Razgovaraju Rade Šerbedžija glumac s Radom Šerbedžijom pjevačem, točnije interpretom. Obojica nose škrilak.
„Slušaj Rade, jasno mi je da voliš glazbu i imaš se potrebe izrazit. Još kad si recitirao Ines zarazilo te, razumijem sve…“ glumac će.
„Dobro, što mi hoćeš reći“ upita pjevač, točnije interpret.
„Pa možda ne bi trebao toliko jer drama na ekranu kad je preneseš u audio format ima neka druga pravila, a tebe za mikrofonom često mijenjaju za mene na platnu, pa plješću po inerciji…“ glumac je pokušao biti taktičan.
„Misliš, ne ide mi baš, ne pratim tvoj genij?“ pjevač, točnije interpret će upitno.
„Ne mislim, razmišljam na glas, čisto radi druge perspektive. Kad si sam često bude usamljeno, makar i na vrhu…“ glumac objektivizira.
„Ali ne glumi mi se više, umjetnost nema razloge, ima osjećaje…“ pjevač, tj. interpret će.
„Sve ok, da ne ulazimo u dubioze što je tu umjetnost ili samo deluzija iste i kako bi trebala biti, kad se udružiš s Urbanom pred mikrofonom jasno ti je razlika na koju bi ti skrenuo pažnju…“ glumac je iskren.
„Ali ja to volim…“ pjevač, točnije interpret će.
„OK, tu svaka priča staje. Tebi je jasno da glazbeno nisi autor, a ni interpretacija ne ide dalje od više ili manje korektnih izvedbi tuđih klasika i standarda. Pa se jedno pokrpa drugim. Kažeš Đonija si obradio, s izvora duše balkanske sad bi mogao probati skinuti drame recimo Arslanagića…“ glumac će prije nego se primi čaše.
„Tako nekako, legandama se ne gleda u pjesmu, čašu ni oči…“ zaključi pjevač, točnije interpret.
I naruče još jednu rundu. U pozadini je zasvirao original Crvene Jabuke.
6/10