Posljednjeg dana festa, hotimice žrtvujući podnevne izvođače sastavljene od regionalnih alter pop rock aktova – Slovenija (Astrid & The Scandals), post i prog rock alternativaca – Makedoinja (Lufthansa) ili pak domaćih supervalnih klinaca (Extroft) i premalo eksponiranih a kvalitetom usmjerenih vani (Tight Grips), zatvaranje festa pripast će kombinaciji ne tako pradavnih retro aktova. To su bendovi koji su predstavljali određene segmente scene na relacijama pitke pop elektronike nordijskog dua Royksopp, preko novih alter indie momaka Squid do najvećih zvijezda festivala – The Smashing Pumpkins i zatvaranja s potencijalno najzabavnijom ekipom art indie rockera Descartes A Kant.
Prije toga, uz prošetavanja između World i Main stagea, parcijalno je bilo uloviti simpatični gliterasti i rasplesani nigerijski world music, disco funk kolektiv Ibibio Sound Machine, kojima je groove u krvi i koji su djelovali zadovoljnije i rasplesanije od otočke varijante Vampire Weekenda, Bombay Bicycle Cluba.
Kiša se smilovala zadnje noći tako da je festival s blatom završen bez mokrih do kože u publici, a taj je neki vremenski klimaks došao kao naručena uvertira za glazbeno najbolju i najkompletniju večer u globalu.
Genijalni frontmen koji nikada nije dobio priznanje koje zaslužuje
Primadona festivala jedan je od najiritantnjih istovremeno najinteligentnijih frontmena grunge ere, ćelavi Billy Corgan čija je riff genijalnost uz dašak frustracije rezultirala čestim depra partyjima i izljevima melankolije jer medijski nije bio slavljen ni prepoznat niti kao Eddie Vedder niti kao Chris Cornell, a pogotovo ne Kurt Cobain.
Htjedeći reći kako mu pripada zasluženo mjesto među pokerom četiri grunge frontmena, ali ga je nekako uvijek mimoilazilo u onoj mjeri u kojoj mu je ego smatrao da treba biti. Primjerice, smeta ga činjenica kad mu fanovi ulaze sa spikama kako im je njegov najbolji album ‘Siamese Dreams’ puno značio u životu dok mu ostali radovi ne dobacuju ljestvicu tog odličnog tridesetak godina starog albuma.
S taštinske strane ne godi mu pohvala albuma nego ga više smeta što mu fanovi ne prepoznaju ostatak diskografije dovoljno jakim. Najveće zvijezde na račun albuma ‘Siamese Dreams’, ‘Gish’, ‘Mellon Collie and the Infinite Sadness’, te djelomično ‘Ava Adore’ i ‘Machina/Machines Of God’ kojima je pokazao sklonosti epici, istovremeno i retro blast koji zadržava aktualnost novim radovima (‘Atum: A Rock Opera in Three Acts’) ali čiji manjak spotlighta duguje potrošenim muzama. Nje slučajno da su ‘Today’ i ‘Disarm’ ostaju gitarskim frazama i hookovima među najljepšim melodijama ne samo grunge ere rock and rolla nego glazbe općenito.
Smashing Pumpkins na razini zaključuju festival
Danas je Corgan još uvijek kmečava diva, ali i vremenom odgojeni strikan u crnom baloneru koji cijelu predstavu vozi s dozom ironičnog odmaka i humora, ne pretjerano ozbiljnog shvaćanja sebe u sistemu. Okružen s dva originalna člana – gitaristom Jamesom Ihom i bubnjarom Jimmyjem Chamberlainom, a poduplan koncertnom postavom od koje najviše pažnje plijeni izrazito seksipilna gitaristica Kiki Wong izabrana na javnom natječaju i potrazi/audiciji za gitariste diljem USA, Smashing Pumpkins od uvodnih tonova ‘Everlasting Glaze’ i ‘Doomsday Clock’, do finala s genijalnim ‘Cherub Rock’ i ‘Zero’ voze skoro dvosatnu svirku karijerom, hitovima i mitovima riff and rolla i uglazbljene melankolije.
Između toga naći će mjesta za više nego solidnu i iznenađujuću obradu U2 ‘Zoo Station’ i presjek karijerizma od sjena hitova ‘Tonight, Tonight’, ‘1979’, ‘Ava Adore’, ‘Beguiled’, ‘Empires’ i ostale. Iako je nastup odrađen više nego profesionalno i školski koncentrirano na minutažu a ne pretjerano ‘davanje’ publici, bendu i Corganu se nema što oduzimati.
Produkcijski i zvučno to je dovoljno snažno da zadrži ideju nekad silno bitnog benda a danas još uvijek predaleko od traljavog gažiranja i odrađivanja ideje da ste vi tu zbog njih a ne oni zbog vas. Neki će duhoviti stajači pored vas iz publike primijetiti da im je malo neobično bubanj solo rekapituliranje već na četvrtoj stvari, ako se nije radilo o namjernom zavlačenju zbog tehničkih problema. Suma summarum, vrlo vjerojatno prvi i jedini put ikad pred ovom publikom, ali Smashing Pumpkins su lijepo sjeli kao headlineri zatvarači festa.
Maskirani Nordijci kao glavni plesači i elektroničari festivala
Prije njih je ovogodišnju ulogu glavnih plesača i elektroničara uzela maskirana nordijska ekipa Royksopp. Vizualno poput Daft Punka, po stage postavi između Underworlda i The Chemical Brothersa, a po zvuku i kompletnom dojmu uz podršku plesača odigrali su Roisin Murphy iza deckova.
Kombinacijom iznimno plesno atmosferičnih electro matrica, povremenih upliva elektronaca bubnjeva, proširujući plesni temelj za konceptualno iskustvo s još uvijek aktualnim programom s trilogije albuma ‘Profound Mysteries I-II-III’, Royksopp su više nego uvjerljivo dokazali da mimo klasičnog pop repertoara predstavljenog na hvaljenom debiju ‘Melodi AM’ sad već više od dvadesetak godina unatrag ili nastavaka ‘Understanding’ i ‘Inevitable End’ s kojima rade svojevrsne karijerne breakove, Torbjørn i Svein u klasičnom electro duo formatu predstavljaju daleko više od tvoraca jedne od najboljih electro plesnih stvari svih vremena i klimaksa svakog nastupa ‘What Else Is There’.
Alternativni rock heroji koji su ukrali festival
Za ljubitelje alternativnog rocka, trenutno svirački najzanimljivija i najprogresivnija ekipa s otoka, temeljem promo turneje uz aktualni album ‘O, Monolith’ glazbeno su ukrali festival. Potencijala razviti se u kombinatoričare i glazbene matematičare nasljednika reda veličine i Radioheada, Squid petorka programski savršeno tempirani kao prijelaz s Royksoppa na Corgana i ekipu. Nudeći razlog za drmanje glavama i guštanje ljudi koji su na InMusic došli otkrivati vrijednu i uzbudljivu glazbu mimo pop mainstreama i sure shotova, dobili su favorite.
Sviračka međuigra petorke s bubnjarevim vokalnim chantovima nepogrešivo uvlači publiku u njihov state of mind & sound, pomaže im zarolati taj vertigo između benda i plesača. Iako stilski komuniciraju s onom najnezahvalnijom grupom alter ‘kužera’ (prepoznat ćete ih u trećim, petim, sedmim, devetim i daljnjim neparnim redovima uglavnom po statici i jedva klimanju glavama, stilski pažljivo dotjeranim bradicama i varijacijama tanjih ili debelih naočala), Squidov sound mirror efekt bez pardona lagano komunicira sve ljubitelje interesantnog i eklektičnog gitarski i ritam baziranog zvuka. Negdje između post hard core bendova a la Dischord ekipa od Fugazija nadalje sve do genijalnih The Battles, Squid su uz Gossip i Viagra Boyse glazbeno otimali fest.
Audio-vizualni užitak za najizdržljivije na završetku festivala
Sličnu rolu dobili su i zatvarači festivala, audio vizualni užitak za najizdržljivije koji su uspjeli od umora razaznati je li se njihov nastup uopće desio ili je tek plodom povremenih halucinacija. Meksička alternativna ABBA po postavi, a po vizualno zvučnom identitetu sjajno identificirani kao mješavina Franka Zappe i Yeah Yeah Yeahsa – art rock progresivci Descartes A Kant kao da se i nisu ukazali za izlazak s festivala. Njihova soundscape space lab filozofiranja odlično su zamišljen paket utemeljen na čvrstom gitarističkom rock and rollu, ženskim glasovima i art rock konceptu koji ne ždere ideju energije.
Proboj nacionalnih i latinoameričkih granica prema ostatku alter rock svijeta počeo je činjenicom kako im je prije sedam godina pretposljednji studijski album „Victims of Love Propaganda“ producirao nedavno preminuli mag Steve Albini te da su otad sustavno strpljivo gradili turnejama upoznavanje svijeta s njihovim kunst konceptom. Iako po habitusu prije spadaju u zatvorene klupske prostore tipa Vintagea, Tvornice ili Močvare ni najmanje nije teško zamisliti da su određeni splet okolnosti ova zanimljiva četvorka kroz koju godinu osvanu i na main stageovima festivala tipa INmusic. Do tad, odmor i kostimografija.
Naslovna fotografija: Pexels