Od vremena hvaljenih od kritike i voljenih od publike shoegaze pečata ‘Psychocandy’ i ‘Darklands’, preko tvrdoglavog ulaska u grunge eru s metamorfozama prema dance rocku ‘Automatic’ i ‘Honey’s Dead’, potom akustičnog gotovo eksperimenta ‘Stoned & Dethroned’ sve do povrataka s ‘Damage And Joy’ i aktualnog ovogodišnjeg ‘Glasgow Eyes’ njihovo je koketiranje s Willovom gitarskom bukom desetljećima išlo preko finog braka lijenog pjevanja Jimovih nazalnih melodija.
Poznati po antiprotivnom narativu prema sceni i nihilističkom stavu, njihov forte je sazdan u proklamatskim stvarima poput ‘I Hate Rock n Roll’, ‘Reverence’ ili ikonoklastičnoj ‘Blues From A Gun’ koje će biti i vrhuncima premijernog predstavljanja zagrebačkoj i hrvatskoj publici. Bar jednom od njih tisuću.
Dvojac koji propovijeda filozofiju Marka E. Smitha
Pred krcatom Tvornicom dvojac još uvijek pažljivo statičnih staraca propovijeda filozofsku bazu Marka E. Smitha kroz paljbu briljantnih gitarističkih riffova i stihova poput ‘I love MTV I love the way they’re shitting on me…’. A zege publika im je došla srknuti s dlanova zbog šapčući snolikih ‘Just Like Honey’, ‘Some Candy Talkin’, ‘Sidewalking’, ‘Darklands’ i sličnih putovanjima jedne ere po kojima su odudarali od darkerskih momenata 80.-ih kad se slinilo za njihovom komercijalnijom mainstreamu bližom refleksijom poput The Cure, Mission, Sisters of Mercy, etc.
View this post on Instagram
Njihov je underground state of mind zacementiran takvim čudesima kakva su bila šaptanja ‘I Wanna Die Just Like Jesus Christ’ iz spomenute ‘Reverence’ kojom su uspjeli dići iz grobova čak i iritantno mrtvu i anemičnu zagrebačku rulju, ali ono što opravdava retro aktivizam je činjenica da od uvodnih taktova ‘Jamcoda’ preko vrsnog singla ‘Chemical Animal’ i ostalih aktualnih stvari nema šlepanja na ‘the best of’ repertoar već im aktualni trenutak sasvim ugodno stoji uz bok pjesama koje pred kraj, na bisu, pomiču zacementiranu publiku.
Bilo je lijepo i bilo je glasno
Primjerice, nije bilo dovoljno kraljevstvo gitarskih akorda jedne ‘Blues From A Gun’ je čarobna tajna trominutnog najboljeg i najsnažnijeg riffa prošlog stoljeća uz sve ‘Raw Power’, ‘Wholle Lotta Love’, ‘Satisfaction’ ili ‘Back In Black’ trademarkove opasno klasičnog udaranja po gitari. Niti monumentalne ubrzane himne antirockera ‘I Hate Rock’n’Roll’ ili Pixies obrada ‘Head On’ odsvirane na startu seta. Tek se na taktove ‘Lost In Translation’ soundtracka vade mobiteli i počinje snimati svoj pink moment.
I dok je svijet Otoka obasupnut povratkom Gallaghera i zaslijepljujuće komercijalnim pomirenjem, dotle tamni korijeni braće Reid funkcioniraju u sat i pol ovakvih klupskih nastupa. Na kojima se osjete godine i mjestimični zamor materijala ali pjesmama im ni labava izvedba niti beživotna zagrebačka rulja ništa ne može. Suvremenici i mlađi, publika mahom 40 i over godina je došla uz JAMC skratiti ljeto te ući jesen. Bilo je lijepo. Bilo je glasno. Bilo je s razlogom. Ponovilo se.
Naslovna fotografija: Press