1. Naziv benda je ###, tri ljestve, interpunkcijski znak koji u digitalnom jeziku znači sve i ništa, placeholder, cenzura, praznina koja čeka sadržaj; je li to bila svjesna izjava o tome što instrumentalna glazba jest prostor koji slušatelj sam ispunjava ili je ime stiglo iz nekog potpuno drugog mjesta?
Goran: Mislim da je stiglo iz mjesta zasićenja sa zadanim formama u kojima smo se te 2012/2013. godine nalazili s tadašnjim bendovima. Neko generalno nezadovoljstvo s glazbenim outputom, estetikom i feelom svega, koji su bili jako podležni određenim pravilima i gabaritima. Sven, Jura i ja smo se tada odlučili na nešto mimo svega toga i bez puno razmišljanja samo počeli sa vrlo spontanim instrumentalnim idejama. Sven je tada predložio ###, što nam je bilo odmah zanimljivo jer je generalni zaključak bio da nas se uopće neće moći guglati što je samo išlo u prilog onome kako smo se tada osjećali.
2. Kad se u jednom bendu sretnu ljudi s iskustvima Punčke, ŽEN-a i projekta Svibanj, to nije slučajni spoj. Što je ### mogao ponuditi svakom od vas što prethodne postave nisu i postoji li trenutak na probi ili na pozornici kada osjetite da ste konačno u formaciji koja zvuči kao vaša vlastita rečenica, a ne nastavak tuđe? Elem, Fugazi, sve Albininijevo od Big Blacka, Rapemana, Shellaca, The Jesus Lizard, Scratch Acid, Steel Pole Bath Tub, raniji Butthole Surfers, Nomeansno, Trans Am, Lunar, Peach Pit, Don’t Mess With Texas, …etc jesmo li na pravom tragu?
Goran: ### predstavlja potpunu slobodu, bend u kojem nijedna ideja nije suvišna, smiješna, cheesy, čudna ili slično. Kao da ne postoje pravila i prava je rijetkost biti okružen ljudima gdje se svaka ta ideja, ma kakva god da bila, uzima u obzir i razmatra kako bi se u konačnici mogla uklopiti ili iskoristiti. Navedeni bendovi svakako spadaju u neke davne ili aktualnije playliste i izvođače koji su na ovaj ili onaj način imali utjecaja na nas i ta igra sa različitim impulsima nam je oduvijek bila zanimljiva u stvaranju vlastitog zvučnog identiteta. Upijaj, reinterpretiraj, izbacuj iz sebe. Što ima ljepše od toga?
Anja: Slažem se s Goranom, meni je ovaj bend baš simbol potpune slobode u kreativnosti. S novim albumom smo otišli i na neke pitkije melodije pa smo znali reći da je ovo naš noise-pop album hahaha. Kako je Eva radila s nama na cijelom albumu, dosta je utjecala na promjenu koja se dogodila i baš smo zadovoljni sa smjerom u kojem su stvari otišle.
3. Instrumentalna glazba u regiji znači svjesno odricanje od najšireg auditorija, ali nemanje teksta za koji se publika može uhvatiti, nema refrena koji se pjeva u autu pa ostavlja prostor post Bambi Molestersa i Lunara. Je li to oslobođenje ili ponekad osjećate da se borite s nevidljivim zidom između benda i publike? Imate teorijsku prednost pred vokalnom kada se radi o inozemnim tržištima,nema jezične barijere; jeste li to iskusili u praksi kao stvarnu prednost? Gdje ste svirali izvan regije, kako je funkcioniralo i što ste shvatili da je zapravo najveća prepreka hrvatskom bendu koji želi postojati i negdje drugdje osim doma?
Goran: Mislim da smo sa svim ranije navedenim bendovima uključujući i ### svirali već zaista puno, a i daleko od doma. Od manjih regionalnih vikend-turneja s ###, u slučaju Punčki europskih turneja, a čak smo potegnuli i do Azije. Moram priznati da nikad nisam osjetio ozbiljnu prepreku u vidu jezične barijere. Razlika se više osjeti u energiji nastupa. Ako imaš lošiju večer, vjerojatno neće pomoći ni to što publika razumije tekst; s druge strane, nekome tko ga ne razumije on postaje potpuno nebitan ako si u trenutku i sviraš s punim žarom i energijom. Imali smo divlje publike na Tajvanu ili u Njemačkoj, unatoč maksimalnoj jezičnoj barijeri, ali i statične publike prekriženih ruku u Hrvatskoj.
Što se tiče bendova koji žele postojati i izvan svojih granica, mislim da je najveća prepreka
količina svirki i networking. Kada sviraš konzistentno i neumorno, vikend za vikendom, kroz
turneje i ponavljanja istih klubova, vidljivo i osjetno raste publika na koncertima, a istovremeno se širi i mreža za buduće svirke, suradnje i gostovanja. To, naravno, i dalje ne garantira ništa, ali je definitivno prvi korak.
‘Sad smo potpuno samostalni DIY bend i potpuno uronjeni u svaki dio kod stvaranja albuma od snimanja i mixanja, do izrade spotova i covera.’
4. Novi singl se zove Malo smrti još nikome nije. Što je u glazbenom smislu ta ‘mala smrt’ u kontekstu ovog komada i kako instrumentalni bend naslovima funkcionira koji ipak daju semantički okvir glazbi koja sama po sebi ne govori riječima?
Goran: Slično kao i kod samog stvaranja glazbe, pronalaženje imena za pjesme također je ‘anything goes’ proces u kojem izbacujemo svakakve ideje na jednu veliku hrpu. Zatim zajednički biramo neke od prijedloga ili ih preslagujemo dok ne pogodimo pravi osjećaj pjesme. Naslovi kao da nešto sugeriraju, ali u konačnici zapravo nemaju konkretno značenje.
Sven: Često imamo radna imena pjesama koja su jako glupa ili opisna, često se teško sjetiti kako smo nazvali neku od tih pjesama, ali uvijek uparujemo imena s te hrpe s nekim feelingom stvar ili kontra tome feelingu. Imena su zapravo skroz van glazbe.
Anja: Malo smrti još nikome nije (….škodilo) je, po meni, naziv koji bi trebao naglasiti apsurd i bezosjećajnost trenutka u kojem se nalazimo.
5. Osorno je grad u Čileu, ali i vulkan, ali i način komuniciranja. Što je vama?
Sven: Morat ćemo pitati Anju. Nama je to riječ koja dobro zvuči.
Anja: Nakon što smo snimili i izdali Nasilno, u nekom trenutku smo krenuli slagati playlistu s nekim nama zanimljivim bendovima koji bi nas inspirirali za raditi nove stvari. Dok sam imenovala listu nekako mi je pala na pamet riječ Osorno u smislu nekog bezobraznog, odrješitog ponašanja. Sama riječ po sebi mi zvuči dobro, a i bilo mi je smiješna ta igra u odnosu na Nasilno. Malo smo i pričali o tome da albumi budu povezani i da se nekako nastavljaju, možda ne zvučno, jer mislim da su ispali dosta različiti, već više u smislu da je to neka priča koja se nastavlja i evoluira.
Vjerojatno je to zato jer smo sad potpuno samostalni DIY bend i potpuno uronjeni u svaki dio kod stvaranja albuma od snimanja i mixanja do izrade spotova i covera.
6. Alter indie, noise su žanrovske etikete koje opisuju prostor između a ne središte. Koji su vam konkretan zvukovi, bendovi ili albumi bili referentne točke pri snimanju Osornog i postoji li neka ploča za koju biste rekli ‘htjeli smo živjeti u tom susjedstvu’?
Sven: Teško je uprjeti prst u nešto što bi se moglo navesti kao zajednički nazivnik ili referenca. Slagali smo si neke male ‘moodboardove’ što se tiče zvuka i feelinga i tu se znalo naći svašta, primjerice NIN, Blur, toe, Die! Die! Die!, Mandy Indiana, ali i Mount Eerie i Wolf Alice… no to su više reference za mix, teksture, zvučnu sliku.
Ono najvažnije za napomenuti je bilo da smo prvi put ušli u studio bez napisanih pjesama, bez skica, bez ičega. Ohrabreni Svibnjem išli smo vidjeti kako će pjesme ispasti bez opterećenja da ih live izvodimo u tom obliku u kojem će se snimiti. Da bi bilo bizarnije, prvo smo snimali bubanj – ali bez info gitara, bez skica, ravno iz glave na traku, a potom smo žičano i sintevima improvizirali preko tih snimki i pomalo gradili stvari. Treći korak je bilo editiranje i komponiranje za ekranom gdje smo imali slobodu, brzinu i priliku presložiti i iskasapiti sve što smo prethodno snimili.
7. Instrumentalni bend na pozornici mora pridobiti publiku isključivo prisutnošću i dinamikom, bez vokalnog performera koji nosi pozornost, pa kako izgledate uživo i što se događa u vašem nastupu što se ne može čuti na snimci, osim slutnje sjajne i bučne energije?
Sven: Imamo stroboskop! Osim toga, ako nam netko od povjerenja ne radi light ili ako Hrvoje Spudić ne radi s 16mm projektorima, preferiramo svirati u minimalnim svjetlosnim uvjetima, iako ne u mraku. Uvijek imamo neke zrake svjetla koje se šire iz dijaprojektora kroz dim, a zid zvuka koji satkamo skupa ne prestaje do kraja koncerta. Pauze među pjesmama pune su feedbacka i dima, a setliste tempirane da se takvo abrazivno i zvučno nasilje taman može izdržati. Ali novi album donosi novi zvuk, tako da ćemo tokom ovog perioda sigurno istraživati i kako vizualno poduprjeti naše koncerte.
Prvenstveno prijatelji, a onda bend
8. Hrvatska alternativna scena ima ritam koji mnoge bendove iscrpi prije nego stignu do drugog albuma, organizacijski, financijski, egzistencijalno. Kako ste vi preživjeli to između i što mislite zašto neki bendovi s očitim kvalitetom jednostavno nestanu, vi ne?
Sven: Možda je tajna u tome da smo prvenstveno prijatelji, a onda bend. Družimo se i van benda, neki od nas skupa sviraju od tinejdžerskih dana. Mislim da je ta međuljudska komponenta ono što čini otpornost ovog benda, nakon evo sad dva albuma i ne zaboravimo onih pet EP-ova koji su nam dugo vremena bili zanimljiv format. Proba ili snimanje je zapravo druženje, nešto što se dešava umjesto izlaska, izleta, rođendana i tome slično. Danas u doma hiperpovezanosti i društvenih mreža postoji taj neki pritisak da se stalno nešto radi, proizvodi, stvara, da budeš prisutan, kreativan. Tko god se bavi nekim kreativnim poslom zna koliko je zapravo teško svaki dan nešto stvarati. Vjerujem da pojedini bendovi izgore od napetosti iščekivanja ili visokih očekivanja. Bilo bi lažno reći da mi nemamo očekivanja, ali ih nekako drugačije usmjeravamo.
9. ### zvuči kao bend koji ne žuri ni prema formuli ni prema kompromisu. Gdje se vidite za par godina i je li vam uopće stalo do ‘karijere’ u klasičnom smislu te riječi ili je dovoljno ostati precizni, glasni i relativno nepronađeni?
Goran: Mislim da je zadnji dio pitanja prilično dobro pogođen. Volimo slobodu i neopterećenost koju nam ovaj bend pruža, čini se da bez glazbe jednostavno ne želimo niti možemo, pa nam takav ritam i način rada odgovaraju. Sve uspijemo dogovoriti i tako funkcioniramo već dugi niz godina.
Vjerujem da će tako i ostati, jer smo se našli upravo takvi kakvi jesmo kao pojedinci, a uvijek nam je zanimljivo kad se okupimo u prostoriji i samo krenemo stvarati. Ne opterećujemo se karijerom niti velikim planovima, pa smo ubrzo nakon prošlog albuma Nasilno, uz kavu, zaključili da ne želimo ponavljati isti obrazac. Umjesto toga, odlučili smo se za puno nekonvencionalniji pristup pisanju novog materijala i to nam je cijeli ovaj novi bendovski ciklus osvježilo i učinilo nanovo zanimljivim. A to je vjerujem nekako i poanta svega.
Fotografije: Marina Uzelac