Drugo ukazanje vodećeg skladateljsko izvedbenog autorskog tandema današnjice u proširenoj rock formi, Thoma Yorkea i Johnnyja Greenwooda, pred domaćom publikom, ispunilo je sva očekivanja prepolovljenje kritične mase ljubitelja glazbe bez predrasuda.
The Smile na promotivnoj turneji uz drugi studijski album ‘Wall Of Eyes’ funkcioniraju doista kao mikro Radiohead, za sve fanove jednog od najbitnijih bendova povijesti rock glazbe ili kako je uvriježeno banalizirati Pink Floyda 21. stoljeća, premda su bitno veći od te etikete.
Sve kritičarske pohvale autističnom, ali prelijepom soundtracku nemirnih sanjarenja, sve usporedbe s matičnim bendom stoje u sličnom segmentu kako su se Grinderman odmicali i funkcionirali prema The Bad Seedsima. Ili pak svi dodatni eksperimenti pojavnosti Mikea Pattona mimo Faith No More. Riječ je o prisutnosti vezanoj uz projekt koji je garantom sjajne glazbe. Ne, nije medijski prenapuhan i piariziran preko svake mjere da ne možete disati od njih već je sveden na mjeru izvrsnih muzičara koji komuniciraju sadržajem. U njihovom slučaju zasad dva iznimna studijska albuma. I voljom za susretima uživo.
Koncert prebačen iz Arene zbog nedovoljne prodaje, ali trio i dalje briljira
Thom i Johnny pojačani sjajnim bubnjarem Tomom Skinnerom već su na debi albumu ‘A Light For Attracting Attention’ dali znati o kakvom je skladateljsko izvedbenom kapacitetu post i math rocka riječ. Sve što smo imali prilike vidjeti prije dvije godine u užarenom prostoru zagrebačke Hale na prvom koncertu turneje, uz pojačani setlist ponovljeno je na drugoj lokaciji, eksterijeru manje zagušljivom nego je sauna prve svirke ubila doživljaj susreta s ljudima koji glazbu čine nepredvidljivom.
Iako prvotno najavljen za Arenu uslijed nedovoljne prodaje ulaznica koncert je prebačen u pogodnije Malo rimsko kazalište u kojem je oko 1500 do 2000 ljubitelja svjedočilo još jednom druženju uz trio koji voli svirati i dijeliti to s fan bazom.
Od uvodnih taktova naslovne stvari s aktualnog albuma ‘Wall Of Eyes’ bend još za dana, netom poslije 21:00 počinje uvoditi u svoj začarani krug glazbene kombinatorike od koje ne puštaju do zaključnih ‘You Will Never Work On Televison Again’ i ‘Bending Hectic’ prije bisa, kao i s četiri posljednje stvar po izlasku na nakon. Kombinirajući samo uslovno rečeno rock and roll motive s gotovo jazzy frazama i potpuno mijenjajući koncept očekivane i stereotipne rock forme – varirajući mellow, baladne, nježne momente s agresivnijim i gitarskim riffovima nalik zvučnim provalama, The Smile ostavljaju otvoreni u prostor u nešto manje od dva sata vremena nastupa, pitati se – kako je moguće da ovo ne nakrca Arenu?
Odgovor je na žalost u trendingu, štogod to hrvatskoj publici (ne) značilo. Ali bi moglo biti signifikatnim ako ikad dođe to trećeg, četvrtog, petog ili inih albuma ove formacije da budemo zaobiđeni. Iz čisto glazbene postavke diskofila i ljubitelja glazbe s potpisom – to bi bila velika šteta.