“Bavi se glazbom točno onoliko koliko se glazba bavi tobom. Sve ispod ili više od toga je prevara…a ako pristaneš na prevaru zašto se baviti bilo čim u životu”. (Steve Albini, intervju cca 2012. za jedan RH medij) The lik. Dude Incredible. Čovjek koji je redefinirao posljednje generacije ratnih 90-ih kojima je glazba značila i bila beatnim dijelom života, ne samo podlogom za radio jinglove i tiktok kreveljenja i zijanjem na playback velikane faking trash Eurowronga. Tip iz namjerne sjene ako ne i bitniji od Kurta Cobaina kao utjecaja na generacije. Poput Iana McKayea (Dischord, Fugazi, Minor Threat) ili Henryja Rollinsa u drugačijim segmentima scene i predstavnik ljudima kojima je glazba bila stav i poruka, bitno više od showing offa.
Prije nego je Rick Rubin postao globalni sinonimom za cool glazbenog producenta – zvuk posljednje glasne eksplozije u glazbi 90.-ih je oblikovao baš Steve Albini. Nema doslovno referentnih glazbenika preživjelih postgrunge eksploziju koji nisu Steveu klimnuli kunst – od Davida Bowiea do St. Vincent. Kome god je glazba bila beatna puzzle kockica u životu Albini je bio the one. Pročitati samo pismo koje je poslao Nirvani koja je poslije Nevermind postala najvećim glazbenim svjetskim čudom koje ne odbijaš i uvjete koje im je postavio za zajednički rad na In Utero. Talking about integrity.
Bendovi koji zvuče organski
Glazbeni producent točnije sound/recording engineer kako se sam više volio zvati jer bi rekao da on samo oblikuje zvuk da bend zvuči organski, živo, prostorno, snažno. Mag prirodnog i moćnog oblikovanja zvuka. Prije nego su ga mase skužile zbog produkcije In Utera Nirvane zvučno je uobličio prve Pixiese, The Jesus Lizard, Touch and Go Records family Brainiac, Slint, Bellini, Arcwelder, Silkworm, Mono, Tar, The Poster Children, Bush, Jon Spencer Blues Explosion, Helmet, PJ Harvey, Fugazi, Mule,… you name it, gro američkih indie alter rock bendova u paralelki s Butchom Vigòm pa sve do dana kad se kod Skansija u Zg studijima igrao s Psihomodo Popom na “Sve će biti u redu” i pričao o Sexi kao Zg noiserima koje je trebao raditi prije Devedesetih.
I kao muzičar u svim svojim formacijama od Big Black, Rapeman, Shellac – njegova je buka i pristup rock and rollu bitno osvježavao dosadne sheme rock forme. Volio je svirati tenzično, napeto, slobodno i namjerno razigravati i razjebavati pravila. Albumi koje su snimali od “Songs About Fucking” sve do “At Action Park” i novog nezavršenog imali su grdu tenziju buke i zvuka kakav mainstream teško prepoznaje ali je utjecaj na alternativu bio usporediv onom Velvet Undergrounda. Jedan od onih čiji zvuk i buku voliš ili ne ali je jebeno dobro prepoznaješ i čuješ. Jer ima srce. I stav. Pričali nekoliko puta live n loud što novinarski kroz interviewe za RH medije što drugim filmsko glazbenim povodima – rijetko pristojan, etičan, racionalan, pravičan i prizemljen lik.
Čovjek s tonom respekta
Čovjek s tonom respekta, a opet silom volje demistificirati “star” sustav. Niti jedan razgovor nije odrađivao, dapače uvijek nehinjeni smiješak ej nice to see you again. Lani i preklani dogovarali jedan daljinski Zoom podcast za naš medij ali ajde samo da dovršimo novi Shellac album da imamo o čemu pričat. Ajde. I eno. Srce mu pukne u studiju usred rada na kraju albuma.
Postoje ljudi kojima status legende iz sjene još za života točno opisuje koliko je to što su i kako su radili definiralo cijele generacije. Kad umru u ranim 60.- ima čini se bitno prebrzo osobito ako im za tjedan dana izlazi novi album i dogovorena nova svjetska turneja. Na kojoj bi ga išli vidjeti peti ili šesti puta i guštati kako guštaju Shellac onstage. Umjesto toga nova za galeriju osmrtnica. Srećom bar neće biti YT linkova jer vjerujem da tkogod ga se sjeti ima jak razlog za neku vrstu posljednjeg pozdrava. Albini je bio the lik. Baš legenda raširenih ruku. Jedan od rijetkih. Prerijetkih. Baš Big Black.
Naslovna fotografija: YouTube screenshot