Shane MacGowan, legendarni frontman The Poguesa, preminuo je 30. studenog. Šezdesetpetogodišnji pjevač i autor bio je zaštitni znak Poguesa, ali i jedna od najosebujnijih figura koje je iznjedrila irska i britanska (ne samo) punk scena.
Pogues su bili pioniri kombiniranja energije punka s irskim folkom, a korijeni benda su u punk grupi The Nipple Erectors, u kojoj je krajem sedamdesetih djelovao MacGowan, te u njenoj kasnijoj inkarnaciji, pod imenom Nips, uz MacGowana su bili harmonikaš James Fearnley i svirač irske frule Stan Stacey. Nastupni singl “Dark Streets Of London” Pogues su – tada još pod imenom Pogue Mahoney – objavili u proljeće 1984., a na jesen iste godine izlazi i njihov debitantski album “Red Roses For Me”.
Na albumu su se – što je postao standard Poguesa – zajedno našle MacGowanove autorske teme koje su, poput “Transmetropolitan”, “Boys From From The County Hell” i “Streams Of Whiskey”, najavile njegov skladateljski talent, te irski folk standardi. Tradicionalne irske skladbe bile su pogodne za kombiniranje s punkom budući da su bile žestoke napitnice iz puba, urnebesni jigovi na koje se uz ubrzanje moglo plesati i punkerski pogo ili, pak, teme o gubitnicima stjeranim na društvenu marginu s kojima se mogla identificirati punk publika. Posebice ona koja je odrastala u londonskim irskim četvrtima.
Nova nadahnuta čitanja covera
Shane je bio i nadahnuti autor i karizmatski pjevač, no također i anti-zvijezda sklona pijančevanju, narkoticima i samodestrukciji. Godinu kasnije izdaju izniman singl “A Pair Of Brown Eyes” u produkciji Elvisa Costella, kojim najavljuju fantastičan album “Rum, Sodomy and the Lash”. Jedan od najutjecajnijih albuma spajanja folka i punka dao je naime nova nadahnuta čitanja covera i standarda poput “Dirty Old Town”, “I’m A Man You Don’t Meet Every Day” s iznimnom izvedbom basistice Cait O’Riordan i “The Band Play Waltzing Matilda” Erica Boglea. Bile su tu i nove zanimljive skladbe MacGowana poput “Sally Maclennane”. Album je postigao solidan uspjeh u Velikoj Britaniji i promovirao Poguese kao underground atrakciju s obje strane Atlantika.
Umjesto da što brže objave novi album i iskoriste naklonost medija, Pogues su 1986. objavili EP “Pogues In Motion”, a godinu kasnije nastupili u filmu “Straight To Hell”. U međuvremenu je Cait O’Riordan napustila grupu i udala se za Costella, a s novim članovima Huntom i Woodsom Pogues 1988. objavljuju “If I Should Fall From Grace With God”. Najavljen (s pokazalo se evergreen) božićnim hitom “Fairytale Of New York”, snimljenim u kolaboraciji s pjevačicom Kirsty MacColl, album je bio ambiciozniji i slojevitiji od prethodnika. Dodatak puhača u “Fiesti” izvornu keltsku folk-inspiraciju kombinirao je s meksikanskom glazbom i zydecom dok su u “Turkish Song Of Damnes” bili zamjetni i mediteranski utjecaji.
Sa starim se društvom ponovo nalazi 2001.
Unatoč uspjehu albuma, Pogues su odlaskom Cait O’Riordan narušili unutarnju kemiju grupe, a MacGowanov alkoholizam, kolapsi na sceni i skandali – kao pijani nastup na “Saturday Night Live” – ozbiljno su ugrožavali budućnost grupe. “Peace And Love” iz 1989. bio je slabiji od prethodnih albuma, a sljedeći “Hell’s Ditch” iz 1990. zabilježio je tek povremene bljeskove poput iznimne balade “Summer In Siam” i solidne produkcije Joea Strummera koji je i proveo jednu sezonu s Poguesima nakon MacGowanova odlaska. Bend je naime MacGowana 1992. izbacio zbog nepouzdanosti, te on nastavlja karijeru u novoj grupi Shane MacGowan & The Popes s kojima snima dva studijska i koncertna albuma.
Sa starim se društvom ponovo nalazi 2001. za kratku britansku turneju, no i za svirke po Europi. Suradnja nije dugo potrajala pa MacGowan 2010. nastupa s novim pratećim bendom Shane Gang. Unatoč povremenim nastupima i ulascima u studio, stari problemi s ovisnošću su se nastavili, kao i sve narušenije zdravlje, što je u konačnici dovelo do višemjesečnog boravka na odjelu intenzivne njege zbog virusnog encefalitisa i prerane smrti.