim terenima književnog stvaralaštva, filmskog djela i pop glazbe doživljava kao prostor komunikacije. 

 

I pritom se dotiče svoje znanstvene karijere zbog koje će mu u javnosti lupati etikete “najobrazovanijeg Hrvata” zbog tri doktorata, mnoštva znanstvenih radova. Uglavnom, čovjek čiju kreativnost i tragove ne možete promašiti ako iole zagrebete površine dominantnih i vodećih medija. 

 

U dva akademska sata popričali smo o svim njegovim interesima unutar pop kulturnih kanona – o “Vjerujem u anđele” debitantskom filmu i planovima slijedećih, o dosadašnjim knjigama i trećoj u pripremi o glazbi uz Olivera, Belana, Čolića, Marjana Bana i druge anegdote iz života koji je grijeh ne primijetiti.