Zagrebački INmusic Festival i vrijeme krajem mjeseca lipnja imaju već godinama interesantan i ambivalentan odnos. Ako nisu pljuskovi i oluje, bar je sparina i prijetnja istima. Ni ova godina, ako je vjerovati prognozama i blatnim lokvama prvog dana prije skupljanja publike, nije niti će biti drugačija.
Na tri stagea raspoređeno partijanje različitih žanrova glazbe (World Stage, Hidden Stage i Main Stage) i nakon godine lanjske pauze funkcionira po istim principima kao i prije.
Doduše, prvog dana je desetkovani posjet i na kapaljku pristizanje ekipe dobar dnevni dio nastupa ispalo taocima koncerta Hrvatske i Italije u 21:00 i koncertriranju Vatrenih i kockastih u Njemačkoj na razigravanju skupina za EP-a. Svi koji su ostali doma vjerovati i kleknuti, vidjeli su kako zvuči kad se ne drži ritam i ne igra 90 minuta nego na mahove i kako završi kad jam session improvizatori pokušavaju uvjeriti i sebe i druge da ima alternative trčanju, trudu, borbi, izgaranju i znanju cijelo vrijeme.
Punk uvijek umire s prvim milijunom eura
Glazbenim rječnikom, kad nema jazzera i finjak improvizatora dobro bi došlo da imamo punkere na terenu, ali punk uvijek umre s prvim milijunom eura i u tridesetima se pretvori u svoju parodiju ;). I ne, nije pitanje sreće ni sudačke nadoknade nego sistema, znanja, koncentracije i strategije i ne igranja žrtve. Prvacima ne trebaju isprike, nama će bit sudac kriv.
Dotle ste imali prilike škicnuti par zagrijavačkih nastupa predizvođača i onih koji u 17 sati dobiju čast otvoriti festival (čitaj: odraditi javnu probu pred šačicom interesenata ili kućnih friendova) poput iggypopiziranih garažnih non tribute benda TV Eye predvođenih glumcem i više nego uvjerljivim vokalom Miranom Kurspahićem, preko ne osobito uzbudljive ponude varijacija melodioznog retro rocka Baby Elvisa i neke comedy rock varijante Skotnog Vraga.
Prve ‘žrtve’ prvog dana ispadaju još uvijek dovoljno zabavni, reprizirani nothinghamski dvojac (jedni od gostiju i našeg Mixer.hr u rubrici video intervjua, reper Jason Williamson) Sleaford Mods. Minimalistički rap storytelling electro matrica beatmakeri jedna su od čudnijih pojava i teško objašnjivih brit pop stars indie darlingsa tamošnje scene, a posljedično i ostatka EU-a. Za Amere preunderground zasad. Press play sustav matrica Andrewa Ferna i rap vokala Jasona Williamsona na neku blesavu foru funkcionira više kao live act nego gimmick band.
Jedva koja stotina posjetitelja
Mimo činjenice da od nastupa otprije dvije godine na World Stageu sad njihov bio Main Stage i da imaju aktualni hvaljeni lanjski ‘UK GRIM’, ništa se osobito nova nije mijenjalo. Osim par novih stvari dodanih na setlistu prošaranu ‘hitovima’ poput ‘Jobseekera’, ‘Jolly Fuckera’, ‘Mork N Mindy’, ‘Nudge It’, ‘UK Grim’ pred jedva koju stotinu posjetitelja izbrbrljali su set i zabavili one kojima su ovakve glazbene diverzije fora dokazom kako je against all odds najljepša vrsta uspjeha na glazbenoj sceni.
Što se tiče Bar Italia, talijanskih iseljenika na britansku scenu, oni nisu bili žrtve pobjede njihovih sunarodnjaka nad Ugašenima (ex Vatrenima), već činjenice da se često epiteti atmosferično, moody, minimalistično dodjeljuju i kad se opisuje nešto ravno, neuzbudljivo, indisponirano i dosadno. Kozmička neopsihodelija Nemanje podsjeća na Los Campesinos iz pojedinih dijelova diskografije i žurka glazbu s plaže preseljenu na festivalski stage, dočim Lenhart Tapes ambijentalnim zvucima i atmosferom instrumentala za vokalne ženske napjeve s ovih prostora produciraju moguće najzanimljiviji alternativni A/V act festa na kojem uz DJ-a ženska vokalna redaljka ima sjajan potencijal prerasti u balkansku inačicu Sleaford Modsa s ženskom vokalnom kompilacijom.
Karizma frontmena i uigrani instrumentalisti
Zato su Šveđani predvođeni tetoviranim Amerom Sebastianom Murphyjem došli kao bend s pedigreom i reputacijom jednog od najboljih live bendova ne samo In Music festa već globalne glazbene scene posljednjih godina, na kojoj uz Idles drže poziciju naj atrakcije ako vam je do čvrste ritmičke osovine, interesantnog frontmena, odlične međuigra groove i ritam sekcija sa saksofonima. Dobrim dijelom to stoji od početnih i uvodnih taktova njihova izlaska na main stage. Uz hvaljene albume ‘Street Worms’ i ‘Welfare Jazz’ kojima su kročili put rock and roll bastardizacije, pa sve do još uvjek aktualnog ‘Cave World’, njihova primordijalnost leži puno u karizmi frontmena i poprilično uigranim instrumentalistima.
Iako djeluju kao punkersko jazzy varijanta The Poguesa koja će naizgled svakim tonom i notom biti na granici raspada, istina je da su gromoviti i uvjerljivi, upravo na način kako je Shane MacGowan da je mogao stajati pokušao zvučati s The Popesima u svom žanru. Raspored stvari od doista grooveovitih ‘Ain`t Nice’ i ‘Ain`t No Thief’, plesnijih ‘Slow Learner’ ili ‘Cold Play’, autoironičnih komentara ‘Punk Rock Loser’ ili ‘Troglodyte’ sve do ‘Sportsa’ i očekivanog superhita te jedne od najboljih stvari posljednjih desetak godina globalne rock scene ‘Research Chemicals’ pokazat će ih kao očekivano najbolji nastup prvog dana festa.
Iako se povremeno čini da čvrsta struktura njihovih beatova ne treba toliki prostor saksofonskim improvizacijama i soliranjima na temu, banditska nordijska trupa opravdano nosi svaku etiketu.
Gaslight Anthem voli Springsteen i ukaže im se kao sugrađanin kao gost na pjesmama i na albumima. To je sve što trebate znati o drugačijosti i različitosti New Jersey public folk punkera odraslih pod utjecajem američkog roots MOR-a od Bossa Do Toma Pettyja. Uživo i zvuče upravo tako, kao predgrupa njihovih predgrupa. Sat vremena odmaranja uz paralelno praćenje pušione Vatrenih u Njemačkoj, dovoljno je za otpratiti ih s World stagea kao zadnje večeras.
Miljenici zagrebačke publike
Za kraj prvog dana, miljenici ne samo zagrebačkih post depra i post Joy Division mračnjaka, ekipe odrasle na Tindersticksima samo s pola njihova šarma. The National, braća Dessner i Devendorf i Berenger su omiljeni bend kmici sklonih ‘alter-kužera’ ovih prostora. Sve na konto ljubavi i ranih dana suradnje s jednim od tuzemnih promotora kad su kao nepoznati počeli dolaziti kad ih nitko nije htio i kad su svirali podnošljive varijante melankolične protodepresije čiji bi ‘Boxer’, ‘High Violet’ i ‘Mistaken For Strangers’ mogli stajati kao kvalitetna djela tih Caveovskih pratećih bandi.
A poslije kad su postali bogati i popularni nastavili su dolaziti vjerno svojim friendovima u državu bez glazbene scene za 10, 20, 30 x veće pare, ma kako im novi albumi više ne imali mjesta u ladicama kao soundtrackovi ljetnih štiva apsolventica filozofije ili psihologije dok razmišljaju uz svijeće o smislovima života i poetskim distancama spram smrti. Ah. Posljednja dva djela čije naslove između hitova većinski prosviravaju na turneji ‘First Two Pages Of Frankenstein’ i ‘Laugh Tapes’ osrednji su mediokritetski parovi za die hard fanove koji zvuče kako zvuče umorni sveučilišni profesori američke i engleske književnosti koji bi radije digli prijevremenu mirovinu nego se baktali sami sobom više, ali onda uvijek dođe onaj dio – lijepo nas previše plaćaju za to što serviramo, pa hajde još malo ćemo.
Sutra postoji novi dan
Otprilike takav je bio nastup na In Musicu headlinera večeri, tijekom kojeg bend doživljavate kao ne pretjerano zanimljivu ali svakako pretjerano letargičnu grupu muzičara koji su tu da vam čine zvučnu kulisu drkanja po mobitelu, tipkanja s njihovim fanicama koje bi se rado grlile s vama i Mirkom i Slavkom da nisu u prvom redu sabite na štangi uzdaha i emocija. I naravno s ljudima koji su očajni jer sudac je kriv. Nije. Vi ste. I mi smo. Srećom, sutra postoji novi dan, kad će Paulo Nutini zapjevati da stavlja nove cipele i sve izgleda ok i prekrasno.
Naslovna fotografija: Unsplash