Album programatski i poetski nazvan Future Quiet, poludepresivna je kolekcija koja ga vraća u težište vremena i mjesta poslije nade i nestanka iste. Iznimno krhka i instrumentalno vrlo osjetilna kompilacije instrumentalnih i pjevanih pjesama moguće je trebala daleko izražajniji vokal od njegovog rubnog storytelling javljanja, ali tada bi gubili autorski pečat, a oko njega se sve vrti baš oko atmosfere. Da je do vaganja samo sadržajne kvalitete, ovo djelo spada u sam vrh Mobyjeve diskografije, potpuno lišeno onih komercijalnih pretenzija ispred Play i 18 albuma kad mu je mainstream svijet pio s dlana i računao na ime. Piano i synth based molovi i downtempo balade su prostor oko kojeg autori poput Ludovica Einaudija grade nove prelijepe zvučne landscaapeove. Moby je tu, samo im dodaje gostujuće ili svoje vokale kao integralne komadiće glazbenih zgrada i gradnje.
Bez obzira je li uz gostujuće vokale kao prvi singl i ponovno čitanje When It’s Cold Outside I`d Like To Die uz Jacoba Luska, Precious Mind uz Indiu Carney, pa bude rubno ozbiljno glazben u Estrella Del Mar uz Elisu Serrenelle, naslovnu uz Serpentwithfeet. Ili ako sam odradi glasovne partiture kao u This Was Never Meant For Us ili pak ostane u domeni vokalnih samplova i loopova kao u Retreat ili pak potpunih instrumentala (Ruhe, Mott St. 1992, Tallin) sve do posljednje Opposite Of Fear, Moby se ne odriče petominutnih i dužih pejzaža i zvučnih putovanja.
Između klasike i new agea, novi Moby je zakucao prelijepu kolekciju soundtracka intime, čežnje i tuge. Publike zasigurno za tu paletu ima više nego dovoljno.
Ocjena: 9/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube