Srijeda, 17 srpnja, 2024

INmusic Festival 2024, dan drugi: Podne Keanu Reevesa i noć Nutinija, Gossipa i Hoziera

Prema zvucima iz daljine reklo bi se da Sprints odrađuju ulogu hidden gemsa festivala, ali desetsatno radno vrijeme od 17 popodne izdržalo bi IDLES, Cnts, The Jesus Lizard ili neke bitno sadržajnije a manje nahypeanije indie actove

Kao i jučer, samo snažnije kiša se obratila organizatorima INmusic festa prije početka programa, ostavljajući kaljuže i kako je duhovito primijetio Dalibor Platenik (kamerman, režiser, indie producent, glazbenik) spremalo se betoniranje navažanjem šljunka i pijeska na lokvetine.



Povremeno padajući i za početka nastupa podnevnih bendova i tokom izlaska Keanua Reevesa s basom u Dogstaru, složilo je stotinjak interesenata pred simpatičnu i opuštenu off Jeboton alter pop Zg kvartovsku atrakciju Antuna Aleksu IDEM-a, kao i jednako konceptualno i promotivno sjajno postavljene pop alternativce Curu i Dečka i Superval klinke Željezne pilule zbog kojih ovakva vatrena krštenja imaju smisla makar i pred značajno premalom publikom.

Dan je otvorio bend koji je poznatiji po Keanu Reevesu nego po glazbi

Današnji bazno pop dan otvaraju Dogstar koje nitko ne zna ni po čemu mimo činjenice da Keanu Reeves tu odrađuje dugove svojih rock and roll potreba. Još od vremena grunge ere odakle povlače korijene. Isto kao što se Johnny Depp vrzmao po Hollywood Vampiresima, a Jared Leto po 30 Seconds To Mars i kao što je svojevremeno Juliette Lewis glumatala rockandrollericu s The Licksima. I nije tajna u činjenici da je njihova glumačka aura prevelika koliko je njihova glazbena aura premala i sadržajno ništavna. Obzirom na priličnu autorsku neuzbudljivost benda, njegova kompetencija nije trebala biti veća nego je u glumi. Unatoč kiše, privukao je svakako pozornost ljudi koji su došli vidjeti Reevesovu pojavnost daleko više nego čuti što glazbeno Dogstar nude na povratničkom albumu.

Da je kilavost kategorija u glazbi jednako kao bezličnost, ovi bi ga dobrohotni post grunge back up banderi odradili u maniri C kopije Afghan Whigsa koji ni sami nisu bili osobito izazovni.    Pristojno nenametljiva svirka postavlja neinventivnost na razinu ‘žanra’. Ali da, Keanu je divan čovjek i ljudsko biće i diže se starijima u tramwayu i subwayu i čeka po kiši u redovima za disco klub i voli svoju ženu. I sjedi na betonu ispred hotela pred RH novinarkama awwwwww kako šarmantno i dokaz da je normalan i pristojan. U glumi ima dvije mikrofacijalne grimase koje koristi na svim dramskim mjestima, a Dogstar zazvuče na nešto tek kad sviraju obradu The Cure ‘Just Like Heaven’. Poprilično krivi razlozi, poprilično nevažni poprilično pop publici.

Lucy Kruger & The Lost Boys donose žestinu i mračnu atmosferu na hidden stage festivala

Zato zagrebačka all star stoner rock ekipa Muscle Tribe Of Danger And Exellence, kao hibridom nekoliko snažnih riff and roll bendova deru i žderu hidden stage za ljubitelje snažne glazbetine na način kojih se ne bi posramili ni prvoligaši Kyuss sahara. Uz nedovano objavljeni ep s tri nove stvari i odmakom od desetak godine poslije njihova zadnjeg studijskog materijala dan danas zvuče žestoko, snažno referentno i relevantno. 

Dotle Lucy Kruger & The Lost Boys postaju jedni od skrivenih favorita festivala izvodeći mračni repertoar za još mračniju točnije pokisnutiju publiku, usporavajući downtempo izvedbe većine stvari s aktualnog albuma ‘A Human Home’, na relaciji između drugih aktutnih kraljica tame King Woman, Chelsea Wolfe ili autorski daleko najjače i najzanimljivije Emme Ruth Randle.

Uz svjesno žrtvovane Leatherette izmjenama kiše i prestanka počinje centralni dio ovogodišnje fešte.

Nutini i Hozier kao sigurna zona mainstream popa

Paolo Nutini je simpatična safe zona za ljubitelje mainstream popa koji nije totalno autopilotiziran by radio stanice. Ne samo zbog flashbacka na redakciju jednog od ranijih medija kad s pokojnim kolegom Antom Perkovićem, uz Nutinijev album i airplay na Otvorenom radiju, raspravljamo koliko je David Grey (‘Candy’) a koliko James Blunt momenata u njegovom pitkom ashematiziranju troipolminutnijh pjesmica za sigurno zaljubljivanje sa šminkericama s emo metom pozicioniranom posred srca kad začujete taj radiofoničan glas dok izvodi ‘Shine A Light’ ili rasplesuje uz ‘New Shoes’ ili ‘Scream (Funk My Life Up)’ kad bude malo Ed Sheeran koliko to smije biti. Onda se približi Damienu Riceu u ‘Heart Filled Up’ i ‘Through The Echoes’, kad zazvuči pomalo kao mlađi Paul Simon iz Simon & Garfunkel doba i završi intimistički s ‘Last Requestom’, ne bi li prepustio main stage mainstreamaškom (one) hit wonderu Hozieru.

Njegov ‘Take Me To Church’, kao darling svih mainstream radio postaja otprije desetak godina, ehom još uvijek nadsjenjuje sve druge harmonične i melodične pripravke za publiku najslušanijih radio postaja i prvih programa nacionalnih TV-a svake države koju vode ljudi iznad 50, 60 i više godina. Zapravo se savršeno programski i shematski nadopunjavajući na Nutinija, Hozier je pun bjelačkog soula na način kako je to prije njega volio raditi Mick Hucknall u Simply Red. S manje orkestriranja a više naglaska na kantautorskom momentu, otvarao je od ‘Jackie And Wilson’, ‘From Eden’ ili ‘Eat Your Young’, sve do spomenutog superhita Hozier je s druge strane svjetla prepun biblijskih motiva i tamo kamo ih Nick Cave vuče u mrak Hozier stremi svjetlu. U tom će tonu vrlo suvereno i toplo praćen public chantovima odvesti mainstream dio centralnog dana festivala do kraja.

Indie diva prkosi kiši s povratničkim hitovima

No između njih, mjesto ljubitelja publike oprane kišom preotet će korpulentna Gossipovka Beth Ditto na World Stageu. Prema vlastitim riječima prilično bolesna, ali odlučna indie korijen etikom odvesti stvar do kraja umjesto otkazivanja nastupa – Beth Ditto će prošarati indie hitove s aktualnim naslovima s povratničkog albuma ‘Real Power’, pa će ‘Move In Right Direction’ miješati s ‘Act Of God’, otplesati s fanovima na stageu nekoliko puta, sjetiti se ‘Purple Rain’ Prince medleya prije klimaksa sa ‘Standing In The Way Of Control’. Kabanica rulja će pritom popustiti pred vremenom puštajući vremenskim neprilikama da se pretvore u build up atmosfere i prilike finog prirodnog scenografiranja te klasičnog parafraziranja ‘let the sunshine in’ momenta po kojem će gubiti kontrolu i brisati granice između benda i publike.

Prema zvucima iz daljine reklo bi se da Sprints odrađuju ulogu hidden gemsa festivala, ali desetsatno radno vrijeme od 17 popodne izdržalo bi IDLES, Cnts, The Jesus Lizard ili neke bitno sadržajnije a manje nahypeanije indie actove koji famoznost i drugačijost traže u faktu kako im front žena Karla Chubb igra na liniji nešto manje razvikane indie rawkerice, kao trenutnog odgovora na Amyl &The Sniffers. Finalni megdan s Billyjem Corganom za nekih dvadesetak sati dostajat će pozdrava kiši. 

Naslovna fotografija: Unsplash

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime