Uz aktualnu prigodnu retro turneju Bijelog Dugmeta bez Bebeka ali s Tifom i Alenom, povodom pola stoljeća rada, objavljen je jedan od najboljih albuma ‘disco faze’ Dugmeta koji je bio iskorak u plesnu ritmiku i Bregino osluškivanje novih vjetrova sa Zapada.
Dugme u ritmu 70.-ih između funka i diska
Odmah po ‘Eto! Baš hoću’, a neposredno prije doživljaja stote i malo pošto su Stonesi s ‘Miss You’ poradili na svom omekšivaču rock and rolla na način kako se prilagođavalo svjetskoj glazbenoj sceni u vrijeme implozije funka i disca, nisu ni Dugmići bitno zaostajali za momentom kad početak ritmičkih finesa ‘Na zadnjem sjedištu moga auta’ prenesu ‘Honky Tonk Woman’ i sličnih asocijativnih glazbenih referenci i nizova. Dočim se u ‘Ipak poželim neko pismo’ rasviraju u maniri najfunkrock postava tada dominantnih bendova globalne rock scene, još uvijek dirlidiraju punkerskim manirima ‘Ala je glupo zaboravit njen broj’, nastavlja obračune sa suprotnim spolom kroz ‘A koliko si ih ti imala do sad’, dok ‘Kad zaboraviš juli’ traži mjesta koja će pripasti posljednjoj stvari.
Na albumu koji je unatoč samo osam stvari itekako energično živio i autentično proživljavao kraj 70.-ih, osobito ako ih ilustriraju grandiozna balada ‘Sve će to mila moja…’ koja je išla teritorijima kojima vlada i ‘Pristao sam biću sve što hoće’ kao jedna od najljepših pjesama povijesti rocka na ovim prostorima. Dočim naslovna disco funk rock poskočica dan danas odnosi sva pitanja oko nekih od najboljih stvari i eklatantnih primjera povijesti jugo MOR-a (middle orientated rocka).
Bez puno floskula, varijanta bezvremenske balkan rock varijante sazdana je u svakom tonu albuma centralne Dugme faze.
Ocjena: 9/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube