Urbana publika vidno raspoložena, a raspored obećava točan nastavak Michaela Kiwanuke na glavnom stageu tamo gdje su atmosferski Air stali, samo s potpuno drugačijim i pitkim nu soul momentima. Nakon što su sinoć Air udarili zadnju notu atmosferičnog elektropopa za introvertne sanjare s francuskim naglaskom, drugi dan ne donosi bitno šarolikiji line up od jučerašnje brit pop dominacije. Ukratko, ruralni groove i urbani pop, svatko za sebe, a nitko protiv nikoga.
Kasabian su arena dance rockeri s pogonom na mjestu i bez bitnih pomaka od pokušaja izaći iz sjene kultnih Primal Scream. Na glavnoj pozornici, umjesto najavljenih Kings of Leon koji su u zadnji čas otkazali, stiže britanski odgovor na pitanje ‘što kad indie postane maskirani electro rock za nogometne tribine?’. Kasabian otvaraju set s neizbježnim klupskim bangerom ‘Club Foot’ i onim bombastičnim riffom zvuče kao da će svakog trena eksplodirati u jarunski kaos.
No nakon toga slijedi paradiranje kroz niz pjesama koje više zvuče kao playlist za festivalske WC-e, nego kao nešto što se pamti. Pjesme se izmjenjuju, beatovi slažu, vizuali trepere – ali fali pjesama. Ili makar razlika. Tucet pjesama koje su mogle biti zamijenjene međusobno, a da to nitko ne primijeti osim osobe koja vodi setlistu. Da, bilo je skakanja, bilo je pjevanja, bilo je flareova i ruku u zraku, ali bez one unutarnje energije koja tjera da poželiš još. Kasabian su odradili. Profesionalno. I bez greške. Kao i Spotify algoritam.
Michael Kiwanuka i Kim Deal donijeli emociju i stav
Michael Kiwanuka nudi downtempo za dušu, ne za ples. Na main stageu, nasuprot plesnim zamasima Kasabiana, Michael Kiwanuka isporučuje ono što se očekivalo – intimnu, emotivnu i precizno sviranu dozu soul folka s okusom britanske melankolije. Iako je preuzeo večernji termin koji po pravilu pripada bendovima koji ‘podižu atmosferu’, Kiwanuka je nastavio upravo ondje gdje su Air stali – u downtempo zoni za uživanje zatvorenih očiju. ‘Cold Little Heart’ kao da lebdi nad publikom, a Kiwanukin glas, topao i siguran, uvlači slušatelje u vlastite unutarnje svjetove. Nema pompe ni pretjeranih reflektora, samo dobar bend, čista produkcija i pjesme koje ne trebaju trikove da bi dotakle. Bio je nastup za one koji žele osjećati, više nego sudjelovati. I publika to prepoznaje – mirna, tiha, koncentrirana. I zahvalna.
Možda najviše indie kredita večeri nosi Kim Deal, bivša basistica Pixiesa i frontwoman Breedersa, koja na istom stageu ranije predstavlja svoj debi solo album. Da, dobro ste pročitali – solo debi nakon tri desetljeća. Deal nudi set koji nije stvoren za zadovoljenje algoritama ni festivalaške setliste. Nema tu himni, nema euforije, ali ima stava. Ima čudnih tranzicija, nesavršenosti, gitarskog noisea i onog osjećaja da gledate osobu kojoj je važnije što pjeva, nego kome pjeva. Od ‘Calexic’ do The Ampsa’ i natrag do ‘Drivin on 9’ i neizbježne ‘Cannonball’, njezina glazba nije nova ni osobito svježa, ali je iskrenog surf prizvuka. I to se osjeća. Pogotovo kad zasvira ‘Big Ben Beat’ – jednostavno, sirovo, efektno, kao da je u podrumu uzrokovala indie alter mainstream na otapanje. I možda je malo za zatvaranje pozvati u sjećanje klasik ‘Gigantic’. Čarolija njena glasa sjela je pred australskim Press Club – bendom za zatvaranje gitarskim rubnim rockom.
Drugi dan INmusica #17 pokazao je račvanje dva paralelna festivala. Jedan na glavnoj pozornici koji udovoljava atmosferi pa ritmu, a drugi na manjima koji nužno back-upaju ne osobito plesan, već lounge line up.
Urbana forma protiv ruralnog duha? Ne nužno. Više zvukovi za različite svjetove unutar dva festivalska prostora istog grada. Svima pomalo. I još uvijek daleko, predaleko hipodromskog nastavka za koji tjedan dva.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube
